Roditelji su ponekad „špijunirali“ kuće ljudi iz više klase. Kada je moja sestra jednom uznemireno
upitala: „Šta, dođavola, radimo?!“, shvatila sam kako se rađa ideja za priču
Posle zbirke
pripovedaka Ptice u ustima i kratkog romana
Spasonosna razdaljina, izdavačka kuća
Agora objavila je novu knjigu Samante Šveblin, književnice rođene 1978. godine u
Buenos Ajresu. Reč je o delu Sedam praznih
kuća, sačinjenom od sedam priča, u prevodu Ljiljane Popović Anđić i Branka Anđića.
Poznata spisateljica, dva puta nominovana za nagradu Međunarodni Buker, nastavlja
da otkriva neobični i prepoznatljivi svet. Rekli bismo da ga već poznajemo kao svoj
džep, ali se ipak neprekidno štrecamo, kao kada čovek pomisli da je izgubio ključ
i panično pretrese samoga sebe.
Junaci upadaju
u tuđe kuće rešeni da ih preurede. Legnu potrbuške usred nečije bračne sobe. Postavljaju
složena pitanja: „Otkud ljudima sve ove stvari?“ Opet kopaju rupe! Odvedu decu da vide babu i dedu što su upravo skinuli svu
garderobu i polivaju se vodom iz creva. Krenu do najbliže dežurne apoteke da svekrvi
kupe aspirin... Ne znaju šta da učine pošto im komšinica prebaci u baštu odeću svog
preminulog sina.
Zbirku efektno otvara rečenica:
„Izgubile smo se, kaže moja majka“, jer likovi pokušavaju da se snađu u prostoru i
prihvate činjenicu da im tela zauzimaju „četrdeset kvadratnih centimetara na ovome svetu“. Pasusi su nakrcani nameštajem, pokućstvom, kutijama
za selidbu, ali u postupku prepoznajemo potez koji se ponavlja.
Naime, likovi Samante Šveblin najčešće
se u paru susreću sa bizarnom pojavom iz spoljnog sveta. Trudeći se da je razumeju,
veštim postupkom naratora, postaju središte nametnutog problema. Par likova preuzima
poziciju drugog para: nestaju unučići, nestaju golišavi baba i deda. „Moja deca su nestala sa dvoje ludaka, kaže Marga.“ Ovakva zamena naročito je snažna ukoliko drugom paru nedostaje jedan član,
kada postoji isključivo sećanje na njega. I preostala garderoba.
Čini se da su vas ovog puta inspirisale kuće. Zamišljam
kako crtate mapu kvarta, a nastaje nacrt za zbirku priča.
Kuće su
samo pozadina, prostor u kome se priče odvijaju, ali uopšte nisu tema. Ideja o naslovu
pojavila se tek na kraju procesa. Svideo mi se zbog onoga što nam kuće znače, metaforički
i literarno govoreći. S jedne strane predstavljaju dom, mesto na kome se osećate
ugodno; krevet u kome ćete zaspati znajući da ste sigurni tokom noći. S druge strane,
one su krut prostor: zidovi će zauvek stajati na istom mestu, čak i kada vam treba
više mesta da biste odrasli, promenili se, razumeli sebe i svet na nov način. Zato
morate da izađete. U stvari, radnja nije
smeštena toliko u unutrašnjosti građevina, koliko oko njih. Na tremovima, stazama;
u baštama i dvorištima. Eto razloga zašto su prazne... Stvari se menjaju napolju. Junaci su izgubljeni u sopstvenim
strahovima i samoći, ali pronalaze nove vizije sveta pošto napokon izađu i stupe
u vezu sa drugim.
Likovi odjednom zamene mesta! Takav potez podseća
na rokadu u šahu. Potezom se pomere dve figure ne bi li se zaštitio kralj.
Nisam o
tome ranije razmišljala. U pravu ste… Postoji težnja ili bar vrsta transformacije
u likovima koja zavisi od razmene sa drugim, od pogleda drugog. Dopada mi se ideja rokade.
Štiteći kralja, sklonite ga, ugušite. Izuzetno opasan pokret, ali postoji šansa
da se rizik isplati.
Pisci ne vole takva pitanja, ali odakle uopšte ideja
za priču o majci sa navikom da upada u tuđe kuće i menja raspored stvari?
Moram da vam priznam nešto čudno. U detinjstvu, za vreme praznika, odlazili
smo na plažu. Kad je padala kiša, pa nismo mogli da se kupamo i sunčamo, moji roditelji
voleli su da uzmu automobil i da se voze unaokolo, „špijunirajući“ kuće komšija
iz više klase. Majka je govorila stvari tipa: „O, dragi! Pogledaj onaj divni zakrivljeni
prozor! O, bože, tako dobra ideja za uređenje vrta!“ Ponekad su hvatali beleške,
fotografisali, da bi iskoristili tuđe ideje ako nekada skupimo novca za veću kuću.
Sestra i ja mirno smo sedele na zadnjem sedištu kola, užasno se dosađujući. Tačno
se sećam dana kada me je mlađa sestra pogledala i uznemireno upitala: „Šta, dođavola,
radimo?!“ Bilo je to svojevrsno otkrovenje! Razumela sam besmislenost cele situacije.
Govorim o tački u kojoj znam da imam priču: u stvarnom životu naletela sam na nešto
što ne mogu da razumem, i moram da pogledam bliže, osetim prisnije. Da bih shvatila...
Kolika je uloga autobiografskog? Upravo izgovorenu rečenicu pronalazimo u
uvodnoj priči pod naslovom Ništa od svega
toga, na 16. stranici. „Molim te, mama, reci šta? Šta kog đavola tražimo u tuđim kućama?“
Sve bi moglo
da se smatra autobiografskim, jer priče
gradim od proživljenog. Šta sam videla, čula, pogrešno shvatila, pročitala. Ali,
sada govorimo o građi, nalik sećanju iz mog detinjstva o posmatranju tuđih kuća.
Radi se isključivo o osećanju i materijalu sa kojim radim, a ne o priči samoj po
sebi. Treba da izgradite nešto što će uzdići čitaočeve emocije na ravan vaših. Dolazimo
do odgovora šta je zaplet! Vrsta mosta između piščevih osećanja i čitaočevih emocija.
Lepo je kada spojite ta dva kontinenta zapletom; možete da osetite saobraćaj kako
teče s jednog na drugi kraj. Zaplet je trik. Glavni materijal je s obe strane mosta,
u refleksijama između ta dva prostora.
O čemu se radi u knjizi Kentukis? U Sedam praznih kuća
pišete o teglama za šećer. Kakvo pokućstvo sadrži vaš drugi roman?
Prateći
šalu, mogla bih da kažem da ima veze sa novom vrstom vakuum usisivača koji ide sam
po kući, kada odluči da je stan prljav i da bi trebalo da počne da radi. To je proza
sa radnjom u više od dvadeset svetskih gradova i sa pet glavnih junaka. O različitim
konekcijama i diskonekcijama dok sa drugima komunicirate koristeći savremene tehnologije.
(NIN, 5. decembar 2019)
Samanta Šveblin diplomirala je na
kinematografskoj školi Univerziteta Buenos Ajres. Piše priče i filmske scenarije.
Njenu prvu knjigu priča Ishodšte nereda
nagradio je Nacionalni fond za umetnost 2001, a druga, Ptice u ustima, dobila je 2008. međunarodnu nagradu kubanske izdavačke
kuće Kasa de las Amerikas. Pre pet godina objavila je roman prvenac Spasonosna razdaljina i stekla svetsku slavu.
Aktuelni roman Kentukis govori o iskušenjima savremenog čoveka u užasavajućem
okruženju novih tehnologija. Prevedena je na više od dvadeset
jezika. Živi u Berlinu.