Projekat civilnog
društva propao je, pogotovo na zapadu, nakon pada Berlinskog zida. Ideja da smo
tolerantni, da živimo u multikulturnom društvu, više ne stoji. Samo su se promenili
oblici rasizma
Dok se fotografisala za naš magazin u ulici Kneginje
Ljubice, pomislili smo kako bi bilo zgodno da napravimo nekoliko portreta na kojima
drži knjigu u ruci. Ne znajući da još uvek nije videla srpsko izdanje romana Intimno, objavljenog u izdavačkoj kući Klio,
izvadili smo primerak iz ranca.
Pisci različito reaguju kada prvi put ugledaju
svoje odštampano delo. Suočivši se iznenada sa izdanjem tek izašlim iz štampe, Gabriela
Babnik je na minut ili dva potpuno zaboravila na nas. Spuštenog pogleda, u hladu,
kraj gvozdene kapije, pažljivo je pregledala stranice. Činilo se da oprezno otkriva
svet koji je sama stvorila. Da hoda po lavirintu čije je linije iscrtala, prateći
trag mrvica ranije bačenih usput. Da proverava da li je sve OK u stanu po povratku
s dugog puta.
Upitali smo kasnije otkuda tako teška reč u naslovu.
Da li ona odmah ukazuje na mogući problem autora ukoliko reši da otvori pojedine
teme?
„Složeno pitanje“, odgovorila je Gabriela Babnik
u razgovoru za NIN. „Imaš li legitimitet da pišeš glasom `tamnoputog` muškarca…
Ilija Trojanov misli da svi mi, pisci, imamo pravo da pišemo glasom deteta, muškarca,
žene, starca.“
Objašnjava da je mnogo razmišljala kako da uđe
u roman, a da ne bude pokroviteljski nastrojena.
„Pokušala sam da uhvatim drugog u trenutku u kome
se razlikujemo. Zapadna kultura promoviše seksualnost, intimnost. Toga u `trećem
svetu` nema. Stvari su skrivene. Reč je o privatnosti, ne možeš lako da vidiš kako
se dvoje ljube na ulici.“
Roman slovenačke spisateljice, književne kritičarke
i prevoditeljice ima više od četiri stotine stranica i podeljen je u tri samostalne,
naposletku povezane celine. U prvoj pratimo ljubavnu priču Slovenke Janine i poznatog
afričkog kolumniste Fadula. Druga povlači pitanje muško-ženskih odnosa; junakinja
je iz Bosne. Triptih zatvara povezivanje tema i motiva, s uvođenjem u priču fotografkinje
Dijene Loson.
„Želela sam da se bavim temom migracija. Zanimala
me je i transpolnost. Nameravala sam da pronađem lik i prenesem ga na sve kontinente.
Iz Afrike u Evropu, pa u Njujork. Istražujem recepciju drugog, u ovom slučaju `tamnoputog`
muškarca.“
S namerom da zapletu pristupi iz drugačijeg ugla.
„Franc Fanon, šezdesetih godina prošlog veka, izneo
je teoriju da su `tamnoputi` muškarci zatvoreni u kalup. Izjedanačeni su sa sportom,
sa boksom i atletikom. Onakvi kakvim ih vidimo u medijima. Obrnula sam to, uvodeći
u storiju junaka Fadula. On ne staje u model muškarca predstavljenog u medijima.
Da bih razumela celu stvar, morala sam da odem u Njujork. Bila sam na rezidencijalnom
boravku, pa sam išla gore-dole po Harlemu, kroz ceo grad, želeći da završim roman.“
Prevela je na slovenački jezik prozu američko-nigerijske
književnice Čimamande Ngozi Adiči, dostupnu i domaćim čitaocima. Reč je o novom
talasu postkolonijalne književnosti? „Razmišljala sam kako je sve sklopljeno u naslovima
ove vrte. I učinilo mi se da nešto nedostaje. Ono što se obično naziva `slovenskom
dušom`. Formalno je savršeno skockano, ali se stiče utisak da nešto fali.“ Ne želi
da zvuči uobraženo, međutim, pokušala je da popuni pomenutu prazninu.
Likovi u Intimnom
razgovaraju, vode polemike. Jedan od njih proučava migracione
tokove za humanitarnu organizaciju. Ima nameru da dokaže kako su „nekadašnji totalitarni
režimi koji su onemogućavali emigracije bezazaleni u poređenju s današnjim brojem
žrtava koje prelaze mediteranski basen“.
„Tema knjige jeste istočnoevropski rasizam. Rasizam
na mikro nivou. Kako istočna Evropa prihvata ili ne prihvata druge ljude. Ne usuđujem
nikoga unapred. Roman je poput dijaloga između kontinenata.“
Ukoliko govorimo o sredozemnom basenu, o Mediteranu,
primećuje da mi, iz svoje pozicije, sigurno mislimo da cela Afrika želi da dođe
ovamo.
„Ali, u poslednjih deset godina u Africi nastaje
nova srednja klasa, s relativno dobrim i kvalitetnim životom. Razgovarala sam, na
primer, s ljudima koje Evropa uopšte ne zanima. Zanima ih Saudijska Arabija, Kina;
interesuju se za posao. Afrika se menja, u ekonomskom, u tehnološkom smislu, i kada
je o politici i demokratiji reč. Nije tačna slika da su svi siromašni i jadni. Radi
se o bogatim državama. Imaju veliki potencijal, pogotovo ako je o prirodnim bogatstvima
reč.“
Govori se da su kod nas predrasude veće nego na
drugim mestima. Čitamo podvučene rečenice iz Intimnog: „Samu sebe je uveravala da je crnokošca, kako je rekao njen
otac, izabrala zato što je htela da preduhitri njihovu spoznaju (…) Iznenada je
osetila umor – umor od toga što njena porodica nije prihvatila Fadula, umor od pogleda
prolaznika na ulici, umor od toga što je Fadul nije zaštitio, što nije mogao da
je zaštiti, što joj je uopšte trebala zaštita.“
Pažljivo odgovara na pitanje o predrasudama. „Evropa
je specifična. Stari kontinent veoma ceni sebe. Govoriti o Evropi generalno svakako
je pretenciozno. Postoje različite percepcije. Pitanje je da li istočna Evropa drugačije
vidi migrante od, recimo, Francuza, od zemalja s kolonijalnom prošlošću. Ne bih
generalizovala. Treba razmatrati pojedinačne slučajeve.“
Zanimljiva je Fadulova reakcija čim u hodniku ugleda
glave prepariranih životinja, ali pitamo da li se slaže sa stavom svog lika da je
od ključne važnosti postojanje institucija civilnog društva. „Ili ih imaš ili ih
nemaš.“
„Projekat civilnog društva propao je, pogotovo
na zapadu, nakon pada Berlinskog zida. Ta ideja da smo tolerantni, da živimo u multikulturnom
društvu što prihvata sve i svakog – više ne stoji. Osnovi oblici rasizma prisutni
su, kao i pre pedeset godina. Jedino su se promenili oblici.“
Šta sa junakom kome se čini da „pravnu državu možemo
povratiti jedino revolucijom“? Ovu ideju spisateljica posebno razmatra u novom romanu
pod naslovom Tri smrti. „Preispitivala
sam u kojoj meri mogu da prežive levičarske ideje. Ili zašto ne uspevaju da se uspostave
zbog nacionalizma. U Africi, i na drugim mestima.“
Neko drugi, „nadrdndan“, „zakera“ u romanu, pita
se kakvi su danas levičari. Predstavlja li „perverziju nad perverzijama“ što stanovi
političkih vođa stranaka označenih kao levi centar imaju četiri stotine kvadrata...
„Perverzija svoje vrste! Pišem o tom levičarstvu
koje je, na određeni način, samo prividno demokratsko i toleratno. Vlada hipokrizija.
Pogledajte junaka, advokata Tibora, rekli bismo da je liberalan. A njegova žena
nije mu dovoljno dobra jer potiče iz Bosne. Intima... Na prvi pogled, prema spoljašnjem
svetu ima nekakvo liberalno načelo, ali iznutra, u odnosima prema bližnjima, sve
je drugačije. Prividni liberalizam.“
Gabriela Babnik sklopila je korice romana, podigla
pogled i izvinila se fotografu. Mi smo takođe rekli: „Oprostite, nismo znali da
još uvek niste videli knjigu. Da jesmo, svakako bismo je uručili pažljivije.“
Koliko je samo složen odnos pisca, rukopisa, odštampanog
dela i spoljnog sveta...
Setili smo se, u odlasku, junaka proze Fulvija
Tomice koji nagovara čitateljku da se okane njegovog naslova: oseća nelagodu pri
pomisli da rukopis postaje predmet koji sada kola slobodno, nezaštićeno. Na drugom
mestu, oseća međuprostor između sebe i drugih u ulici Rozeti. U pokušaju da definiše
čudno osećanje, opisuje ga kao osećaj „obavijenosti vatom“.
Prvi susret autora i njegove objavljene knjige,
bez sumnje, intiman je trenutak.
(NIN, 27. jun
2019.)