Šta je talenat, kako
knjiga dobija formu, kolika je doza metafizike u piščevom radu i kakav savet mladim
stvaraocima daje jedan od najpoznatijih svetskih prozaista
Roman Dobri
Staljin Viktora Jerofejeva (1947), ovogodišnjeg dobitnika nagrade „Milovan Vidaković“
koju dodeljuje novosadski Međunarodni festival
proze, otvara uobičajena napomena. Svi su likovi izmišljeni, uključujući realne
ljude i samog autora. Međutim, upravo ona dodatno podgreva atmosferu.
Znamo da je piščev otac bio diplomata, zbog čega
je i sam proveo detinjstvo u Parizu, a sada se u fikciji, započetoj rečenicom:
„Najzad sam ubio svog oca“, pred nama otkriva život „jednog od najsjajnijih diplomata
svoga vremena“.
„Štaviše, tata ovog dečaka je radio u Kremlju kao
pomoćnik Molotova i Staljinov službeni prevodilac na francuski jezik.“ Pripovedač
pokušava da se seti dana Staljinove smrti. Da li je otac plakao? Bio je suviše zauzet
poslom. „Trebalo je da poruči sanduk, dobavi vence, katafalk, da otkupljuje cveće
po celom Sovjetskom Savezu, tako da se na grob kompozitora Prokofjeva, koji je preminuo
istovremeno kad i Staljin, nije bilo šta položiti.“
Pošto je odbranio doktorsku disertaciju o Dostojevskom
i francuskom egzistencijalizmu, Viktor Jerofejev je uređivao čuveni samizdat-almanah
Metropolis. Izbacili su ga iz Saveza pisaca SSSR-a.
„Razapeti sećanje kao šator, zategnuvši uspomene
na nekoliko kočića, i čekati da otuda izbauljam ja, umetnik iz ničega“ – napisao je u Dobrom Staljinu, opisujući kako su njegovi
tekstovi, i zabrana objavljivanja, pravili probleme roditeljima.
Potpisuje nam dela Pet reka života, Enciklopedija
ruske duše, Dobri Staljin, De profundis, Ružičasta mišica, koja je objavila izdavačka kuća Geopoetika. Proza
je duhovita i oštra. Čitati Jerofejeva ponekad je kao raseći se na papir čija vam
površina dotle prija pod prstima.
Gost Prozafesta
sedi u foajeu hotela, govori sažeto, jasno, ne podižući glas. S vremena na vreme,
baci pogled na izdanje u tvrdom povezu, položeno na stolu.
U vašim biografijama
naglašeno je da ste bili kritičar. Ne pričate često o tom vremenu?
Pogledajte knjigu na stolu! Tek je izašla. Još razmišljamo
kako bismo je preveli. Na primer, Pukotina.
Sastoji se od mojih kritičkih članaka. Od prvih radova, na primer, eseja o Markizu
de Sadu, Brodskom, Nabokovu, do teksta o Brunu Šulcu. Sada manje pišem kritiku.
Ovo su počeci... Shvatio sam da pisac na kraju dvadesetog veka mora da bude obrazovan.
Najveća greška je kada prozaisti ne osećaju filozofsku bazu koju bi trebalo da imaju.
Mogu da budu dobri, ali ideologija može da im bude potpuno idiotska. Stalno sam
nailazio na takve. Kod nas, to je posebno vezano s pravcem šezdesetaša. Bili su izvanredni pisci, dobro sam ih poznavao, ali je
njihova filozofska baza bila na nivou prvog razreda osnovne škole. Izuzetak je,
naravno, Brodski.
Da li je tačno da
je roman Ruska lepotica, sada klasik,
imao dve stotine negativnih kritika?
Knjiga je uznemirila celu zemlju. A zemlja je velika.
Danas na internetu
čitalac lako napiše šta misli o knjizi. Kakva je pozicija kritičara?
Internet su stvorili pametni ljudi, ali ga koriste
i budale. Zato kultura ide ka horizontali, a treba da bude hijerarhijski postavljena.
Internet joj ne pruža takvu mogućnost. Ne znači da je loša stvar, zapravo je izvanredan,
ali mi nismo dorasli. Moguće da mu nikada nećemo dorasti! U čitavom svetu razvila
se epidemija gluposti. Vidimo je u Americi, u Engleskoj, Francuskoj... Svuda primećujemo
njene tragove i sve može loše da se završi zato što se brišu realne ljudske vrednosti.
Nije ovo tugovanka čoveka koji je nešto napisao u odnosu na one koji nisu ništa
napisali. Jednostavno, govorimo o virusu gluposti. I mene počinje da hvata taj virus.
Počeo sam da se trudim da nešto pišem dobro!
Ruska lepotica je veoma težak roman za čitanje. Tamo nema junakinje, tamo je
praznina. Svako će u toj praznini pronaći odraz. Koliko je takvih ruskih lepotica...
Ko god da ju je pročitao, stvorio je svoju,
pa postoje milioni. Radilo se veoma složenom tekstu. Čini se da danas više nema
smisla pisati takvu prozu, jer se čitaoci neprestano zaglupljuju.
Često se o Ruskoj lepotici govorilo kao o provokaciji...
Čekajte, provokacija
je i da sada skinete pantalone!
Upravo sam na to pomislio,
jer u novoj knjizi Ružičasta mišica pominjete
nudističku plažu. Lik kaže: „Kada su ljudi goli, postaju mnogo ljubazniji.“ Dakle,
slava na internetu često dolazi s provokacijom, ali se zaboravlja veliko umetničko
pokriće kakvo s provokacijom donosi Ruska
lepotica. Šta savetujete mladim stvaraocima koji ulaze u takav svet?
Oni, šokirani Ruskom lepoticom, stalno kritikuju nivo teksta. Nisu analizirali momente
koji ih šokiraju, jer da jesu to učinili, ispoljili bi svoju slabost. Delo provocira,
razdražuje vlast, konzervativce, neretko i avangardnu struju. Ljute ih moji tekstovi,
pa svi govore da nisu zanimljivi – nemojte ga najbolje ni čitati. Postupak koji
se stalno ponavlja, kao prenošenje krivice na drugog. Ako treba da dam savet, onda
je savet sledeći: treba da te bude baš briga za čitaoca. Šta te briga šta će reći!
Čitaoce treba vaspitati knjigom nakon što je već napisana. Kada izađe iz štampe,
presvučeš se, uzmeš drugo odelo. Odelo oca koji je izveo dete u šetnju. Dogodi se
da dete ne liči na ono što se nalazi između korica. No, treba prevariti čitaoca.
Proći će vreme svakako, međutim, ukoliko tekst ima smisla, on će da poraste. Ako
nisi brži od čitaoca, onda je pitanje zašto pišeš. Ne znači da treba da ideš ispred
progresa, već da si dužan da talentom pokrećeš i golicaš svet.
Šta je talenat?
Nova dimenzija. Drugi ga nemaju, a ti ga imaš, i
pokazuješ šta s njim možeš da uradiš. Ponekad se govori o vizionarstvu. Imam priču
napisanu u februaru 1984. Godinu dana pre epohe Gorbačova. Zove se Džepna apokalipsa. Pročitate li je, videćete
da je opisano sve što će uslediti posle Gorbačova, uključujući ozbiljan rast nacionalizma
u Rusiji. Čak je opisan rat u Ukrajini. Odakle to vizionarstvo? Nisam futurolog.
Talenat daje novu dimenziju i može se govoriti o svojevrsnoj viziji.
Na koji se način dolazi
do forme? Otkriva se tokom pisanja? Enciklopedija
ruske duše igra je s okvirima enciklopedije, a Ružičasta mišica mali fantastično-politički roman za odrasle.
Postoji doza metafizike u piščevom radu. Pisac liči
na stari radio-prijemnik koji prima energiju. Davno je rekla Cvetajeva, doduše,
ne pominjući radio-prijemnik, da pesnika vodi reč. Dakle, ne vodi pesnik reč; narativ vodi pisca. Eto vam najvažnije
tajne književnosti! Nema toga – nema ni književnosti.
Autor svakako pomaže reči da nešto uradi, a forma je povezana sa željom da sadržaj
dovedeš do knjige. Enciklopedija ruske duše
nije enciklopedija, već ruganje s enciklopedijom. U prvom ruskom izdanju, ispod
naslova, u zagradi je pisalo: roman sa enciklopedijom. A roman na ruskom ima dva značenja: književni žanr plus istorija ljubavi.
Ukoliko sam izabereš određenu formu, naravno da će nešto da se složi. Nemci su preveli
sve moje knjige a Enciklopedija im je
bila previše radikalna. Sada je prevode... Prevodilac kaže da je užasno težak taj
posao, pošto tamo nema nikakvog racionalnog momenta u strukturi. Sve je na intuiciji.
Poredi se sa apstraktnim slikarstvom, težnjom da se pomoću intuicije stvori slika.
Malo je zemalja koje
sebe neće pronaći u definicijama pojedinih pojmova. Enciklopedija ruske duše je univerzalna. Setimo se dve definicije istorije.
„Istorija: One najbolje su odavno istrebili. Onda su istrebili one manje-više pristojne.
A onda su istrebili umereni šljam.“ Ili, „Istorija: Ni jednog sunčanog dana.“
Pišem knjige u kojoj su Rusi samo dekoracija. Pravi
junak je ljudska priroda. Jednostavno, bolje znam rusku scenografiju, mada sam u
prilici da vidim i francusku, englesku... Ruski dekor biram ne zbog toga što sam
povezan sa njim, već zato što je ruski jezik jako bogat. Šamanski jezik! Ruski jezik
bogat je smislom. Različito može da se tumači. A zapadni jezici sve više postaju
informativni. Informacija ide od jednog čoveka do drugog i uprosti se. Pogledajte
poruke u telefonu. Hav ar ju? Fajn.
Pod odrednicom Pisac, u istom delu iz 1999, stoji: „Ne mogu
da razumem one pisce koji su otišli. Rusija je raj za pisce. Ali nikako ne razumem
čitaoce koji su ostali ovde. Rusija je – pakao za
čitaoce.“
I dalje je raj za pisce. Ali raj s rizikom; opasan
raj. Opet, u tom raju imamo ruski jezik i rusku dušu koja je veoma otvorena. Zaista
si u prilici da je opišeš. Nije zatvorena poput evropske. Sve zavisi šta čovek želi
od života. Zavisi da li si lenj ili aktivan. Ako staviš oglav(nik) kao konj, onda
ti je sve u redu.
U Srbiji se nose majice
s Putinovim likom. U medijima se postavlja pitanje koliko mi volimo Ruse, koliko
Rusi vole nas. Meri se koliko smo – svoji. U Enciklopediji ruske duše narator se pita koga Rusi drže za svoga. Odgovor: „Rus brzo razabira ko je
svoj a ko nije. Svoj, to je onaj koji ima – zaprepašćeno lice.“
Ako govorimo o Putinu kao čoveku, čini mi se da
ima puno kompleksa i nekakav problem sa samopoštovanjem. S druge strane, misli da
je iznad svih. Čudan spoj. Pazite, još jednom hoću da kažem da uopšte nemam nameru
da budem sudija onima koji nose majicu s Putinovim likom, posebno u drugoj zemlji.
Najpre zato što je život generalno šahovska tabla i svaka figura ima drugačiji značaj
u svakoj novoj partiji. Recimo, šahovska partija vezana za antiamerikanizam – Putin onda ima značajnu ulogu. Osim toga,
pokazuje da može da postane predsednik i neko ko je iz siromašne porodice. Pojedine
ljude to stimuliše. Ali sada u Rusiji počinje stilska revolucija! Putin voli bajkere.
Svi su u koži, tresu im se lanci, znate kako su oni obučeni... Takoreći, stil američkih
homoseksualaca iz osamdesetih godina prošlog veka. Mladima se možda dopada Putinova
politika, ali kada gledaju te fotografije s bajkerima, verovatno pomisle: Šta ti
je, matori...
Mića Vujičić (NIN, 10. oktobar 2019.)