Nin
Tahar Ben Želun, književnik: Domovinu voliš kad je kritikuješ

Pred dolazak na Sajam knjiga, čiji je počasni gost ove godine bio njegov rodni Maroko, dobitnik Gonkurove nagrade objasnio je NIN-u zašto svaki pisac pripoveda o svojoj zemlji čak i dok izmišlja najfantastičnije događaje

Izdavačka kuća Klio najavila je da će Tahar Ben Želun, jedan od najznačajnijih savremenih frankofonih autora, boraviti u Beogradu 27. oktobra, i učestvovati u programima počasnog gosta Kraljevine Maroko na 63. Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga (21–28. oktobar). 

Klio je objavio Želunovo delo Brak iz zadovoljstva – priču koja na početku govori o pravu putnika da tokom odsustvovanja od kuće ugovori privremenu bračnu vezu, a naposletku problematizuje pitanja zla, rasizma i migracija.

„Prvi put dolazim u vašu zemlju“, kaže Tahar Ben Želun u razgovoru za NIN. „Radujem se što ću je upoznati i nadam se da ću se upoznati s piscima prevedenim na francuski jezik.“

Mnogi književnici izbegavaju gužve? Posmatrao sam iz prikrajka neke od njih dok ulaze u halu: izgledalo je kao da su igrali žmurke, dugo brojali držeći dlanove preko očiju i da sad obazrivo koračaju, pazeći ko bi mogao iznenada da iskoči. 

„Pisac je često usamljen“, odgovara, „piše u samoći, izmišlja sâm, a kad objavi knjigu mora da se susretne s čitalačkom publikom.“ Često posećuje biblioteke, ide u škole i govori deci o spisateljskom poslu. „Volim da im usadim želju za čitanjem. Takođe odlazim na književne večeri i sajmove. To predstavlja drugačije iskustvo, čovek sretne sve vrste publike; one koji vas čitaju i one koji vas ne čitaju. Zanimljivo... Pošto elektronske sprave donose pretnju književnosti na papiru, važno je da govorimo o svom radu.“

Rođen je 1944. u Fesu. Završio je arapsko-francusku osnovnu školu i pohađao francusku srednju školu u Tanžeru. Kasnije se preselio u Rabat na studije filozofije. Sredinom šezdesetih protestovao je protiv nasilnog ponašanja marokanske policije, bio uhapšen i kažnjen. Napisao je prvu zbirku pesama.

Emigrirao je iz Maroka u Francusku i upisao Univerzitet u Parizu. Doktorirao je iz oblasti psihijatrije i socijalnog rada. Autor je preko dvadeset romana i pesničkih naslova. Za Svetu noć, kod nas štampanu 2002. u Narodnoj knjizi (prevod: Nadežda Obradović), nagrađen je Gonkurovom nagradom 1987. i postao prvi marokanski pisac – dobitnik prestižnog priznanja. Maternji jezik mu je arapski, celokupno delo napisao je na francuskom.

I Brak iz zadovoljstva i Sveta noć počinju dolaskom Pripovedača. On stiže iz pustinje, usta su mu ispucala, govori promuklo; čini se da mu je kroz grlo prošla „oluja peska i kristala“. Ne skriva gnev u vezi s načinom na koji se Maroko prepustio Francuskoj u vreme protektorata: „I evo kako smo se predali Poštovanoj Gospođi Francuskoj, staroj zemlji prosvećenosti i inteligencije, a postali isprazni usled njenog smešno velikog apetita. Nije joj bio dovoljan Alžir, ni Tunis, trebalo joj je da proguta i našu zemlju! Jadni Maroko! Jadna gospođa Franka! Pa bi iznenada zastao usred govora, popio gutljaj vode, zgrabio metlu i počeo da čisti.“

Slušaoci gutaju priče, dovodeći na prvim stranicama u pitanje njegovo pamćenje. Nikada maštu! Sagledava sadašnjost, ali s jednom nogom uvek ostaje u prošlosti.

„Istorija često predstavlja okvir unutar kojeg teče posebna priča s izmišljenim ličnostima“, objašnjava Tahar Ben Želun za naš magazin. „Ovde, u romanu Brak iz zadovoljstva, pominjem pojavu koja je postojala četrdesetih i pedesetih godina prošlog veka u Maroku. Trgovci iz Fesa išli su da sklapaju poslove u Senegal, Mali ili u Gvineju. Vodili su crnkinju, seksualnu robinju. Polazeći od istorijske činjenice, osmislio sam priču o trgovcima iz Fesa. Sve ostalo je fikcija.“

Proza je ispunjena začinima dopremljenim iz Senegala. Kim, korijander, đumbir, kurkuma, paprika, „mešavina začina ras el hanut zajedno sa mušicama“, cimet, klinčići, kardamom, šafran, nikako kari („u Fesu mrze taj začin“). 

Važni su mirisi. Parfemi. Snovi. Vizije. Halucinacije premerene pažljivo poput zrna bibera. I pun mesec: „Pri takvoj svetlosti najčudnije stvari počinju da izgledaju normalne.“ Noć: „Noć se produžila iza mojih kapaka.“ 

Uvodni citat uzima iz Hiljadu i jedne noći, narator se poziva na usmena predanja. Starica traži dete s ravnom crtom usred dlana, jer samo deca s takvim znakom mogu da pronađu skriveno blago. Pripovedač vešto meša tradiciju i savremeno doba, prepliće predanja i nove tehnologije na gotovo istoj stranici. Tu su, recimo, razbojnici što presreću putnike, ali i mašina za sudove, nedoumica glavnog junaka da li da fotografiju okači na Fejsbuk. Brzo se smenjuju gegeneracije. Radnja se seli u Tanger 2010.  
Vreme se meri danima prvih kiša. U Svetoj noći, junakinja, odgajana u tajnosti kao dečak, zbog očeve sramote što nema muškog naslednika, načuje deo rečenice: „...ukus vremena olizanog čoporom pasa“. Kroz prozu protutnji epidemija tifusa.

Putovanja unose u priču reč baobab. Junaci posećuju mudrace da traže savet. Jedan od njih živi u starom, odavno osušenom baobabu. Iskopao je udubljenje i boravi u samoći. Pomalo podseća na život književnika?

„Drvo je simbol ukorenjenosti, identiteta. Taj ženski lik poverava se drvetu pre nego pođe sa svojim gospodarom Marokancem. Sâm pisac isto oseća potrebu da ostvari odnos sa rodnom grudom, svojom zemljom, istorijom i plodovima mašte. Ne postoji pisac bez korena, bez fizičkih ili psiholoških repera. Na sopstveni način, svaki pisac nam pripoveda o svojoj zemlji, čak i kad izmišlja događaje koji su potpuno nerealistični i fantastični. Servantes nam priča o onovremenoj Španiji. Garsija Markes nam priča o svojoj Kolumbiji, Alber Kami o predratnom Alžiru.“

U Braku iz zadovoljstva (prevod: Ljiljana Mirković) promiču gradovi. Marakeš, Kazablanka; putnici čekaju da autobusi krenu u Tazu i Ujdu. Želunovo rodno mesto Fes gledano iz daljine liči im na veliku belu činiju koja pokriva druge činije. Piše da bi grad potčinio one koji ga prvi put otkriju. „Krovovi i terase behu povezani, pa su isprepletani ocrtavali arabesku koja je posetioce iz najudaljenijih krajeva vukla u sanjarenje. Grad je imao sebi svojstven miris, sopstveni dah, neodrediv splin koji je u sebi nosio sećanje na sve parfeme izručene na njegovo tle od 808. godine kada ga je osnovao Mula Idris I, direktni potomak proroka Muhameda.“

Istorija Maroka i savremeni politički događaji bitno određuju živote likova. Fikcija nije povest, ali čitalac je, na svoj način, proživljava u uverljivo izmaštanom svetu. Radnja počinje u trenutku kad je ta zemlja već četiri decinije pod francuskim protektoratom, „a stara gospoda u Fesu koja su držala grad čuvala su svoj autoritet sa izvanrednim mirom i spokojstvom“. Nije ih zanimalo, piše, šta se zbiva izvan medine; za njih je svet prestajao u tim uličicama.

Snažno je dočarana kratka scena o okupaciji dela Maroka od strane Španije pod Frankom. Kratki profili domaćih ulizica uz Francuze u upravi. No, unutar porodice, postoji i rođak Hafid, buntovnik i anarhista, ubeđen da izgnanstvo kraljevske porodice treba iskoristiti da se okonča era monarhije i uspostavi demokratski sistem nalik švedskom. 

Čim je francuska uprava donela dekret za berbere, usvajajući zakone različite od onih važećih za Arape, junak Amir s ocem ide na miting i uzvikuje parolu: „Svi smo muslimani, svi smo Marokanci“. 

Uoči sticanja nezavisnosti, primećuje „upadljiv primer gotovo nesvesnog rasizma koji nije vređao nikog osim svoje žrtve!“ Zabeleženi su i propali pokušaji državnog udara, vanredno stanje proglašeno šezdesetih godina.

U Želunovoj prozi važan je mesec, pogotovo u epizodi iz novembra 1955. Gradom se proširila parola: „Muhamed V je na mesecu.“ Svi Marokanci pozvani su da sa terasa, brda, drveća i krovova pogledaju kako se na licu punog meseca pojavljuje lik njihovog kralja. Francuska ga je ranije, zajedno s porodicom, prognala na Madagaskar. Tvrdili da se ocrtani profil smeje, da je smiren i sigran u sebe.

„Skoro svi moji romani smešteni su u Maroko ili govore o njemu“, zaključuje Tahar Ben Želun. „Moj odnos prema toj zemlji je snažan, fundamentalan. Daje mi nadahnuće, hrani me i čini moju opsesiju. Maroko i njegovi stanovnici nude izvanredan imaginarni potencijal, što piscu pruža priliku da se srodi sa zemljom. Moj odnos je kritički. Pisac ne može da bude propagandista; ako voli svoju zemlju, treba da je kritikuje, da budno pazi i označi sve što mu izgleda kao nepravda.“

(NIN, 18. oktobar 2018.)

четвртак, 26. јануар 2023.

Pisanje je za mene život i kada sam se upustila u tu avanturu napravila sam dogovor sa sobom da me
четвртак, 19. јануар 2023.

Kakva je uloga književnih nagrada u doba Amazona? Pre pedeset godina, pošto je nagrađen za ro
четвртак, 5. јануар 2023.

Umesto da Džima Morisona kuje u zvezde, Grejl Markus ga predstavlja kao čoveka koji je bio žrtva v
четвртак, 8. децембар 2022.

Nakon što smo čuli da rado čita knjige Aleksandra Tišme, potražili smo englesku spisateljicu čiji