Poznati antropolog, esejista i urednik
„Biblioteke 20. vek“ govori za NIN o svojoj nagrađenoj prozi o slikarima, izgubljenom romanu, „novim“
devedesetim, opoziciji koja opet ne zna šta će 6. oktobra i objašnjava kako su
se posle pada Berlinskog zida umnožili drugi zidovi
Knjigu Ivana Čolovića Slike i prilike,
nagrađenu priznanjem za nefikcijsku književnost koje je ove godine prvi put dodelio
Dom kulture Studentski grad, čine kratki tekstovi o slikama i slikarima. Uz izdanje
ide četrdesetak posebno odštampanih ilustracija-nalepnica, za prazna polja ostavljena
čitaocu.
Alberto Mangel podseća da je 1911. Mona Liza ukradena iz Luvra, ali da su
ljudi i dalje dolazili da zure u prazan prostor sa četiri eksera koja su držala
sliku, kao da je to odsustvo skrivalo neko značenje.
Sličan efekat proizvelo je dizajnersko rešenje grupe Škart. Bilo da piše
o slikama svog brata Miše, delu Marija u ružičnjaku
Štefana Lohnera, Van Ajku, portretima Rasina, ili Andreu Šabou što fotografiše
groblja - Ivan Čolović pažljivo otvara fioke sa sećanjima.
On makazama ispisuje uspomene na Keln, Pariz, Cres i devedesete, igrajući se starim tekstovima
o likovnim umetnicima, onako kako Gadomski obično izvadi fioku iz stola ili ormana,
isprazni je, pa na njenom dnu naslika jedrenjak.
Bez razmetanja suvišnim rečima, ne nanoseći špahtlom mnogo boje, Ivan Čolović,
u ovom posebnom izdanju „Biblioteke 20. vek“, premerava „život i komadić zida tako
dobro naslikan žutom bojom“.
Sredinom sedamdesetih, u Hagu, iznenada se nađe pred Vermerovom slikom Pogled na Delft. Sećajući se Prustove epizode
u kojoj pisac Bergot umire pred tim platnom, dok razmišlja o nebeskoj vagi na čijoj
jednoj strani vidi sopstveni život, a na drugoj savršeno naslikani detalj, pisac
Slika i prilika obazrivo, najčešće jednim
potezom, ali opet snažno, reprodukuje uspomene, transponujući temu na nivo ličnosti,
kako je u dnevnicima sanjario Žid.
Slike i prilike.
Redom kojim su se ukazivale otvarate sećanjem
na porodicu, na porodični portret čiji je autor vaš brat, slikar Miša Čolović. Kažete:
„Možda je ova slika ključ za razumevanje onoga što će od nas i među nama biti“.
Kako se otvorio ovaj rukopis?
To je trebalo da
bude jedna od onih knjiga koje se pišu same, kako Ranko Bugarski zove knjige sastavljene
od ranije, raznim povodima i u raznim prilikama, napisane i objavljene tekstove,
koje autor ima samo da sastavi i uz kratak predgovor pretvori u knjigu. Setio sam
se da imam priličan broj tekstova o slikarima i slikama i da bi se od toga mogla
napraviti knjiga, odnosno da je već imam. Ali, kad sam uzeo da ponovo čitam te tekstove,
pokazalo se da knjigu u stvari nemam, da se ona nije „sama napisala“, nego da većinu
tekstova moram iz temelja da preradim i da moram da napišem i nekoliko sasvim novih
tekstova, pa tako i ovaj koji pominjete, o mom bratu slikaru. Prvi put sam se potrudio
da nešto kažem i o njegovoj slici napravljenoj prema staroj fotografiji naše porodice,
iz vremena kad smo živeli u Kragujevcu. Slika već godinama stoji na zidu mog stana
i mnogo mi znači, volim je. Napisavši ovih nekoliko reči o njoj, objasnio sam sebi
šta mi ona znači i zašto je volim.
U eseju o slikama koje sadrže sopstvenu umanjenu reprodukciju otkrivate da
ste tokom šezdesetih pisali roman pod naslovom Elipsa.
Da, u to vreme
sam bio ubeđen da ću biti neka vrsta proznog pisca. Pisao sam članke o književnosti
i prikaze knjiga u novinama i časopisima, ali sam počeo da objavljujem i prozu.
Kad je časopis Književnost 1962. godine
objavio jedan moj duži prozni tekst, mislio sam da je moja karijera romanopisca
već počela. A u prozi koju sam tada pisao bio je vidljiv uticaj Židovih Močvara. I ja sam, kao pisac Močvara, pisao o tome kako pišem i šta moji
prijatelji govore o mom pisanju. Međutim, takozvani život odveo me je u drugom pravcu,
pa sam umesto romanopisca postao etnolog. Ne žalim zbog toga. Jer, i kao etnolog
mogu da se ostvarim kao pisac, onako kako su to učinili etnolozi i antropolozi poput
Malinovskog ili Levi Strosa. Zato mi je drago što je moja knjiga o istoriji kosovskog
mita Smrt na Kosovu polju pre dve godine
dobila nagradu „Mirko Kovač“ za esej. Dakle, da sam postao romanopisac, možda bih
dobio nagradu „Mirko Kovač“ za roman. Nije li to, manje-više, isto…
Devedesete su važna tema u Slikama
i prilikama. Šta mislite o tezi da nam se danas vraćaju te godine?
Slažem se sa onima
koji kažu da se devedesete ne vraćaju, jer nisu ni odlazile. Razume se, velika je
stvar što već skoro dvadeset godina živimo u miru. Ali, kao što mnogi primećuju,
ratovi su prestali na terenu, ali mi smo u mentalnom pogledu i dalje u ratu. Ili,
možda je bolje reći: vladajuće elite svesno neguju ratni, ratoborni mentalitet.
Ono što nam danas u Srbiji govore političari na vlasti i njima verni mediji i dalje
je ispunjeno mržnjom prema susedima i lažnom brigom za Srbe izvan Srbije, manje-više
istim zapaljivim rečima od pre trideset godina. Kao da se Srbija sprema za nove
ratove. I opet će, ako bude sreće? O tome govori i činjenica da je kritičko preispitivanje
ratne prošlosti i nacionalističke ideologije i distanciranje od ratnih zločina i
zločinaca, prepušteno civilnom društvu i retkim nezavisnim medijima, i to kao stvar
nametnuta spolja, iz inostranstva, sa Zapada, kojom se namerno potkopavaju srpska
sloga i snaga. Da li je glavni razlog tome
što su danas na vlasti i uz vlast u Srbiji mnogi od onih koji su bili vlast i devedesetih,
uključujući i današnjeg šefa države i današnjeg ministra inostranih poslova? Ne
bih rekao. Da li je samo u njihovom interesu da se danas politička Srbija ne seća
devedesetih kao godina razaranja, poraza i opšteg sunovrata, nego kao godina herojskog
otpora agresorima, kao godina velike nacionalne žrtve i nacionalne slave? Ne bih
rekao. Da li je samo Vučiću, Dačiću, Vulinu, Šešelju, Palmi i drugim političarima
čija je karijera počela devedesetih, potrebno da kao heroje dočekaju i nagrađuju
oficire koji su odslužili višegodišnje kazne zatvora zbog zločina koje su srpska
policija i vojska počinile u ratovima devedesetih? Ne bih rekao. Da li bi oni to
radili da nisu procenili, i to nesumnjivo tačno, da politika devedesetih, zasnovana
na osvajanju prostora na kome žive Srbi i na obračunu sa drugim prema Srbima neprijateljskim
narodima koji se tu nalaze, nije mnogo izgubila od svoje privlačnosti i popularnosti?
Ne bi. Da li su samo oni za to odgovorni? Nisu.
Ukoliko govorimo o vraćanju u devedesete, pomenimo i 5. oktobar. Tada se
opozicija udružila, bez obzira na različite programe stranaka. Danas se opozicija
ponovo ujedinjuje?
Da, nameće se poređenje
sadašnjih protesta protiv Vučića i onih protiv Miloševića s kraja devedesetih. Kao
što se nameće i sećanje na takozvani 6. oktobar, zajedno s pitanjem šta možemo očekivati
da će biti kad jednom padne Vučić. U vreme protesta protiv Miloševića, često sam
na pitanje šta očekujem od tih protesta odgovarao da jedva čekam da Milošević konačno
padne s vlasti, pa da ne moram da budem sa raznim budalama samo zato što su protiv
Miloševića. Dajte da sad završimo s Miloševićem, mislio sam, mislili su i drugi
tada, pa ćemo, kad se njegovim odlaskom stvore uslovi da Srbija dobije novu, demokratsku,
proevropsku vlast, lako da se oslobodimo ekstremnih desničara, ratobornih šovinista
i huligana koji nam sad pomažu da oteramo Miloševića. I u prvo vreme izgledalo je
da je naša računica tačna, ali već posle nekoliko godina, a posebno posle Đinđićevog
ubistva, pokazalo se da su bolje od nas „pametnih“ računale „budale“, jer se uskoro
nacionalistička desnica, oživljavajući program koji Milošević nije umeo da realizuje,
dokopala vlasti, a nije bilo potrebno dugo čekati da njeni nosioci postanu ljudi
politički stasali uz Miloševića, Miru Marković i Šešelja. Da se razumemo. Ovim sećanjem
na razvoj događaja posle uspeha ujedinjene opozicije da sruši Miloševića, i neuspeha
da sruši program njegove politike, ne želim da odvratim sadašnju opoziciju od toga
da se ujedini da bi srušila Vučića. Ali sada bi lideri opozicije morali da imaju
pred očima iskustvo 6. oktobra, i da ne misle samo na to kako se rešiti Vučića nego
i na to šta dolazi posle. Ne vidim da se o tome govori. Ili, tačnije, u onome što
se o budućnosti Srbije govori ne vidim jasno distanciranje od ideologije i politike
sadašnje vlasti. Ne vidim projekat demokratske, miroljubive, antinacionalističke
i proevropske Srbije. Projekat koji bi doveo do stvarne, a ne samo personalne promene.
Podnaslov prethodne knjige Smrt na
Kosovu polju jeste „Istorija kosovskog mita“. U kojoj meri taj mit opterećuje
našu stvarnost?
Kosovski mit se
i danas intenzivno politički eksploatiše. Kosovo je i danas „zlatna grana srpske
politike“, kako sam pre skoro trideset godina nazvao ustoličenje Kosova u ulogu
„najskuplje srpske reči“. Glavni politički slogan i danas je „Kosovo je srce Srbije“,
koji je rado koristio Milošević. Evo, Marko Đurić, šef kancelarije za Kosovo i Metohiju,
neumorno ponavlja da je takozvani vidovdanski
zavet - zavet svakog Srbina. A taj je zavet unet i u Strategiju kulturnog razvoja Srbije za tekuću deceniju (2017-2027).
On je tu „herojska dimenzija“ srpske kulture, čija je funkcija „samoodbrana društva
od egzistencijalnih i identitetskih izazova“. Navedene su u ovom dokumentu i prosvetiteljska
i demokratska dimenzija srpske kulture, ali njima nije dat tako važan značaj. Hoće
se reći: mogla bi Srbija i bez njih, bez prosvetiteljstva i demokratije, ali ne
i bez kosovskog zaveta. Ali, primetiće neko, zar Vučić, kad je nedavno vlast pokrenula
političku kampanju nazvanu „Unutrašnji dijalog o Kosovu“, nije naglasio da tu nema
mesta za „mitski pristup“. Jeste, ali on, kao i drugi koji se deklarativno odriču
kosovskog mita, odriču se samo takozvane nebeske
Srbije“, odriču se politike koja brine o nebeskom carstvu, nego se tobože realistički
i pragmatično obavezuju da brinu o zemaljskoj Srbiji. Međutim, kosovski mit je nastao
upravo odbacivanjem nebeske zarad zemaljske Srbije, odnosno revizijom crkvene verzije
kosovskog predanja, prema kojoj se Lazar opredelio za nebesko carstvo. Od samog
početka, to jest od sredine 19. veka, Lazar je spušten na zemlju, s obrazloženjem
da se on samo iz taktičkih razloga povukao na nebo, da bi prikupio snage za novo
osvajanje zemaljskog carstva. U stvari, on je izgubio
glavnu ulogu u toj priči. Glavni junak političkog kosovskog mita u stvari je Miloš
Obilić, a ne Lazar.
Razgovaramo na tridesetogodišnjicu pada Berlinskog zida. Pre deset godina
uredili ste važno delo Zid je mrtav, živeli
zidovi. Naslov vašeg eseja u tom zborniku glasi: „Sve je počelo u Srbiji?“
Nadam se da neću
biti neskroman ako kažem da je ova knjiga i danas aktuelna, da mnogo toga što su
autori ovde objavljenih tekstova napisali pre deset godina važi i danas. Polazna
ideja ovog zbornika, zapažanje da su se posle pada Berlinskog zida umnožili drugi
zidovi, kako na Balkanu tako i u drugim krajevima Evrope i sveta, važi i za današnju
situaciju. Štaviše, zidovi podignuti između novih država na tlu Jugoslavije izgledaju
još viši i neprelazniji. U prilogu za taj zbornik koji pominjete, ja sam analizirao
jednu od glavnih strateških, propagandnih ideja koju su lansirale Miloševićeve pristalice
kad su počele političke promene u Istočnoj Evropi i kad je pao Berlinski zid. Ideja
je bila u tome da se kaže da su te promene već izvršene u Srbiji, da je u Srbiji
završena antibirokratska revolucija koja ruši rigidne komunističke režime na Istoku
Evrope. To jest da se u Srbiji već „dogodio narod“, da je kod nas „narod progovorio”,
što se sad događa u drugim komunističkim zemljama. Kratko rečeno, umesto izgradnje
stvarnog demokratskog političkog sistema, Miloševićeva Srbija razradila je tehnike
populističke i nacionalističke demagogije, koje se i danas primenjuju.
Kako vidite svoje mesto u ovdašnjem kulturnom životu? Da li je to „ostrvska
usamljenost“, ukoliko smem da se poslužim sintagmom iz Slika i prilika?
Ne mislim da sam
na nekakvom kulturnom ostrvu. Pre bih rekao da sam na kulturnoj margini. A volim
da mislim da sam marginu izabrao, da na nju nisam gurnut, potisnut. Posle višegodišnjeg
iskustva rada na margini, čini mi se da je moj izbor margine u stvari pobednička
strategija, jer sreća onih koji su izabrali centralne pozicije kratko traje, kratko
se tu zadržavaju, pa nestaju bez traga. A evo mene tu, po strani, gde sam uvek bio.
Hvala na pitanju, sasvim sam O.K.
(NIN, 12.
decembar 2019)