Lidija Dejvis,
dobitnica Međunarodne Bukerove nagrade, otkriva NIN-u prozni svet Lusije Berlin,
književnice koja je u životu prošla kroz pakao, a posle smrti postala klasik američke
pripovetke
Možda se ime Lucia izgovara Lusija, Lucija, ili Luša, ali
u staroj američkoj samouslužnoj perionici veša, kojoj je u svom opusu podigla spomenik,
glavna junakinja najviše voli kada je visoki stari Indijanac u izbledelim levisicama
oslovi „italijanski“. Lučija.
„Ja volim da preuveličavam i često pobrkam fikciju i zbilju,
ali nikad stvarno ne lažem“, reći će naratorka priče Lusije Berlin (1936–2004), književnice što je slavu stekla tek posle smrti,
pišući pripovetke o gorkom životu.
Rođena na Aljasci, odrasla je uz majku alkoholičarku. Otac
je bio rudarski inženjer, pa su se selili po Americi; stigli do Čilea i Meksika.
Mučila se celog veka sa skoliozom, završila studije, udavala se i razvodila više
puta. Da bi preživela, bila je spremačica, medicinska sestra, administratorka u
bolnici, profesorica u gimnaziji. Predavala je na fakultetu i imala problema sa
zavisnošću, alkoholizmom. Iskusila je neuspešna odvikavanja.
No, burne dane pretočila je u prozu, u izuzetnu literaturu,
i premda je knjige tiho objavljivala tokom svih brodoloma, nakon smrti postala je moderni klasik.
„Mislim da ima puno autobiografskih elemenata u pričama Lusije Berlin“, kaže spisateljica Lidija Dejvis, dobitnica Međunarodne
Bukerove nagrade. Najpoznatija svetska autorka fleš-fikcije rano je prepoznala dar
Lusije Berlin.
Objašnjava da su neke od proza usko povezane sa životom književnice, dok druge uzimaju detalj,
a ostale ništa – nemaju veze sa Lusijinom biografijom.
„Smatram da je to sasvim u redu i da je ona možda bila prva među američkim piscima kratkih
priča koja je toliko uzela iz sopstvenog života. Takvi elementi mogu da budu odabrani,
umetnički obrađeni, neznatno pretvoreni u fikciju, ne bi li se stvorilo fikcijsko
delo. Na kraju, nije ni važno koliko je i šta uzeto. Ipak, čitalac bi trebalo da
bude oprezan – kako je rekla sama Lusija Berlin – da ne pomisli
da je poznaje zato što je čitao priče i upoznao junake.“
Ekipu junaka četrdeset tri storije, sakupljene u zbirci
Priručnik za spremačice (izdavač:
OceanMore), pored ostalog, čini društvo iz okružnog odeljenja za detoks, društvo
anonimnih alkoholičara, rođaka s porodičnog okupljanja.
Svi su bili svečano obučeni, kao za sahranu
ili venčanje, „ali su ipak izgledali kao kakvi napoličari ili
žrtve tornada“.
Zatim pacijenti, muškarci koje je sretala u hitnoj,
pravi muškarci: vatrogasci i džokeji. „Džokeji imaju divne rendgenske snimke... Kosturi im izgledaju
kao stabla, kao rekonstruirani brontosauri.“
Glenda Džekson, čiji stan sprema, tražeći deo slagalice
dok usisava, jer je starica obuzeta pazlom, toliko da zaboravi da ode na spavanje.
Indijanac s ulubljenom vojničkom metalnom pločicom za identifikaciju. „Metak? Ne, žvakao ju je kad bi ga uhvatio strah ili želja
za seksom.“
Mladi iz šezdesetih (duga kosa, stroboskopska svetla,
trava, LSD). Deda, zubar, koji nikoga nije puštao u laboratoriju. „Samo vatrogasce, jednom prilikom.“
„Kao što se često dešava u životu, ne znam kako sam čula za Lusiju Berlin“, kaže Lidija Dejvis za naš magazin. „Svakako sam se prvo upoznala sa pričama, ranih osamdesetih.
Neko sa zapadne obale mora da mi je preporučio da pročitam Lusijine pripovetke.
Prva knjiga koju sam nabavila nije potpisana, a ostale jesu. Ne mogu da se setim
ni ko je kome prvi pisao (nedostaje nekoliko epistola iz naše prepiske), ali smo
uskoro razmenile reči uzajamnog uvažavanja i topline, dopisujući se dugo vremena
o književnicima, pisanju, i privatnim stvarima. Gotovo da smo se srele dok sam bila
na putu i isplanirala da se zaustavim u Bolderu, u Koloradu, gde je ona u to doba
živela, ali su se planovi promenili, nikada se nismo sastale.“
Autorka Priručnika
za spremačice lutala je po Meksiku („dim i čili i pivo“), Novom Meksiku... Od pustinje
(primećuje da čizme škripe na pesku kao na svežem snegu), do najvećih gradova (razbijeni
aparat za koka-kolu i poplava na podu podesećaju je na Njujork). Uhvatila je doba
koturaljki. Nije zaboravila rudarska naselja. Ni El Paso u Teksasu, verovatno najvažniji
toponim. Kuće u kojima je neko umro, poseban izazov za spremačicu. „Volim kuće, sve ono što mi govore.“
Storije je prošarala najrazličitijim kratkim upozorenjima
i obaveštenjima. Pitamo Lidiju Dejvis kakav efekat proizvode prepisani nazivi autobuskih
linija, napomene iz perionice za veš („Ne opterećujte
strojeve“). Crno-beli znak podno crkve („Pazi! Odron kamenja!“); regulator na
električnom ćebetu („Slabo – sred – vruće“). Parola anonimnih
alkoholičara („Ne mudruj i ne pij“).
Zaključuje da takav postupak čitaoca
približava priči. „Objašnjavanje napomena
samo bi nas udaljilo. Mesta postaju mesta bliska našim žiotima, onoliko koliko su
bila bliska književnici, ili bi trebalo da kažem: bliska junacima, i životima junaka.
Reč je o veoma efektnom načinu uvođenja u priču. Lusija Berlin bila je jako privržena
mestima. Mnogo je pažnje posvetila karakteristikama naselja u kojima je živela,
pogotovo jer je živela širom sveta, u različitim periodima. Bila je izuzetno osetljiva
i sposobna da zapazi stvari. Svako novo mesto bi joj privuklo pažnju do najsitnijeg
detalja, a ona bi ga posle, zauzvrat, uhvatila u pisanju.“
Raspitujemo se o pismima Lusije Berlin upućenim Lidiji
Dejvis.
„Napisala mi je trinaest
ili četrnaest pisama, razglednica. Znale smo se godinama. Neka su napisana rukom,
neka otkucana na mašini. Pisala je plavom tintom i rukopis joj je bio čitak, a pisma
zaokružena. Potpis – prilično
velik, prenosio je žestinu i duh.“
Pre petnaest leta, u magazinu London Review of Books, pesnik
August Klajncaler objavio je fragmente iz prepiske s Lusijom Berlin. Postoji jedno
u kome kao da je kovertirala esenciju književnog sveta, kao kada vrhom jezika pređeš
preko ivice koverte:
„Pa, bila sam
jako bolesna. Otišla pluća, skoro umrla, 12 krvnih ugruška u plućima, intenzivna
itd. Sad hramljem okolo sa štapom, 24 sata kiseonik, do kraja života, uh... Mislim
bilo je depresivno ali najgori tren je bio onog dana kad sam na momenat otkačila
prokleto crevo dok sam se češljala i odjednom setila dragog ljubavnika, Terija.
Hm, rekla sam svom odrazu u ogledalu... otkuda to da mislim o njemu? Zato što mi
se vazduh iz boce s kiseonikom spustio niz vrat, slično poljupcu.“
Nije štos isključivo u Teriju. Ni u udelu autobiografskog,
mada u naslovnoj pripoveci postoji izvesni Teri, mladi kauboj iz Nebraske, rešen
da ne gleda strane filmove. „Upravo sam shvatila
da je to zato što nije dovoljno brzo čitao.“ Teri
koji iscepa stranicu čim je pročita (a retko je čitao!), pa se po celoj sobi, pošto
se glavna junakinja vrati kući s uvek otvorenim ili razbijenim prozorima, na sve
strane razlete papiri, „poput golubova na parkiralištu
Sejfveja.“
Magično je ogledalo
Lusije Berlin u kome dar pretvara paklenu stvarnost u sočnu, uverljivu, duhovitu
priču.
Prljava svakodnevica
okreće se u bubnju perionice i izlazi isceđena, bez omekšivača.
Čitalac ostaje zadivljen.
Kakvim je očima videla nevolje koje su je snašle i tipove s margine... Pozornice
se preklapaju: junakinja postaje deo pilot-projekta prvog metadonskog rehabilitacijskog
programa. Uskoro u komšiluk stigne holivudska ekipa da na lokaciji snimi film naučne-fantastike.
I dva sveta se izmešaju! Ljudi s rehabilitacije, opisuje, tako su umorni da hodaju
usporeno, baš onako kako prema uputstvima hodaju statisti – zombiji.
(NIN, 8. avgust 2019.)