Poznati pisac otkriva
NIN-u kako izgleda njegova kamena kuća u Alpima i otvara svesku bez linija na čijim
stranicima nastaje proza prevedena na desetine jezika
Roman Osam
planina nagrađen je priznanjem Strega, najprestižnijim u Italiji, a u Francuskoj
i Engleskoj, odlukom tamošnjeg ogranka PEN-a, proglašen je prevodom godine. Biće
štampan u više od četrdeset zemalja! Paolo Konjeti, autor priče o usamljenom dečaku
koji otkriva planinu, s roditeljima zaljubljenicima u planinarenje, posle čega pratimo
njegovo sazrevanje kroz prizore vraćanja na vrhove iz detinjstva, strmim stazama,
između napuštenih kuća i vodenica – rođen je 1978. u Milanu.
Deo godine – najčešće odmah
poruče beleške o piscu – provodi u Alpima, na visini od
2000 metara. Kako izgleda ta koliba, pitamo, da li liči na kućicu iz Osam planina? Otac je u knjizi ostavlja nedovršenu,
u amanet Pjetru, svom sinu, i Pjetrovom najboljem prijatelju Brunu, čuvaru krava,
stanovniku seoceta Grana, u podnožju Monte Roze, čiji je život od rođenja vezan
za liticu. Samuju, jedu konzerve, kuvaju testeninu, piju vino, slušaju švajcarski
radio i razmišljaju šta ih dalje čeka. Pjetro piše! Nasledstvo mu se čini poput
odštete ili druge šanse za prekinuto prijateljstvo. Sneg svaki čas preti da ih zatrpa.
„Malo je udobnija!“, odgovara
Paolo Konjeti u razgovoru za NIN. „Napravljena je od drveta i kamena, ali ima vodu, kupatilo i struju. Nalazi
se nasred pašnjaka, a prozor gleda na jelovu i borovu šumu. Moja kućica, mnogo je
volim.“
Ne pitamo šta misli što u svetu reklamiraju da će
roman posebno voleti fanovi Paola Koelja i Elene Ferante (Mamma mia – toliko bih znao da kažem na italijanskom!), već predlažemo da obeleži svoje
najvažnije toponime. Poput oca iz Osam planina,
teškog čoveka, hemičara ugušenog gradskim životom, koji živne čim obuje gojzerice
i na topografskoj mapi proučava stazu za sledeći dan. Pribadačima je zakači za zid
i flomasterima markira osvojene teritorije.
Kaže da je Milano grad u kojem je rođen, gde je
odrastao, i gde živi nekoliko meseci godišnje. „Postoji ljubav-mržnja prema njemu, ali on je ipak moj grad, on je ja. Estoul je mesto koje sam odabrao, planina,
sloboda, samoća koju ponekad tražim i zbog koje ponekad patim, novi život, izabrana
domovina. Mnogo godina to je bio Njujork, sanjao sam da budem tamo, ali bio sam
siromašan, vraćao sam se kad god sam mogao. Čim bih uštedeo malo novca odlazio sam,
dok ne bih sve potrošio. Nepal, Himalaji, ili možda još bolje, sve planine sveta,
moj su sledeći cilj, želeo bih da nastavim da putujem preko planina.“
Posle očeve smrti, glavni junak pronalazi mapu i
pažljivo je izučava: „Odmah sam imao
jasan osećaj da je od onoga što je nekada bila – karta staza
u dolini – postala nešto drugo, nešto nalik na roman. Bolje
rečeno, na biografiju: posle dvadeset godina planinarenja nije bilo vrha, bačije,
planinarskog doma do koga nije stigao očev flomaster i ta mreža staza bila je toliko
gusta da je mapa za svakog drugog bila nečitljiva. Samo sada crna više nije bila
jedina boja. Ponekad bi pored nje povukao i liniju crvenim flomasterom, a ponekad
zelenim. Ponekad su se pak sve tri, i crna, i crvena, i zelena, pružale zajedno...
Sigurno je postojala šifra i ja ostadoh ispred mape kako bih pokušao je dokučim.“
Pored dve zbirke priča, romana Sofija se uvijek odijeva u crno, objavljenog
u hrvatskoj Frakturi, napisao je tri zbirke eseja. Naslov jedne glasi: Njujork je prozor bez zavesa.
„Da, dobro ga poznajem, deset godina sam se vraćao zadržavajući se po dva,
tri meseca godišnje. Njujork je pre svega bio domovina mojih omiljenih pisaca. Nikada
me nije zanimao grad oblakodera, više volim Bruklin od Menhetna, pristaništa u luci
od avenija, zatvorene fabrike, plaže, okean. Grad u koji sam se zaljubio bio je
grad različitosti, grad sto osamdeset jezika koji se govore na njegovoj periferiji,
svetska prestonica imigranata.“
Osam planina (izdavač: Laguna; prevod: Gordana
Breberina) govori o odrastanju, prijateljstvu, ljubavi, samoći, avanturi, ali se
za očev lik neprekidno vezuje nesigurnost oko posla. Hemijsku fabrku s deset hiljada
radnika stalno potresaju štrajkovi. Na radno mesto odlazi s osećanjem da ide u rov.
Kako se danas živi u Milanu? Pripovedač pominje krizu iz 2010.
„Bila je groteskna kriza. Ljudi su gubili posao i postajali sve siromašniji
i siromašniji, a u gradu su nicali oblakoderi. Čudno, zar ne? Tako je bilo i sa
Empajer stejt bildingom. Završen je 1930, na vrhuncu Depresije. Danas je u Milanu
dobro, mnogo se promenio poslednjih godina i izgleda kao da se sve više udaljava
od Italije. Liči na neki evropski grad, na Monako ili na Barselonu, više nego na
Rim i Napulj. I u politici pokazuje nepravilnost, jer u lošoj klimi, koja se danas
oseća u Italiji (nacionalizam, populizam, rasizam, fašizam), čini mi se da je Milano
naotvoreniji, najtolerantniji i najnapredniji. Ali ne želim da ga oslikam previše
lepo, takođe je i najbogatiji grad u Italiji, grad pun bogataša i socijalne nepravde.
Mrzim ga. Ne, volim ga. Više se i ne sećam.“
Izlaz iz svakodnevice vodi na planinu. U prvom delu
priče, dečak pokušava da u korak prati oca. Pravilo je da uhvati ritam i da ga drži
bez zaustavljanja. Da li se na isti način piše i proza? „Da, nekada sam verovao u strpljiv (i pomalo opsesivan)
rad na rukopisu, a sada više verujem u ritam u kojem delo nastaje. Želeo bih da
teče kao voda.“
Objašnjava da prvo piše rukom, u svesci bez linija.
„Ne zbog nostalgije već zato što
je u planini jedna sveska praktičnija od kompjutera: ne treba joj struje, staje
u džep, možeš je poneti sa sobom kad pođeš u šetnju. Volim da pišem ujutru, čim
se probudim, uz kafu, a uveče pre večere, uz čašu vina. Ali pravo delo se rađa dok
razmišljam bez pisanja, dok šetam po planini. Kad se vratim u grad, prekucam u kompjuter.“
Sveska bez linija za bestseler slojevit poput područja večitog leda pred kojim se u detinjstvu
nađu dečaci. Leto ne otopi sav sneg, zatrpa ga nova zima, postepeno se pretvori
u led. Postane sloj u razvoju lednika, nalik godovima na stablu. Ukoliko ih prebrojiš,
saznaš starost. Ni potočići nisu od ove zime. „To je sneg koji je planina čuvala ko zna koliko dugo. Možda voda koja je
sada tu potiče od zime pre sto godina.“
Zadivljeno posmatraju otkriveni svet. Kasnije, kada
se i u njima natalože kristali leda, i suoče se sa nedaćama, pokušavaće da se vrate
u kolibu, u zaklon, svesni da je zatrpava lavina.
Pjetro je od onih koji dolaze i odlaze; Bruno od
onih koji ostaju.
Ne pominjemo u razgovoru, ali storija Paola Konjetija
nosi toplinu i jezu Velikog plavetnila
Lika Besona.
Sklapajući korice, razmišljamo i o pasusu iz Beline sutra Živojina Pavlovića. Pavlović
snima magnetofonom Dušana Makavejeva. Pričaju o roniocu poginulom prilikom ronjenja
na dah, na Jadranu: „Posle određene dubine, koja je vrlo opasna, pritisak i potisak
postanu toliko ujednačeni da te voda više ne izbacuje nagore, i ti više ne toneš,
nego ostaneš da lebdiš... Međutim, to je istovremeno trenutak u kome gubiš želju
da isplivaš, trenutak blaženstva, prosto zaboraviš da bi trebalo da izađeš napolje.
Nešto slično smrti od smrzavanja, kada si zadovoljan, kada ti je sve lepo, kada
ne želiš više ni najmanji pokret da učiniš i lagano utoneš u čarobni san.“
Roman Osam
planina čitalac podvlači i crvenim, i zelenim, i crnim flomasterom.
(NIN, 7. mart 2019.)