Nemački
pisac i prošlogodišnji dobitnik nagrade za najbolju knjigu Sajma knjiga u
Lajpcigu, govori za NIN o svom romanu Kako
vojnik popravlja gramofon i generaciji koja je igrala video-igrice na
komodoru 64
Dok je slavni trkač obarao svetski rekord u
Tokiju, deda glavnog junaka romana Saše Stanišića Kako vojnik popravlja gramofon umro je na trosedu, za 9,86 sekundi,
„njegovo se srce takmičilo s Karlom Luisom“. Pre toga, saopštio je dečaku,
dajući mu „čarobni“ štapić izrezbaren od nekakve grane, da je inovativnost
najveći dar, a mašta najveće bogatstvo. Na početku priče o odrastanju u malom
bosanskom gradu, ratu koji zahvata Višegrad i odlasku u Evropu, dečak iznenada
suočen sa smrću, zapitao se da li će ikada oprostiti Karlu Luisu „što je svu
moju čarobnjačku moć potrošio na svetski rekord“ tog 25. avgusta 1991.
Saša Stanišić rođen je 1978. godine u
Višegradu, u BiH. Kao četrnaestogodišnjak napustio je s porodicom rodni grad,
bežeći od ratnih razaranja. Od 2004. do 2006. studirao je na Nemačkom fakultetu
za književno stvaralaštvo u Lajpcigu. Dobio je stipendiju Grada Graca,
priznanje Grada Bremena za podsticaj umetničkom stvaralaštvu i nagradu publike
na takmičenju „Ingeborg Bahman“ za poglavlje dela Kako vojnik popravlja gramofon (Samizdat B92; prevod: Jelena Kostić
Tomović), koje će se kasnije naći u užem izboru za Nemačku književnu nagradu.
Stanišićev novi roman Posle svetkovine
proglašen je 2014. godine za najbolju knjigu Sajma knjiga u Lajpcigu.
Kako
vam se otvorio roman Kako vojnik
popravlja gramofon? Da li je Karl Luis imao veze s tim?
Takve priče u kojima pokušavam zadržati više
od samo jednog intenzivnog trenutka počinju uvijek s više strana. Pobjeda Karla
Luisa u Tokiju bila je jedan od mnogih detalja koji su na kraju postali integralni
dio mozaika djetinjstva u Bosni. Ja sam te detalje godinama skupljao – slike
djetinjstva, Višegrada, rata – znajući da ću ih nekad povezati u velikom
narativu.
Zašto
ste odabrali da u prozu uđete kroz priču o smrti?
Zbog simbola ove konkretne smrti. Na početku
smo devedesetih i čovjek koji na prvoj stranici umire, nosilac je komunističke
ideologije, i također osoba koja je život posvetila principu „bratstva i
jedinstva“. Paralelno s njegovom smrću, polako počinju umirati i ti ideali.
Knjiga
je duhovita ali i potresna u slikama koje donose opise s početka devedesetih
iza kojih su ostali ratni zločini i smrt. Kako ste uspeli da precizno premerite
sve te stvari i sklopite ih u celinu?
Ne znam. Ili bar znam da je proces bio doista
nesvjestan. Možda su humor i tragika tako vidljivi u romanu jer su se i u
stvarnosti često držali za ruke. Sjećam se puno smiješnih situacija u trenucima
najgore napetosti dok smo se skrivali po podrumima u našem gradu. Humor ostaje
opkoljen nečovještvom – nešto što daje snagu u tamnim trenucima postajanja i
opstajanja.
Često
nabrajate. Naslov jednog poglavlja čak poručuje: „Napravio sam spiskove“.
Umberto Eko kaže kako pravimo liste zato što ne želimo da umremo. Iz potrebe da
budemo „beskonačni“?
Sjećanje je lažov. Ali mu uzmemo tu
karakteristiku, iako nikada sasvim, ako vodimo dnevnik i pravimo liste. Ako
sadašnjost arhiviramo. Aleksandar, protagonista Vojnika, pokušava kroz liste prevariti sjećanja. Prevariti, jer ih
nije pisao u trenutku dešavanja nego puno kasnije. I to mu baš ne uspijeva. On
bi volio da je njegovo djetinjstvo bilo ljepše nego što je u istini bilo i želi
da uporedi sadašnjost u Višegradu s vremenom prije rata, nadajući se uzaludno
da se nije baš sve na gore promijenilo.
Koliko
vam je bitna pop kultura? Pominjete kauboje, Tačno u podne, igrice, tetris, Džejmsa Bonda...
Meni je pop kultura pri pisanju bitna tek
toliko koliko i mojim figurama. Ako su njeni protagonisti (muzičari, glumci) i
njeni proizvodi (muzika, film) dio atmosfere ili biografije mojih junaka, ili
općeg vremenskog duha, onda ću ih ponekad upotrijebiti kao motive. Ipak,
spadaju više među ukrasne i sporedne dijelove literature i ne bih znao razlog
da ih stavim u centar priče.
Pripadate
generaciji koja je igrala video-igrice na komodoru 64. Da li su klinci, kojima je početkom
devedesetih bilo desetak godina, „prelomljeni“ na pola? U prvih nekoliko
razreda junaci su bili partizani i Tito, a potom, kao u vašem romanu, pojavili
su se tipovi koji preskaču lekcije o ofanzivama?
Sigurno da jesu, ali ratovi i oni koji su ih
forsirali i vodili, a s njima i poslijeratna dešavanja – korumpirana vlast,
neoproštajuća politika i oportunizam i šovinizam mnogih, nisu prelomili samo
jednu generaciju, nego čitavo društvo. Prelomili su familije, industriju i
ekonomiju, duhovni život, čak prepisali zajedničke tradicije i istoriju, a u
suštini – i to je možda poslije gubitka svih nevinih života i najgore od svega
– prelomili su sa sumom svega toga i budućnost na prostorima bivše Jugoslavije.
Detinjstvo
generacije komodor 64 obeležila je i
vaša rečenica: „Dok gleda vesti, niko ne sme ni da pisne.“
Ne znam da li je to obilježje ali sigurno da
se u toj rečenici ogleda napetost devedesetih. Pored toga, na razini familije,
i patrijarhalna struktura koja je „prirodno“ uobličavala porodični život u tim
vremenima. A i danas još široko hara.
Pominjete
pismene sastave s temom „Moja domovina“ koji su se pisali svake godine. Kako
biste sada odgovarali na takvu temu?
Uvijek promašim temu kad pišem o domovini.
Šta
je danas sa gastarbajterima? Pripovedač poručuje kako gastarbajtere ljudi vole
samo u sopstvenoj familiji...
Postoje, naravno, iako ne u toj mjeri kao u
sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog vijeka. Interesantno, u Njemačkoj,
Nijemci obično još uvijek ne razlikuju Hrvate, Bosance, Srbe… Svi su „Jugos“.
Junak
sleće u Sarajevo, iznajmljuje sobu, obilazi tramvajske okretnice, šeta gradom
„ruku prekrštenih na leđima i pogleda uprtog u pod“, kao da je utonuo u misli i
da bi izgledao kao ovdašnji, jer „nema zamišljenih turista“. Da li vi dolazite?
Da li se vraćate?
Nemoguće je „vratiti se“ u zemlju koja se
toliko razlikuje od one nekad davno doživljene kroz oči djeteta. Sad je svaki
put u Bosnu put u novo. I dolazim, moram. Jer moram da vidim svojim očima šta
se dešava, moram da pričam s ljudima koji su stalno tu da ne bih potpuno
izgubio prilaz sadašnjosti.
Kako
vam izgleda prostor bivše Jugoslavije?
Čudno i čudesno.
Mislite
li da su se devedesete konačno završile?
Dok su Skorpionsi na turneji – nisu.
Na
kraju, letnje pitanje... Šta trenutno čitate?
Igru
prestola.
Mića Vujičić (NIN, 30. jul 2015.)