Gde se nalazimo dok sat ili dva živimo u uspomenama? Odustajanje opisuje pokušaj bekstva od najbolnijih
trenutaka detinjstva
Šaputanje i krik
Sigurno se sećate takvog trenutka iz detinjstva:
prigušeni razgovor roditelja o skrivenim i najtežim problemima počinjao bi tek kada
se udaljite. „Šaputanje i nejasne reči iza pritvorenih vrata,
od toga mi je bivalo samo teže“, saopštava naratorka
romana Odustajanje Jelene Lengold. To
nešto od čega su želeli da je zaštite
(bezoblično, neizgovoreno, neobjašnjeno) pratilo ju je kud god bi pošla.
Uzalud je otvarala
veliki geografski atlas i po njemu crtala stvari koje su nedostajale. Brodove, šarene
ribe, svetionike, mostove, čudovišta iz Crnog mora. Bekstvo od iznenadnog i neobičnog
muka u kući, najtiše najave najvećih nesreća poput bolesti i smrti, nije moguće.
„Možete da bežite neko vreme, ali nevolja vas uvek sačeka
tamo gde ste je ostavili.“
Zato je Odustajanje knjiga o osluškivanju. Na prvoj stranici, u svojevrsnom
prologu, čuje se „astmatično disanje cevi u zidovima“; „jecaji
parketa“. Majčin korak, škripa mosta na izlazu iz grada
– zvuk posle koga počinje da se ruši život porodice
i naglo završava detinjstvo.
Od te tačke, u usamljenosti
odraslog doba, stvarnost počinje da para uši. Škripa tramvaja liči joj na bolnu
smrt krda slonova, na potmuli udarac broda u lednik. Sve do opisa vremena provedenog
u nepoznatoj kući čije zvuke ne poznajete („kao
kada u tuđem stanu čujete zvono i niste sigruni da li zvoni telefon ili je neko
pred vratima“); do otkucaja zidnog sata. Odustajanje postaje proza o ćutanju.
Roman je podeljen na
tri celine od pedesetak stranica. Prva, pod naslovom „Zakletva
na večnu ćutnju“, ispunjena ukusima, mirisama, avanturama i doživljajima
iz detinjstva – sjajno je napisana.
Strah i sažaljenje odavno su krupne reči za poređenje, ali pažljivo izvedene slike
prirode i vešto građenje atmosfere strepnje usled isprekidanih odjeka iz druge prostorije,
ne dopuštaju čitaocu da se odvoji od glavne junakinje i njenog četrnaest godina
starijeg brata.
Pritom, književnica
ih vodi u bolnice i na groblja; priprema za scenu obračuna pored bunara. Grizemo
zube, međutim, na kraju, osećamo da smo lakši, kao umijeni snegom.
Drugi deo, sada sa
dvadesetpetogodišnjom junakinjom, i završni (u braku je, ima ćerku) – ne
povlače pripovedačku snagu uvodnog poglavlja, već otvaraju prostor za motive iz
„Zakletve na večnu ćutnju“, uz digresije i zapažanja.
Sneg igra važnu ulogu. Najpre očeva zgažena cigareta na putu do bolnice (fleka mokrog
papira); kristalni ton zime što ponekad prelazi u „jezivu
potmulu škripu“, pahulje koje mogu da probude iz sna.
Belina otvara prostor
za snove, halucinacije, igre sa svetlom. Likovi su na početku u manjoj sredini,
na ulici, a zelene platnene roletne stoje poluspuštene; iza zavesa vire znatiželjna
lica. Posle željenog odlaska u grad (naslov je „Zastrašujuća
mogućnost slobode“), junakinja je slomljena, skrivena, mrak se zgušnjava
u sobi. U „Neizrecivom“, dočekuje
zoru, čeka da nestane njen odraz lica u staklu i pojave se obrisi susednih kuća.
Jelena Lengold pita
se u Odustajanju gde nestajemo dok sat
ili dva živimo u nekoj uspomeni. Bekstvo nije moguće. „Uvek
smo uljezi u sopstvenoj prošlosti.“ Da
li ikada zaboravljamo odjek razgovora odraslih koji nismo smeli da čujemo...
Nije li i to deo piščevog
posla: da celog života, u svojoj hotelskoj samoći, povezuje reči davno izgovorene
šapatom i širom otvara pritvorena vrata doba u kom je zauvek zatočen.
(NIN, 13. septembar 2018.)