Nin
Saša Stanišić, književnik: Humor opkoljen nečoveštvom


Nemački pisac i prošlogodišnji dobitnik nagrade za najbolju knjigu Sajma knjiga u Lajpcigu, govori za NIN o svom romanu Kako vojnik popravlja gramofon i generaciji koja je igrala video-igrice na komodoru 64 

Dok je slavni trkač obarao svetski rekord u Tokiju, deda glavnog junaka romana Saše Stanišića Kako vojnik popravlja gramofon umro je na trosedu, za 9,86 sekundi, „njegovo se srce takmičilo s Karlom Luisom“. Pre toga, saopštio je dečaku, dajući mu „čarobni“ štapić izrezbaren od nekakve grane, da je inovativnost najveći dar, a mašta najveće bogatstvo. Na početku priče o odrastanju u malom bosanskom gradu, ratu koji zahvata Višegrad i odlasku u Evropu, dečak iznenada suočen sa smrću, zapitao se da li će ikada oprostiti Karlu Luisu „što je svu moju čarobnjačku moć potrošio na svetski rekord“ tog 25. avgusta 1991.

Saša Stanišić rođen je 1978. godine u Višegradu, u BiH. Kao četrnaestogodišnjak napustio je s porodicom rodni grad, bežeći od ratnih razaranja. Od 2004. do 2006. studirao je na Nemačkom fakultetu za književno stvaralaštvo u Lajpcigu. Dobio je stipendiju Grada Graca, priznanje Grada Bremena za podsticaj umetničkom stvaralaštvu i nagradu publike na takmičenju „Ingeborg Bahman“ za poglavlje dela Kako vojnik popravlja gramofon (Samizdat B92; prevod: Jelena Kostić Tomović), koje će se kasnije naći u užem izboru za Nemačku književnu nagradu. Stanišićev novi roman Posle svetkovine proglašen je 2014. godine za najbolju knjigu Sajma knjiga u Lajpcigu.

Kako vam se otvorio roman Kako vojnik popravlja gramofon? Da li je Karl Luis imao veze s tim?

Takve priče u kojima pokušavam zadržati više od samo jednog intenzivnog trenutka počinju uvijek s više strana. Pobjeda Karla Luisa u Tokiju bila je jedan od mnogih detalja koji su na kraju postali integralni dio mozaika djetinjstva u Bosni. Ja sam te detalje godinama skupljao – slike djetinjstva, Višegrada, rata – znajući da ću ih nekad povezati u velikom narativu.

Zašto ste odabrali da u prozu uđete kroz priču o smrti?

Zbog simbola ove konkretne smrti. Na početku smo devedesetih i čovjek koji na prvoj stranici umire, nosilac je komunističke ideologije, i također osoba koja je život posvetila principu „bratstva i jedinstva“. Paralelno s njegovom smrću, polako počinju umirati i ti ideali.

Knjiga je duhovita ali i potresna u slikama koje donose opise s početka devedesetih iza kojih su ostali ratni zločini i smrt. Kako ste uspeli da precizno premerite sve te stvari i sklopite ih u celinu?

Ne znam. Ili bar znam da je proces bio doista nesvjestan. Možda su humor i tragika tako vidljivi u romanu jer su se i u stvarnosti često držali za ruke. Sjećam se puno smiješnih situacija u trenucima najgore napetosti dok smo se skrivali po podrumima u našem gradu. Humor ostaje opkoljen nečovještvom – nešto što daje snagu u tamnim trenucima postajanja i opstajanja.

Često nabrajate. Naslov jednog poglavlja čak poručuje: „Napravio sam spiskove“. Umberto Eko kaže kako pravimo liste zato što ne želimo da umremo. Iz potrebe da budemo „beskonačni“?

Sjećanje je lažov. Ali mu uzmemo tu karakteristiku, iako nikada sasvim, ako vodimo dnevnik i pravimo liste. Ako sadašnjost arhiviramo. Aleksandar, protagonista Vojnika, pokušava kroz liste prevariti sjećanja. Prevariti, jer ih nije pisao u trenutku dešavanja nego puno kasnije. I to mu baš ne uspijeva. On bi volio da je njegovo djetinjstvo bilo ljepše nego što je u istini bilo i želi da uporedi sadašnjost u Višegradu s vremenom prije rata, nadajući se uzaludno da se nije baš sve na gore promijenilo.

Koliko vam je bitna pop kultura? Pominjete kauboje, Tačno u podne, igrice, tetris, Džejmsa Bonda...

Meni je pop kultura pri pisanju bitna tek toliko koliko i mojim figurama. Ako su njeni protagonisti (muzičari, glumci) i njeni proizvodi (muzika, film) dio atmosfere ili biografije mojih junaka, ili općeg vremenskog duha, onda ću ih ponekad upotrijebiti kao motive. Ipak, spadaju više među ukrasne i sporedne dijelove literature i ne bih znao razlog da ih stavim u centar priče.

Pripadate generaciji koja je igrala video-igrice na komodoru 64. Da li su klinci, kojima je početkom devedesetih bilo desetak godina, „prelomljeni“ na pola? U prvih nekoliko razreda junaci su bili partizani i Tito, a potom, kao u vašem romanu, pojavili su se tipovi koji preskaču lekcije o ofanzivama?

Sigurno da jesu, ali ratovi i oni koji su ih forsirali i vodili, a s njima i poslijeratna dešavanja – korumpirana vlast, neoproštajuća politika i oportunizam i šovinizam mnogih, nisu prelomili samo jednu generaciju, nego čitavo društvo. Prelomili su familije, industriju i ekonomiju, duhovni život, čak prepisali zajedničke tradicije i istoriju, a u suštini – i to je možda poslije gubitka svih nevinih života i najgore od svega – prelomili su sa sumom svega toga i budućnost na prostorima bivše Jugoslavije.

Detinjstvo generacije komodor 64 obeležila je i vaša rečenica: „Dok gleda vesti, niko ne sme ni da pisne.“

Ne znam da li je to obilježje ali sigurno da se u toj rečenici ogleda napetost devedesetih. Pored toga, na razini familije, i patrijarhalna struktura koja je „prirodno“ uobličavala porodični život u tim vremenima. A i danas još široko hara.

Pominjete pismene sastave s temom „Moja domovina“ koji su se pisali svake godine. Kako biste sada odgovarali na takvu temu?

Uvijek promašim temu kad pišem o domovini.

Šta je danas sa gastarbajterima? Pripovedač poručuje kako gastarbajtere ljudi vole samo u sopstvenoj familiji...

Postoje, naravno, iako ne u toj mjeri kao u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog vijeka. Interesantno, u Njemačkoj, Nijemci obično još uvijek ne razlikuju Hrvate, Bosance, Srbe… Svi su „Jugos“.

Junak sleće u Sarajevo, iznajmljuje sobu, obilazi tramvajske okretnice, šeta gradom „ruku prekrštenih na leđima i pogleda uprtog u pod“, kao da je utonuo u misli i da bi izgledao kao ovdašnji, jer „nema zamišljenih turista“. Da li vi dolazite? Da li se vraćate?

Nemoguće je „vratiti se“ u zemlju koja se toliko razlikuje od one nekad davno doživljene kroz oči djeteta. Sad je svaki put u Bosnu put u novo. I dolazim, moram. Jer moram da vidim svojim očima šta se dešava, moram da pričam s ljudima koji su stalno tu da ne bih potpuno izgubio prilaz sadašnjosti.

Kako vam izgleda prostor bivše Jugoslavije?

Čudno i čudesno.

Mislite li da su se devedesete konačno završile?

Dok su Skorpionsi na turneji – nisu.

Na kraju, letnje pitanje... Šta trenutno čitate?

Igru prestola.

Mića Vujičić (NIN, 30. jul 2015.)

понедељак, 20. мај 2019.

Autorka dela Godine, koje se upravo našlo u najužem izboru za Međunarodnu Bukerovu nagradu, govori
петак, 10. мај 2019.

Sagovornica NIN-a doktorirala je na usamljenosti u novijoj nemačkoj prozi, pa objavila debitantsk
среда, 24. април 2019.

Decenijama je bio poslanik u parlamentu i uredno vodio dnevnik o Blerovoj eri. Laburista, nekadašn
понедељак, 11. март 2019.

Poznati pisac otkriva NIN-u kako izgleda njegova kamena kuća u Alpima i otvara svesku bez linija n