Poznati prozaista otkriva
NIN-u kako je pisao najnoviju knjigu Nije
ovo tvoje, sačinjenu od krhotina svog prethodnog života
Početak rata u Bosni i Hercegovini zatekao je Aleksandra Hemona u Americi.
Odlučio je da tamo ostane i da počne da piše na engleskom. Objavio je zbirke priča
Pitanje Bruna, Ljubav i prepreke, izuzetnu autobiografsku prozu Knjiga mojih života, romane Čovjek bez prošlosti, Projekat Lazarus, Kako su nastali Ratovi zombija, i postao jedan od važnijih savremenih
svetskih autora, dobitnik Gugenhajmove stipendije („za genije“).
Kolum Meken smatra da
je Hemon najveći pisac svoje generacije, a Lev Grosman, nekadašnji
kritičar magazina Tajm, ukazuje na deliktan odnos prema engleskom, na stil često
bolji nego kod prozaista kojima je taj jezik maternji.
Izdavačka kuća Buybook predstavila je
novu Hemonovu knjigu pod naslovom Nije ovo
tvoje, u prevodu Irene Žlof. Čini je niz vrlo kratkih poglavlja – sećanja na
period koji pripovedač danas zove „svojim prethodnim životom“. Na prvim stranicama
opisan je hotel Šator na Jahorini i smeće bacano odmah iza, niz padinu, u podnožju
stene. Narator pretura po đubrištu, kamenjem razbija odbačeno posuđe, i taj
dan, iz današnje perspektive, čini mu se jednim
od najsrećnijih u detinjstvu.
Otkrivena je beskrajna radost pretvaranja svega u ništa: „A kad smo se nakon
nekog vremena vratili na smetljište i otkrili novo
smeće, nove generacije otpada, znali smo da su ispod svega naše krhotine, da ih
možemo nastaviti stvarati dok smo živi, i da ćemo se uvijek sjećati dana kada smo
jednu ograničenu cjelinu razbili u paramparčad.“
Kako pisac otvara kutiju
s uspomenama? Kakav ritam ispiše Nije ovo
tvoje? „U trenutku kad sam počeo pisati te fragmente, bio sam (i još uvijek
sam) pod ugovorom za tri knjige, na kojima sam neprestano i vrijedno radio. Ali
stalno su me kopkala sjećanja koja nisam mogao uglaviti ni u kakav narativ i koja
su, povrh toga, bila daleka, lična i krhka da sam ih počeo zapisivati“, kaže Aleksandar
Hemon za NIN.
Svakog dana, pre nego što bi radio na ispunjavanju ugovora i obaveza, zapisao
bi jedan-dva fragmenta, za
šta mu obično nije trebalo više od pola sata. „U neko doba tih se fragmenata nakupilo
dovoljno da pomislim da su više od nostalgičnih bilješki, pa sam odlučio da kad
ih naberem stotinu, onda ću se njima pozabaviti i vidjeti da li se od toga nešto
može napraviti. Malo po malo, počela se oblikovati forma, pri čemu nije odmoglo
što sam iščitavao Vitgenštajna (Tractatus
Logico-Philosophicus), pa se onda i to
nekako upetljalo. Elem, iz takvog procesa
je nenamjerno ispala ova knjižica, za koju nisam imao ugovor. Trebalo mi je negdje
godinu dana da sve sklopim.“
Postolje slagalice, s opisima magnetofona marke Grundig, ploča, kuće („dom
je mirišljava praznina u kojoj me nema“, sarajevskih ulica ili stare željezničke
stanice – sažeti su i pronicljivi
esejistički redovi o prostoru, predmetima, praznini
i sećanjima.
„Da bi svijet postojao mora biti predmeta, i unutar tih predmeta ne smije
biti ništa, a unutar ničega su sjećanja, u tim sjećanjima su zmije.“
Pričamo da smo
ranije pitali Karl Uve Knausgora na koji način dolazi
do najmanjih detalja; izvlači
kristalne slike iz memorije. Norveški pisac, autor Moje borbe, objašnjava da
je u svakodnevici veoma distanciran od sveta. Živi
u sebi, dobro zaštićen, i ne primećuje mnogo toga izvan, ali da to čini kada piše,
iz nekog nepoznatog razloga. Ne piše o svetu, već
o svetu u sebi... Nikada o stvarnom drvetu, uvek o sećanju na drvo. Smatra da pisanje
– otvara, omogućuje pristup sećanjima do kojih on nikada ne bi stigao da nije došlo
do tog čina.
„Uz svo dužno poštovanje, to što vam je rekao Karl Uve Knausgor savršena
je besmislica“, odgovara Aleksandar Hemon. „Niko na svijetu ne piše o svijetu a
da nije u njemu, te neizbježno piše iz svoje pozicije, i o svojoj poziciji, u tom
svijetu, čak i ako operiše na njegovoj granici. Sjećanja se ne mogu formulisati
izvan jezika, tojest da bi postala nešto više od slabe imitacije originalne osjetilne
stimulacije, da bi ih bilo moguće izraziti i ispoljiti, moraju naći formu u jeziku.
Iz tog razloga je jezik, koji istovremeno pripada svima i samo meni (datom subjektu),
uvijek natopljen sjećanjima, pa je nemoguće pisati a da ta sjećanja ne budu aktivirana
i nekako prisutna. Sve moje izmišljene i istinite priče, kao i moji romani puni
su sjećanja, koja su tom formulacijom u jeziku, u procesu
naratizacije, istovremeno otuđena i zapisivanjem spašena od zaborava. Nije ovo tvoje sadrži sjećanja koja nisam
mogao naratizovati, što je zahtijevalo veću preciznost na nivou samog jezika.”
Pamti detalje: ukus krvi u ustima („kao
da sam upravo lizao turpiju”). Kad je bio mali,
čitamo, želeo je da bude istoričar. Nasuprot tome, pokušavajući
da se snađe u razgovoru s devojčicom u planinarskom domu, izmišlja: video je samoubicu
dok skače sa zgrade prekoputa i pada na antenu što
štrči s nečijeg prozora,
pa komadići mozga ostanu po rešetkama. Nema pojma zašto
je sve izmislio. „Jezik i laži su mi išli kao krađa“ – zaključuje pripovedač.
Postoji važan razgovor Aleksandra Hemona i nigerijsko-američkog književnika Tedžua
Kola, kasnije štampan u Kolovoj kolekciji eseja, o odnosu fikcijske
i nefikcijske književnosti. Postoji li razlika ukoliko je o radu
na krhotinama iz prošlosti reč?
„U našim jezicima, te tako i književnostima, riječi `fikcija` i `nefikcija`
su strane, uvezene iz angloameričkog književnog diskursa, gdje se razlika između
tih dvaju formi definiše njihovim odnosom prema `istini` ili činjenicama”, objašnjava
za naš magazin.
„Moje je stanovište da u narativnoj književnosti `istina` nastaje tokom naracije,
zbog čega je razlika između `fikcije` i `nefikcije` čisto tehnička. To, naravno,
ne znači da nema etičke razlike između istine i laži, nego da je vrijednost te razlike
umanjena u situaciji gdje je iskustvo čitanja definisano učestvovanjem u narativnoj
transakciji.”
Međutim, smatra da je u novinarstvu pomenuta razliku
ključna. „Knjiga mojih života je dijelom
nastajala u novinskom kontekstu, pošto je većina tekstova bila objavljena u Njujorkeru,
gdje se strogo održava činjenična disciplina (budući da postoji dio redakcije čija
je dužnost fact checking). Takođe, priče
u Knjizi mojih života tiču se drugih ljudi
i iskustava koja sam s njima dijelio. Pokazivao
sam im te tekstove kako mi ne bi dali da slučajno nešto slažem.
Fragmenti u Nije ovo tvoje sadrže momente
i situacije za koje ja nisam bio siguran da su se zaista desili onako kako ih se
ja sjećam, i za koje nema svjedoka koji bi ih se mogli precizno sjetiti.” Zato zastajemo
i razmišljamo o dva, tri fragmenta ispisana posebnim
ritmom, bez tačaka, dok junaka lomi groznica.
Važne su šetnje Sarajevom.
„Nekad sam znao hodati ulicama Sarajeva gledajući u šta bih gledao. Sve bi mi bilo
poznato: mračne novembarske večeri; hladnoća koja štipa za nos; zgrade odjevene
smogom; tandrkanje tramvaja; reflektori sa Željinog stadiona koji se ori...” Kažu
da pisci napišu najbolje redove o svojim
gradovima tek kada iz njih odu?
Čini mu se da to nije tačno. „Ne
mogu sad da nabrajam pisce iz Njujorka i Čikaga, kojima
ne pada na pamet, niti imaju razloga, da negdje idu. Andrej Beli,
čiji je Petersburg remek-djelo, napisao
je roman dok je tamo živio.”
Čuli smo da sprema prozu o roditeljima,
da razmišlja o njihovom pogledu na svet.
U Nije ovo tvoje postoji scena preturanja po
ormanima.
Rukopis je već predao izdavačima, uključujući i Buybook.
„Ta je knjiga o mojim roditeljima, o kojima sam ja uvijek puno znao – u našoj
se familiji priča i međusobno se razmjenjuju priče – a onda sam sa njima tokom pisanja
dugo i često razgovarao (što mi je vrlo prijalo). Htio sam da napišem knjigu o tome
kako oni razmišljaju o svijetu, i da se pozabavim putevima kojima su stigli do te
svoje filozofije: djeca (onog) rata, socijalistička mladost i obrazovanje, tranzicija
sa sela u grad, kolaps Jugoslavije, emigracija i život u dijaspori. Na izvjestan
način, zbirka eseja koje sam napisao u saradnji sa mamom i tatom.”
(NIN, 6. septembar 2018.)