Posle 1939. godine dolazi crna rupa, a nakon nje
1989. Godine protekle između te dve tačke u vremenu neophodno je staviti pod lupu
i temeljno ispitati. Izbrisati laži. Od 1989, klupko se odmotava – kaže poznata
češka spisateljica za NIN
Festival Njena zemlja, festival novog stvaralaštva,
koji u Domu omladine Beograda, od 18. do 20. septembra, prvi put organizuje izdavačka
kuća Štrik, predstavlja rad značajnih žena iz istorije i savremenog doba.
Ratka Denemarkova,
autorka knjige Prilog istoriji radosti
(prevod: Uroš Nikolić), glavna je gošća programa. Gardijan ocenjuje da ona, u formi kriminalističkog romana,
kombinujući stvarne događaje i fikciju, žestoko osuđuje sve oblike nasilja nad ženama
u svetu.
Pošto je imućni gospodin
pronađen mrtav u vili, Policajac sumnja da je reč o samoubistvu i kreće da istražuje
na svoju ruku. Pod praškim brdom Petšin, upoznaje tri ugledne žene. One putuju po
svetu, govore nekoliko jezika, imaju filmsku kompaniju, drže časove joge i kreativnog
pisanja.
Kako ste počeli da pišete Prilog istoriji radosti? U vašoj prozi ima puno ptica...
Pre više godina inspirisala
me je jedna situacija. Tokom diskusije koju sam imala u Nemačkoj, izvesni stariji
gospodin upitao me je kada će prognani Nemci biti obeštećeni. Odvratila sam takođe
pitanjem. Rekla sam da bi me više zanimalo kada će biti obeštećene žene koje su
silovali vojnici svih armija. Njegov odgovor me je šokirao: „Pa one su bile samo
silovane.“ Ja svet doživljavam posredstvom reči, a reč „samo“ ponela sam kući kao
nož zabijen u leđa ili kao užareni oblutak u dlanu. To je zapravo bio pozitivni
agresor. Hajde onda, momci i devojke, da kažemo kako stvari stoje, pomislila sam.
Napisala sam roman o reči „samo“. Da se ona u ovom kontekstu više nikada ne pojavi.
Silovanje nema nikakve veze sa seksom, premda telo reaguje, doživljava orgazam.
Zločin je, i kao zločin mora biti kažnjen. Češka reč jen (samo) leti vazduhom i
u kineskom jeziku, piše se yan. Njeno
značenje je lasta. Leti kroz tekst. Jezivo
je kako deci sve predstave o životu prenose roditelji, u skladu s time gde je takozvano
slobodno dete rođeno. Odmah je odlučeno o maternjem jeziku, nacionalnosti, verskoj
pripadnosti. Naći ćete ovo u mojoj rečenici: „Koliko se mnogo skriva u rutini i
ritualu.“ Povezivanje sveta omogućila je perspektiva lastavica. Među žrtvama ne
postoji solidarnost, na to ne možemo računati. Čak i među njima postoje politika
i elitizam. Reč je o problemu Evrope. Hrišćani će pomoći samo hrišćanima, Jevreji
samo Jevrejima. Rekla sam sebi da mi je toga više preko glave. Tog smeštanja u fioke.
Pripovedač često pominje telo. Teško je govoriti o ovakvoj temi?
Postoji samo telo,
a pamćenje tela ne laže. Ja sam uvek roman koji pišem. Poslednjih godina bila sam
lasta, roman sam opsesivno pisala iz perspektive stilizovanih stvorenja, bio mi
je neophodan taj pogled odozgo. Lasta jeste vesnik proleća, simbol nade, sreće i
povratka kući, vernosti i odanosti, ali u slovenskoj mitologiji takođe je i biće
u kome se otelotvoruje ljudska duša posle smrti. Laste iz svoje perspektivene razlikuju
pol. Ne plaše se povrataka. One ne znaju da je Zemljina kugla pod njima rasparčana,
a ljudski rod podeljen državnim granicama, jezicima, religijama, nacionalnostima,
privatnim vlasništvom i drugim pojavama koje ljude međusobno dovode u sukobe i razaraju.
Zato laste ne shvataju zašto se ta stvorenja dole pod njima već vekovima uništavaju,
zašto jedna polovina čovečanstva drži drugu polovinu čovečanstva u raznim oblicima
ropstva, samo zbog toga što su to ljudi s vaginom. Osećaju planetu i osećaju tela.
Nužno je imati poštovanja prema svakom telu. I samo je govor tela na celom svetu
jedinstven i ne laže. Za razliku od jezikā sveta, koji su samo sistemi mišljenja,
i za razliku od sećanja, koje tako voli da se udružuje sa uobraziljom i samoobmanom.
Igrate se krimićem. Volite detektivske romane ili
postoji drugi razlog? Gazite tvrda pravila žanra.
Ubeđena sam da je
za pisanje ključna empatija. Pišem o savremenom svetu, iako koristim istorijske
kulise. Da, ja sam roman koji upravo pišem. U romanu sam, unutar samog teksta, događaje
pratila očima Policajca, dok mi je u celoj slici bila važna perspektiva leta, stražarila
sam nad jezikom i pogledom odozgo koji imaju večne i stilizovane laste. Ovo je takođe
i podsmeh bajkama omiljenih detektivskih i kriminalističkih romana, u kojima svečano
zazvoni zvonce kada se slučaj reši i dođemo do srećnog kraja. Ali u životu ne postoji
jednostavna podela na krivce i žrtve, laste u potpunosti odbijaju takvu antropološku
podelu. Policajac počinje da rešava naizgled jednostavan slučaj. A iza tog slučaja
se pred njim razvijaju dalji slučajevi i kontekst s kojim uopšte ne zna šta da radi.
Mi smo deo ukupnog čovečanstva i niko neće umaći samo zato što je surova stvarnost
utopljena u preobilju informacija. Svakoga će stići iskustvo iz prve ruke i sâm
život. Istovremeno, Policajčev lični život trebalo je da bude pozitivna paralela
onome što saznaje o svetu oko sebe i što na njega ostavlja utisak. Njega svet istinski
interesuje. U njegovom svetu seks jeste radost. Gradi direktan odnos. Policajac
je Hodočasnik, današnji lavirint sveta, osnažen internetom, izgleda drugačije, njegov
lavirint sveta i raj srca su drugačiji. Neophodno je očistiti reč humanizam i vratiti joj prvobitno značenje.
Cela istorija čovečanstva protkana je seksualnim dvobojima. Godina je 2018. U njoj
je uticaj medija i interneta uzrokovao da je naše današnje postojanje, koje se odvija
u vremenu, izrazito udvojeno virtualnim postojanjem.
Zašto vaša junakinja piše knjigu baš o Edvardu Benešu,
predsedniku Čehoslovačke od 1935. do 1938. i od 1945. do 1948. godine?
Zbog toga što neprestano
imam utisak da je za razumevanje Čeha važniji Beneš nego Masarik i Havel. Sve je
sa svime povezano. Zato je u knjizi važan i završni deo, perspektiva Edvarda Beneša,
on je za mene najvažnija ličnost za razumevanje češkog podneblja, sa svim vrlinama
i manama. Uopšteno govoreći, to je perspektiva bogatog, obrazovanog, evropskog belog
čoveka, koji je dugo sebe smatrao superiornim u odnosu na ostatak sveta, ideje o
eugenici nisu mu bile strane. Ovaj takozvani inteligentni deo društva našao je početkom
prošlog veka rešenje svih problema, hteo je da oplemeni čovečanstvo i da nametne
mere kojima bi isključio „mentalno inferiorne“ ljude i narode, za šta se, naravno,
nakon Drugog svetskog rata, niko nije zalagao. Svemu se može naći izvor, a on je
često neupadljiv. U 19. veku zaplavio nas je korov besmislenih pojmova kao što su
rodoljublje i nacionalni ponos. U 20. veku, na kraju, mnogi su bili Hitlerova vojska,
zarazili su se tom kugom, s kojom se borimo sve do danas.
Pisac David Albahari misli da postoje godine posle
kojih ništa više nije isto. Zato je radnju nekih od romana smestio u 1994, 1998.
ili 1999. Vama je važna 1989?
Nakon 1989. godine
neprestano živimo u boljševičkom blatu, zaglibljeni smo u njemu sve do kolena. Bez
bilo kakve političke vizije. Kod nas politika nema nijednu veliku temu. A negde
postoji izvor tom naizmeničnom prilagođavanju Zapadu i Istoku. Benešovo ime se izgovara
zajedno sa imenom T. G. Masarika, ali to su bile sasvim različite ličnosti. Isto
važi i za Vaclava Havela. Masarik i Havel bili su ljudi sa smislom za humor, puni
interesovanja za sve aspekte života, ništa ljudsko im nije bilo strano, ni humor,
ni muke, ni strasti. Bili su to ljudi širokih vidika i širokog duha, a ne tehnokrate
sa ekonomskim i pravnim obrazovanjem. Kod Beneša važnu ulogu igra i samoljublje.
Rafinirano, oplemenjeno samoljublje. Ono kome je, slikovito govoreći, potrebna lula
u uglu usana i palica za golf u ruci. To me zanima. Šta je malograđanština, a šta
građanski sindrom. Naš premijer Andrej Babiš, bivši agent Državne bezbednosti, izjavio
je da stranku vodi kao firmu. Odavno nisam čula veću besmislicu. U firmi su važni
preglednost i dobiti. U politici je važna država. Život je pritom šarolik, politika
je umetnost kompromisa. Hoće li se na takvom čoveku već po prirodi stvari uhvatiti
rđa? Politika koja nije u stanju da razmišlja u izvesnom istorijskom kontekstu,
ili u okvirima solidarnosti, koja je temelj međunarodne zajednice, prestaje da bude
politika. Mi onda postajemo „kao“ država. Znam da nemamo državnike, ali činjenica
da nemamo ni političare, jeziva je. Kada bi samo tako nestalo celokupno muško davanje
pouka i prenošenje istorije, kada bi tako nestao jezik. Novi svet ne može bez novog
jezika. Jer jezik konzervira svu pređašnju ljagu i sramotu. U tekstu Prilog istoriji radosti dodatak o Benešu
stvara „ravnotežnu asimetriju“, što je pojam do koga sam, preko teorije arhitekture,
došla zahvaljujući slovačkoj istoričarki umetnosti Moniki Mitašovoj, koja se bavi
i filozofijom. Isti je slučaj sa pojmom „preglednost lavirinta“. Nije moguće balzamovati
ni reči ni književnost, one još nisu rođene. Književnost treba da pokaže da ne zaostaje
za muzikom i slikarstvom, iako se sapliće o reči. Čitaoca treba uroniti u priču,
da zaroni ispod površine. Neki će se utopiti. Drugi će samo podići mulj sa dna.
A neki će ponovo izroniti poškropljeni živom vodom.
Kako ste doživeli raspad Čehoslovačke?
Bilo mi je žao, slovački
je za mene drugi maternji jezik. Ali razumela sam ih, Slovaci su dugo čeznuli za
samostalnošću, opravdano su imali osećaj da su građani drugog reda. Naravno da nismo
samo puki zbir svoje prošlosti. Ali ne možemo pobeći ni od čega što se dogodilo.
A etiketa nacionalnosti „drugog reda“ je opasna. Česi, recimo, danas Ukrajince koriste
kao robove zbog toga što su Ukrajinci „priterani uza zid“. Kod njih je rat, a moraju
da prehrane porodice. Nemamo pravo da se smatramo delom zapadnog sveta. Žrtvovali
smo Ukrajinu. „Minhenski sporazum“ žrtvovao je Čehoslovačku. Ali verovao je da je
to u cilju zaštite mira. Mi smo Ukrajinu žrtvovali iz nehaja. O ruskoj agresiji
prema donedavno još uvek susednoj Ukrajini, kao i o aneksiji Krima, blagonaklono
se izjašnjavaju predstavnici zemlje koja ima iskustva kako sa ruskom okupacijom,
tako i sa anšlusom „nemačke“ Austrije i kasnijim otuđenjem čehoslovačke pogranične
zone, pod istim izgovorom zaštite tamošnje manjine. Potreban je realan pogled koji
na kraju ne skreće u stranu kako ne bi video stvari onakvima kakve jesu. O kakvom
rodoljublju tu pričamo? Iza pojma „patriotizam“ skrivaju se primitivni nacionalizam
i šovinizam. Jedna engleska izreka kaže da stari gresi imaju dugačke senke. Životni
događaji, misaoni konstrukti i okviri političara i istoričara, zbog toga se o mnogo
čemu ćuti. Za mene nakon 1939. godine dolazi crna rupa, a nakon nje 1989. Godine
koje su protekle između te dve tačke u vremenu neophodno je uzeti jednu za drugom
pod lupu i temeljno ispitati. Nužno je izbrisati laži jednu za drugom. Nakon
1989, klupko je počelo da se odmotava. Nasuprot zapadnim zemljama, mi smo morali
da se oslobodimo pošasti koja je kao epidemija zahvatila zemlje pod uticajem Sovjetskog
Saveza. Ideološke laži. Laganje je bilo način spasavanja sebe, laganje je bilo norma.
Nakon 1989, neophodno je stvari imenovati. Ne zanimaju me masovna tiranija i masovna
ubistva, zanimaju me pojedinačne epizode totalitarizma. One najviše govore o ljudskoj
prirodi. A ukoliko ove „epizode“ ne opišemo i ne objasnimo, nikada nećemo znati
ko smo zaista. Rodoljublje... Pre više godina nisam shvatala reakcije na moje knjige.
Kao da su moj uspeh u inostranstvu u Češkoj smatrali za izdaju. O kojoj se pritom
ne govori. Zbog toga laste u romanu Prilog
istoriji radosti imaju na umu neku drugu slobodu. Ona znači odreći se celokupnog
tradicionalnog pogleda i tradicionalnog poretka: država, crkava, organizacija, sredstava
moći, novca, oružja, vaspitanja.
Da li ste već bili u Beogradu?
Ne. Ovo će biti moja
prva poseta. I neizmerno joj se radujem.
Čitali ste jugoslovenske pisce?
Ivu Andrića, naravno,
on je svetski klasik, pritom povezan sa Beogradom. U pogledu jezika i kompozicije,
bio mi je veoma zanimljiv i Hazarski rečnik
srpskog pisca Milorada Pavića objavljen 1984, u kome postoji rasprava trojice predstavnika
triju glavnih religija, judaizma, hrišćanstva i islama, koje je hazarski kan pozvao
na svoj dvor kako bi primio najbolju od ponuđenih religija. U studentskim danima
me je oduševljavao pesimizam poezije slovenačkog romantičara Franca Prešerna, kao
i samosvojni nadrealizam i emocionalnost zbirke srpskog autora Vaska Pope Nepočin polje (i dan danas pamtim stihove:
„Ko se ne razbije u paramparčad/ Ko ostane čitav i čitav ustane/ Taj igra“). Od
savremenih autora omiljeni su mi Lidija Dimkovska iz Makedonije i pokojni slovenački
pisac Lojze Kovačič, koji je imao lično iskustvo višenarodne porodice i države.
Mića Vujičić
(Prevod razgovora:
Tihana Hamović)
Biografija
Ratka Denemarkova
(1968) češka je književnica, dramaturškinja, prevoditeljka i autorka TV scenarija.
Studirala je češku i nemačku književnost, na čemu je doktorirala. Njeni romani prevedeni
su na više od dvadeset jezika, a jedina je tri puta dobila prestižno priznanje Magnezija
litera u tri kategorije: za prozu, eejistiku i prevod s nemačkog Herte Miler. Živi
u Pragu.
(NIN, 20.
septembar 2018.)