U knjizi Marks i lutka, nagrađenoj Gonkurom za prvi roman, sagovornica NIN-a
opisuje kako su njeni roditelji komunisti preživeli Iransku revoluciju i iz Homeinijevog
Teherana pobegli u Pariz
Ujak Saman
nije došao na njen peti rođendan. Uhapsili su ga 1985, jer je kod sebe imao letke.
Policija je pretresla stan i pronašla oružje. Bilo mu je devetnaest... Dvadeset
leta docnije, njih dvoje razgovaraju u Parizu.
Kažemo
Marjam Mađidi, spisateljici rođenoj u Iranu, gošći ovogodišnjih Molijerovih dana,
da je to neverovatna priča. „I istinita!“, odgovara
ona, žustro gestikulirajući.
Ćeliju je delio s angažovanim novinarom čiji su članci
bili poznati u intelektualnim krugovima. Bio je ponosan zbog toga, premda je taj
osuđenik imao čudnu naviku. Svakog jutra gledao je na televiziji crtani film, s
izuzetnom pažnjom. Kada je odlučio da ga upita zašto čini takvu stvar, prepoznajući
opsesiju, novinar mu je odgovorio: „Ne
brini. Vidiš lik male Nušabe? Flašica koja govori
u crtanom filmu, to je glas moje žene. To je njen posao, ona je dublerka. Svoj glas
pozajmljuje tom liku, i ja ga svakog jutra slušam.“
Marjam Mađidi uzima srpsko izdanje Marksa i lutke, u izdanju kuće Albatros plus,
u prevodu s francuskog Ivane Hadži-Popović, i lista strane. Začas pronalazi pomenuto
poglavlje. Nušabe! Premećuje da sam išarao strane. Zatim kransopisom ispisuje posvetu.
Za angažman u književnosti.
Rukopis
otvara poglavlje „Kamen“. Čovek
sedi u ćeliji i iglom za šivenje urezuje ime u kameny. Počeli ste da pišete od te scene? Fragmente stvarnosti
urezali ste u literaturu.
Bilo je
to posle mog prvog odlaska u Iran 2004. godine. Vrativši se u Francusku, osetila
sam potrebu da progovorim o ličnom osećaju izgnanstva.
Tada se u meni rodila želja da započnem knjigu. Napisala sam četiri celine koje
sam nazvala pričama o izgnanstvu. One danas postoje u romanu Marks i lutka. Storije o porodici, kraljici
u pustinju, ocu i ćerki, poslednjoj pesmi.
Glavna junakinja, koja putuje kroz
sećanja na detinjstvo tokom Iranske revolucije, opisuje odlazak iz Teherana i život
u Parizu – vaša je imenjakinja.
Reč je
o autobiografskom romanu. Nemam nikakav problem s tim, jer smatram da postoje dva
načina da dotaknete stvarnost. Ili idete kroz fikciju, ili direktno kroz priču svoga
života, opet dotičući stvarnost. Nisam sposobna da rekonstruišem stvarnost kroz
fikciju. Pišem o sopstvenom životu da bih kasnije dala ovu knjigu drugima. Mnogi
mogu da se prepoznaju.
Dokumentarno ste razbili lirikom
i bajkom.
Nisam htela
da pišem istorijski roman, zasnovan na dokumentima, na istraživanjima. Uopšte me
ne zanima takav proces kada je o pisanju reč! Htela sam prozu o izgnanstvu, ispričanu
kroz sudbinu devojčice. Dakle, viđenu njenim očima, da bi moji čitaoci shvatili
šta znači proživeti izgnanstvo iznutra.
Htela sam da vratim emocije svojstvene takvom iskustvu.
Književnica Ani Erno ušla je u najuži
izbor za Međunarodnu Bukerovu nagradu i tada se otvorila polemika. Da li je njeno
delo Godine fikcija ili memoar... Debatovalo
se koliko su u Francuskoj šire granice romana.
Memoari
su jedna stvar, autobiografski roman sasvim druga. Citiraću dramatruga Koltesa,
jer me često ovo pitaju. Interesuju se nije
li lako pisati o svom životu. Da li je prava književnost isključivo fikcija... Koltes
kaže da je ranije verovao kako je naš posao u tome da izmišljamo stvari. Sada, međutim,
veruje da je naš posao da ih dobro ispričamo. Realnost, kompletnu, savršenu i koheretnu,
kakva je ona koju otkrivamo ponekad slučajno, tokom putovanja ili života uopšte
– nijedna mašta ne može da izmisli.
Na primer, roditelje-komuniste koji
sakrivaju i prenose letke u vašim pelenama.
Kako bih
mogla i da zamislim opozicionu porodicu koja letke stavlja u pelene deteta... Ili
daje dete prijateljima. Zar se pomenuta scena može izmisliti? Realnost! Stvarnost
je ludilo. Stvarnost će uvek prevazilaziti fikciju. Bila reč o Ani Erno, ili nekom
drugom, važna je debata. Ipak, prava tema za polemiku jeste kako su priče ispričane.
Ništa drugo.
Pratite li događaje u Iranu, nalik
ocu iz Marksa i lutke koji je neprestano
na internet sajtovima posle prelaska familije u Francusku?
Naravno
da pratim. Moj otac – isto, šta mu drugo preostaje... Jednostavno mora. Meni je
bolno sve što se odnosi na tu zemlju. Još je bolnije od trenutka kada sam objavila
knjigu, jer više ne mogu da se vratim u Iran. Prevedena sam na četrnaest jezika
i išla sam na turneju, sve do Južne Koreje. Ima toliko zemalja koje su mi širom
otvorile vrata. Ali, rodna zemlja, koju slavim, o kojoj pripovedam – jedina zatvorena
vrata.
Šta su razlozi?
Knjiga
Marks i lutka bila bi cenzurisana u Iranu
da je prevedena. Takođe, govori o ćerki opozicionih komunista. Napisala ju je žena,
s dvojnim državljanstvom. Ako imate dvojno državljanstvo, sumnjivi ste. U intervjuima
za novine i televiziju govorila sam o tamošnjem režimu. Trebalo bi da budem baš
naivana pa da poverujem da ću mirno moći da odem.
Kažete da delo govori o ćerki komunista.
Ali, i ćerka je komunistkinja! Kandidovali ste se za Evropski parlament na listi
Francuske komunističke partije.
Stanite!
Pažljivo! Nisam članica komunističke partije. To je veoma važno da se kaže. Zašto?
Biti član partije podrazumeva davati članarinu, učestvovati u svim aktivnostima.
Ja ne mogu da pripadam nijednoj organizaciji. Za mene tako nešto jednostavno nije
moguće. Simpatišem komunizam i mislim da je reč o podsticaju i doprinosu listi.
Dajem doprinos jer Francuska komunstička partija podržava društvenu i fiskalnu pravdu.
Te stvari su važne za Evropu. Ali umetnik ima potrebu da sačuva nezavisnost.
Gledao sam vaš govor na mitingu
u Marselju. Govorite, ali na način da čovek primeti da niste članica stranke.
I osećam
se drugačije od onih koji su članovi. Shvatate li moju poziciju? Na isti način kako
sam uvek između Francuske i Irana, biću između angažmana i nezavisnosti. Između
slobode i angažovanja. Uvek negde između… Mislim da se stvari rešavaju između! Reč
je o terenu koji vibrira. U toj zoni sumnje!
Sumnja je jako važna ukoliko govorimo o demonu politike, jer tu nema mesta za sumnju.
Politika je svet izvesnosti, bili na desnici, na levici, svejedno. Pisanje književnosti,
suprotno politici, hrani sumnju. Obitava u zoni talasanja.
Znači da između likova i današnjih
komunista nema sličnosti.
Nema ništa
slično! Bilo da se radi o roditeljima, ili stričevima u zatvoru, oni su u kontekstu
revolucije. Za njih nema drugog izbora. Ili ćute, ili se bore. U kontekstu revolucije
moraš da se prikloniš taboru i budeš ponesen istorijom, s velikim I. A današnji komunisti su skroz drugačiji.
Žive u većim ili manjim demokratijama, u režimima manje ili više demokratskim. Ima
izbora, glasanja, predstavnika; postoje parlamenti, postoje organizovane strukture.
Često se ne odriču ni imovine, poput
oca i majke. Oni traže da se odreknete igračaka!
Roditelju
čitaju Makarenka i kažu da se treba odreći svih stvari. Na izvestan način, to je
možda bila radikalno. Naivno čitanje komunističkih knjiga.
Pominjemo ideologiju... Postoje
komentatori koji francuskom predsedniku Emanuelu Makronu zameraju da nema ideologiju.
Makronu
se zamera što je ultraliberalan kada je o funkcionisanju društva reč. Često se za
njega govori da je predsednik bogatih. I to je istina. Mnogo je toga poklonio milijarderima,
a ima izvestan prezir prema nižim klasama koje svakog dana moraju na posao. Pomalo
jupiterska figura koja donekle ne razume da će, ukoliko nastavi, razrušiti društvenu
koheziju. Već šest meseci žuti prsluci
izlaze na ulice. Dakle, odbija da čuje te zahteve, krike. Ima ideologuju. Liberalnu.
Za Francusku teško prihvatljivu. Uvek smo bili ponosni jer imamo dobru društvenu
zaštitu, bili smo ponosni na naše društvo, na javne službe, bolnice. Sve je lepo
organizovano. Sada je s tim završeno. Pravi slom javnog servisa.
Zamislimo situaciju da budete izbarani
i da postanete poslanica Evropskog parlamenta. Za šta se borite?
Pre svega
da kažemo da sam na osmom mestu na listi. Ne mogu da budem izabrana. No, ukoliko zamislimo, specijalizovala sam se za migrantska
pitanja, jer je to moja priča. Moje iskustvo, moj život. I moj rad danas, pošto
predajem francuski jezik maloletnicima bez roditeljskog staranja. Svako treba da
učestvuje i da prihvati migrante, ljude koji rizikuju živote da bi došli do naših
zemalja.
(NIN,
30. maj 2019.)