Nin
Friderike Gesvajner, austrijska književnica: slobodan pad u samoću

Sagovornica NIN-a doktorirala je na usamljenosti u novijoj nemačkoj prozi, pa objavila debitantski, nagrađeni roman o devojci koja se seli u Berlin i raskida s prethodnim životom, rešena da uspe

Hana želi da proveri da li je dovoljno dobra i hoće li uspeti u novinarskom poslu. Njen dečko Jakob radi na dečjem odeljenju gradske bolnice i ne želi da se presele u Berlin. Mrzim Skajp. Mrzim poruke. Iz šapata prelaze u tišinu. Čuju zujanje frižidera, broje daščice parketa. Zbog neizvesne karijere, sve stavlja na kocku. Veza se raspada, entuzijazam polako nestaje. Opisujući puku svakodnevicu, Friderike Gesvajner izuzetno snažno i tiho dočarava prazninu koja svakog dana postaje sve veća, pripovedajući tako da osetimo jezu.

Izdavačka kuća Sandorf najavljuje roman Otužna sloboda kao tmurnu perspektivu evropskih dvadesetogodišnjaka koji, premda visoko obrazovani i mobilni, željni napredovanja i posla, spremni na odricanja i žrtve, neretko ne uspevaju da se profesionalno ostvare, pa se to odražava i na njihov intimni život, naposletku, i na zdravlje. Roman predstavlja pripadnike te nove izgubljene generacije pripravnika i prekarnih radnika, njihovu frustriranost i osećaj suvišnosti koji prelazi u rezignaciju. Tema aktuelna i na našim prostorima.

Austrijska spisateljica Friderike Gesvajner rođena je 1980. u Rumu (Tirol). Studirala je germanistiku i političke nauke. Za prvenac Otužna sloboda dobila je Austrijsku nagradu za književnost, u kategoriji debitanata. Naučna je asistentkinja na Univerzitetu u Inzbruku i bavi se novinarstvom.

Prozaisti često govore da priču otvori jedna rečenica. Da li bi ta rečenica, u vašem slučaju, mogla da bude i obično, pomalo zloslutno, obaveštenje za utučenog stanara zgrade da je krovna terasa otvorena?

Ovoga puta to nije bio slučaj. Možda je okidač bio kratki dokumentarni film emitovan na televiziji Arte o francuskom fotografu Deniju Darzaku i seriji fotografija pod naslovom Pad. Jednu od fotki opisala sam u knjizi. Prikazuju mladiće „što padaju s neba“, gotovo dodirujući tlo. Sami nasred anonimnog, kao asfalt sivog sveta velikog grada, oni su metafora otuđenosti mlađe generacije. Izgledaju izgubljeno, veoma usamljeno, nikoga nema okolo, nikoga da bar posvedoči šta se događa. U stvarnosti niko nije povređen, jer su likovi vešti, a Darzak slika analognom Lajkom. Nema manipulacije ni u kom slučaju, premda je teško poverovati dok ih posmatrate.

Počeli ste da pišete gledajući snimke?

Fotografije su jezgro romana. No, prošle su godine pre nego što sam zapravo počela da pišem. Kada se govori o pisanju, ono ima mnogo veze sa vremenom, sa zaboravom, sa stvarima koje vam padnu na pamet pošto doživite nešto teško. Do sada, u mom spisateljskom radu, bio je potreban traumatičan događaj koji sam proživela, ne samo ideja. U slučaju Otužne slobode zaista sam morala da počnem da se osećam kao ovi mladi ljudi kako bih mogla da napišem priču. Diplomirala sam s najboljim ocenama, ali u isto vreme nisam imala dečka jer smo raskinuli. Takođe nisam imala stan (živeli smo zajedno), i što je najgore, završio se naučni projekat na kome sam radila u sklopu doktorata, pa sam na koncu bila i nezaposlena. U sledećim mesecima, godinama osećala sam se prilično izgubljeno i pokušavala da pronađem nekakav poslić, steknem malo staža. Osetila se vrlo posmramljeno što sam neuspešna, poput Hane u knjizi. Trebalo mi je vremena da shvatim da nije sve moja krivica. Postoje određeni problemi koje društvo mora politički da reši. Problemi koji se ne rešavaju pojedinačno. 

Niko od junaka nema pravi posao. Svi volontiraju, stažiraju...

Postoji junak sa stalnim poslom – Hanin dečko, ili bivši dečko, Jakob. Mislim da je to jedan od najvećih problema među njima. Ne mogu da se razumeju, jer imaju sasvim različita iskustva. Jakob mora da radi mnogo sati u bolnici, potreban je, voli posao, adekvatno je plaćen. Zar može i da zamisli kako je Hani, koja je završila studije, i pokušava da preživi kao novinar, ali ne zarađuje dovoljno za život… Nejednakost kakva danas postoji, recimo, po pitanju zaposlenosti, predstavlja veliki problem za društvo. Često osetim da ljudi više ne mogu da se međusobno razumeju zbog različitih iskustava. Želela sam da prikažem jaz između ruralnih i urbanih područja. Hana jednostavno živi na pogrešnom mestu. Jakob ne! Zato Hana mora da ode ukoliko želi da prati svoj san o novinarstvu. Nažalost, nije jedina s takvom ambicijom, nije sigurno da će uspeti u glavnom gradu, u Berlinu, u koji se seli. Da... Tamo gotovo više niko nema stalan posao.

Postoji li racionalan način da se objasni na koji način važan motiv, poput bejz-džampera, postane sastavni deo rukopisa?

Iskreno, ne mogu da dam racionalan, zadovoljavajući odgovor. Bilo je instiktivno. Tražila sam primere za krhkost života, koliko smo nepažljivi prema svemu, koliko smo nemarni prema drugima. Frapantno je što svako na Jutjubu ima priliku da vidi kako neko umire. Bejz-džamp je ekstremno opasan „sport“, sve popularniji tokom proteklih godina, slično drugim ekstremnim sportovima. Nekoliko skakača umrlo je prilikom skoka i stvarno je neugodno biti svedok. Naposletku, našla sam video na kome se jasno vidi kada se GoPro kamera pomeri sa „letenja“ na „nekontrolisano padanje“, pre nego slika postane crna. Gledalac pretpostavlja šta se dogodilo.

Metafora pada priziva klasike...

Ima veze s čitanjem Sartra i Kamija dok sam bila mlađa! Dosta sam razmišljala o egzistencijalističkoj ideji života. Šta znači danas… Bejz-džampere ste mogli da vidite kao simbol snažne žudnje našeg društva da bude divlje živo u trenutku, da prevaziđe granice ljudskog života na zemlji. Letenje je oduvek simbol slobode. Vrsta slobode koju oni slave u velikoj meri predstavlja ono čemu društvo teži. Nabavite sebi pravu opremu (šta god značilo), disciplinujte se, pritisnite svoje granice, savladajte svaki strah, živite za trenutak, just do it – što kaže Najk. Učinite li to, bićete nagrađeni obiljem hormona, snažnim osećanjem „biti živ“, obično povezanim sa srećom… Jako sumnjam u ovakav koncept jer je šema u potpunosti egoistična i potiskuje pojedine delove ljudskog postojanja.   

Vaš doktorat govori o motivu usamljenosti u savremenoj nemačkoj književnosti. Junakinja Hana je strašno usamljena.

Razmišljajući o tezi za doktorsku disertaciju, nisam znala da želim da radim na usamljenosti. Znala sam samo da želim da se bavim savremenom nemačkom fikcijom mlađih autora. Pročitala sam obilje prvenaca i drugih knjiga, i vrlo brzo došla do zaključka da je usamljenost jedna od najočiglednijih tema u tim romanima. Eto, tako sam počela da bivam ekspert za usamljenost. Završila sam rad 2009, a deset leta kasnije tema je postala golema... U Velikoj Britaniji su čak uveli ministarstvo usamljenosti: politika počinje da shvata koliko je bitno baviti se ovim fenomenom. Primećujete da o usamljenosti više volim da govorim kao o fenomenu, nego osećanju? Najpre zato što se radi o složenom osećanju, sastavljenom od više različitih osećanja, poput čežnje, očaja, depresije, tuge. A postoji i metafizička dimenzija. Usamljenost nije vezana isključivo za psihologiju, već i za filozofiju. Naravno, danas shvatam da usamljenost ima veze i sa mnom, što ne bih priznala pre deset godina, jer je nisam bila svesna. U isto vreme, ne bih napisala Otužnu slobodu da mi usamljenost nije bila toliko važna. Često pomislim da je teza predstavljala nesvesno istraživanje za prvi roman. Ne bih pomislila da mogu da postanem pisac... Poštovanje prema umetničkom svetu bilo je preveliko, nisam nikada ni zamislila da mogu da mu pripadam. Do svoje tridesete...

Postoji li posebna vrsta samoće samoća našeg doba?

Mogli biste da je nazovete postmodernom usamljenošću kako je to učinio Ervin Mede. Razmislite li o njoj, sasvim je očigledno da dolazi s postmodernom individualizacijom. U teoriji, danas su svi slobodni, što takođe znači da imaju ogromnu odgovornost za gospodarenje vlastitim životom. Birati u beskrajnoj raznolikosti izbora ume da bude veoma porazno. I rezultat je da sve češće ne znamo šta stvarno želimo, šta nam zaista pomaže da vodimo smislen život. U romanu, Hana je srećna jer zna šta želi. No, pokušavajući da živi san, iskusi užasnu samoću. Smatram da je reč o drugom velikom razlogu zašto nas danas usamljenost žestoko udara: naš svet više nije tako prijateljsko mesto, kakav je ranije bio, barem u nekim delovima Evrope, jer današnji kapitalistički sistem nema protivtežu i prodire u svaku sferu čovekovog života. Društvo sa ekonomskim sistemom baziranim na principima slobodne konkurencije i povećanja profita, ne vrednuje prijateljstvo i solidarnost. Stoga proizvodi usamljenost. Čista logika.

A pisci su svakako osuđeni na samoću.

Osuđeni su na usamljenost, ali ona u tom slučaju postaje nešto pozitivno. U nemačkom jeziku značenje reči usamljenost nije fiksirano jer apstraktna imenica nema ustaljeno značenje. Ukoliko govorimo o pravim piscima koji svakog dana razmišljaju o ljudskoj egzisteniciji, reč ne povlači strašne implikacije koje ima za druge. Pisanje je usamljenički napor. Vekovima su čitanje i pisanje široko rasprostranjene tehnike za suočavanje sa usamljenošću. Sve više ih zaboravljamo, te suštinske tehnike uz pomoć kojih čovek razmišlja o sebi, o postojanju, u koje je ovo osećanje prirodno ukoronjeno. Književnost jača dubinsku samosvest možda više od bilo koje druge umetnosti, a svakako više od društvenih medija. A samosvest je jedna od najvažnijih stvari u društvu zasnovanom na individualizmu. Rekla bih da sam komotnija sa sopstvenom usamljenošću otkad sam počela da pišem. Sigurno, nije to još uvek samo pozitivna stvar. Postoje usponi i padovi.

Napisali ste libreto. Koliko se rad na operi razlikuje od rada na romanu?

Skroz je drugačije pisati za pozornicu, posebno ako ima muzike, jer je reč tada samo prvi, osnovni sloj umetničkog dela. Podrum za čitavu zgradu. Reč služi muzici i prostoru u kojem će se izvoditi. Morate da imate puno poverenje u umetnike s kojima radite; bolje bi bilo da budete spremni na kompromise. Potrebno je mnogo komunikacije da bi se pronašla „vizija“ onoga što ćemo zajedno da uradimo. Iskustvo s operom bilo je veoma poučno. Ko zna da li bih mogla sve da uradim bez predloška za adaptaciju, što je u ovom slučaju bio vrlo lep, žestok japanski roman Lovačka puška Jasušija Inoue. Moj prvi pokušaju da napišem nešto za scenu, pravi način da to uradim. Mada postoji osećaj da gušite svoj glas… Nisam mešala sopstvene reči s autorovim. Ako ne postoji razlog da mešate stilove, onda ne možete. Prepoznala bi se razlika. U slučaju da radim drugi libreto, stvarno bih želela da počnem od nule i sve uradim sama.

(NIN, 25. april 2019.)

четвртак, 19. октобар 2023.

Volela bih da je nagrađen Valjarevićev Komo Logika hiperproduktivnosti uvukla se u sistem mišl
четвртак, 19. октобар 2023.

Pre nego što na predstojećem Sajmu knjiga predstavi svoj roman Drugi život Adolfa H., jedan od na
петак, 29. септембар 2023.

Odmah sam znala da će moja glavna junakinja biti prevodilac. Usmeno prevođenje potpuno je drugačij
среда, 20. септембар 2023.

Autor romana Zatvoreno zbog odmora, koji će svoju knjigu predstaviti 23. i 24. septembra u Beograd