Jedan od najpoznatijih svetskih majstora kratke priče otkriva NIN-u svet
svog neobičnog detinjstva u koji njegovi likovi često žele da se vrate
Roditelji
su mu svake večeri pričali priče za laku noć. Pošto su bili ratna deca, morali
su da ih izmišljaju jer nisu imali knjige. Da li je zbog toga Etgar Keret, čije
je zbirke Iznenada neko pokuca na vrata
i Sedam dobrih godina objavila
Laguna, u prevodu Mile Gavrilović, počeo da piše?
Trebalo je da tako
glasi samo uvodno pitanje. Čim je odgovorio na njega, odustali smo od ostalih.
Pažljivo smo ga slušali i sa „trake“
skinuli odgovor u celini:
Bez sumnje –
naglasio je Keret – to što sam počeo
da pišem priče ima veze sa činjenicom da sam dete ljudi koji su preživeli Holokaust. Zahvaljujući
njima, naučio sam da je izmišljanje priča način da se izboriš i opstaneš;
pronađeš smisao u često zastrašujućem svetu. Kada radiš na pripoveci, hiljade
detalja stoje ispred tebe na stolu, i ti si taj koji bira šta će učiniti. U
izvesnom smislu, ti si mali Bog, stvaraš sopstvenu realnost.
Jedan američki
novinar upustio se u neobičan projekat. Išao je od umetnika do umetnika i pitao
za njihov najveći umetnički promašaj. Rekao sam da bih rado učestvovao, ali
smatram da nisam imao nijedan. Odgovorio je: „Čekaj,
polako! Hajde da idemo korak po korak, pa ćeš vrlo brzo shvatiti da jesi.“
Krenuli smo redom.
Prva zbirka prodata je u osam stotina primeraka, dobila je odlične kritike.
Druga je bila veliki bestseler. Treća nit` se prodavala, nit` je imala dobar
odjek, ali je reditelj Goran Dukić napravio film sa Tomom Vejtsom, meni jako
važnim stvaraocem. Posle je došla grafička novela. Dobro je prošla, ali najveći
uspeh bio je kada je najlepša devojka koju sam ikada upoznao uradila tetovažu
na leđima – tetovirala je sliku sa naslovnice.
Išao sam po
festivalima i imao priliku da upoznam različite književnike. Sa suzama u očima
govorili su o neuspesima: izdanje im je prodato u pola miliona primeraka, a
prethodna su išla u nekoliko miliona...
Vidite, što je
veći bio strah u određenoj životnoj situaciji, u trenucima najgadnije teskobe,
prestravljen rečima, snažnije sam osećao da moram da pišem kako bih preuzeo
kontrolu. Ne mogu da kontrolišem svet, ali mogu da upravljam svetom stvorenim u
fikciji.
Moja majka
preminula je pre dva meseca. Poslednjih dana života bila je dementna i nisam
bio siguran, dok smo sedeli i razgovarali, zna li uopšte ko sam. Jednog dana
ušao sam u sobu. Pridigla se iz kreveta ispunjena radošću i snažno me zagrlila.
Upitao sam: „Ko sam ja?“ Oklevala
je trenutak i potom kazala: „Znam da te volim,
znam da ti mene voliš. Zar nije dovoljno?“
Čak i ophrvana
demencijom nije izgubila sposobnost da stvara priče. Govorila je: „Ne
znam... Možda si moj sin, možda muž, ljubavnik, ali nije bitno. Važno da je ova
soba puna ljubavi.“
Eto najvažnije
lekcije naučene od ljudi koji su preživeli Holokaust. Pripovedanje je način da
opstanemo.
Pitali ste me o
povratku u detinjstvo, u kuću odrastanja, motivu ponovljenom u više
pripovedaka. Nisam imao klasično, rekli bismo: regularno detinjstvo. Uobičajeno
ima pravila! Živiš sa roditeljima, ideš u školu, boriš se da odrasteš i
napustiš kuću. Verovatno sve proizlazi iz činjenice da ni roditelji nisu imali
takvo detinje doba. Majka je bila ratno siroče. Sama na svetu. Među nama nije
bilo klasičnog odnosa roditelj – dete.
Više smo bili ekipa. Radili smo zajedno najblesavije stvari. Nisam ih smatrao
predstavnicima odraslog sveta, nisu bili autoritet u klasičnom smislu.
Podržavali su izostanke iz škole kada bih imao nešto pametnije da radim. Učili
su me uverljivijem i boljem laganju nastavnika ako ne odem na čas.
Otac je stalno
menjao poslove. Sećam se, imao sam četiri ili pet godina... Radio je u
kafeteriji i na bazenu. Ustajao je pre pet ujutro. Majka je isto ustajala,
pripremila stvari, pa odlazila da radi. Zato su legali rano, još u devet.
Ukazala mi se prilika da gledam TV od devet do ponoći! Sutra, u vrtiću, okupio
bih drugare i prepričavao im šta je bilo na televiziji prethodne večeri. Onda
bih završio, spojio dve stolice i dremnuo. Roditelji su mi dali nadmak Little
Man. Mali čova.
Sad shvatate zašto
mi je kasnije bilo teško da promenim način funkcionisanja. Onako kako sam živeo
u rano doba sa ocem i majkom, mogao sam da živim i u četrdesetoj.
Nisam imao pravi
razlog da budem buntovan, iskažem bilo kakav bes. Znali su da budu vrlo
kritični, ali ne iz pozicije roditelja – autoriteta
(soli pamet stojeći iznad glave). Uvek su me tretirali kao sebi ravnog.
Otuda su došli
mali nesporazumi sa ženom. Ukoliko se moj sin probudi i kaže: „Ja
neću ove nedelje da idem u školu“, odgovorim da je
O. K. „Ne moraš!“ Onda
se ona ljuti. Smatra da u životu ne može tako da se radi. Razumeo sam,
zahvaljujući supruzi, koliko je način moga odrastanja bio izvan standarda.
Bilo mi je skoro
trideset i počeli smo da se zabavljamo. Prvi put je došla kod nas na ručak i
upitala starijeg brata gde sam. Rekao je: „Popodnevna
dremka sa ocem!“ Spavao sam sa tatom u istom krevetu. „Slobodno
ih probudi!“ Ušla je i videla: ležali smo zagrljeni.
Ništa nije
komentarisala, ali kasnije u kolima, saopštila je kako smatra da bi zaista
trebalo da prestanem sa tom navikom. Da nije u redu činiti takve stvari u
dvadeset osmoj. Sve mi je bilo jasno, ali ja sam, s druge strane, smatrao sam
da je svet sjeban, a da smo mi super. Ispravan je bio način našeg života!
Zvuči neverovatno?
Maločas ste pomenuli fantastiku, priču Otvaranje.
Devojka lagano gurne prst ispod dečkovog jezika, napipa rajsferšlus, povuče ga,
i pojavi se drugi mladić. „Njen Ciki se
otvorio kao ostriga, a unutra je ležao Jurgen.“
Pisanje je
subjektivna naracija! Pišeš – pozivaš čitaoca u
svoj um. Ne učiš ga šta je stvarnost, ne objašnjavaš, već predstavljaš
sopstveno viđenje realnosti. Pritom, naracija čoveka uopšte jeste nadrealna.
Čuješ glasove a ne vidiš nikoga pored sebe. Imaš osećaj da pas bulji u tebe.
Uvek kada odeš da
posetiš babu pada kiša. Ne postavljam pitanje da li je nešto stvarno ili ne tokom rada na rukopisu.
Uvek se pitam da li je iskreno.
Realizam je
redukcija ljudskog iskustva. Sedimo nas troje. Recimo da Mila veruje u Boga, da
ti veruješ u duhove, a ja u NLO. Zar svako od nas treba da se odrekne jednog važnog
dela sebe ne bi li ostalo ono zajedničko? Realizam je socijalna konstrukcija,
nije iskrena percepcija ljudskog iskustva.
(NIN, 19. decembar 2019)
Stvarnost od šibica
U jednoj od priča,
pisac i filmski stvaralac Etgar Keret (1967) pominje radnje tipa sve za dolar. Teme njegovih storija
raznolike su poput popisa u takvom dućanu. Međutim, književnik koga u pohvalama
na koricama dovode u vezu s Kafkom, Vonegatom i Vudijem Alenom, ponavlja
određene narativne obrasce. Pripovedači, recimo, prepričavaju snove. Junaci puštaju
brkove. Čvrsto ukorenjeni u svakodnevici, počinju da sreću ljude stvorene u
sopstvenim lažima i izgovorima. A odjek života na Bliskom istoku staje u
digresiju o poznaniku koji u dečjoj sobi ima i muzej oružja i kolekciju
predmeta načinjenih od šibica.
Prevoditeljka Mila
Gavrilović kaže za NIN da je najveći prevodilački izazov bilo traganje za tonom
koji će kod našeg čitaoca izazvati osećaj da je tekst originalno napisan na
srpskom jeziku. „Keretov stil odlikuje dinamična promena
registra ne samo na nivou priče, već veoma često i na nivou same rečenice.
Otprilike, kao da rečenicu započne Šekspir, a dovrši Eminem. Cilj mi je bio da
se osetite kao da vas je pokupio sumanuti taksista koji nasumično prelazi iz
trake u traku, ali da mu u isto vreme i verujete da zna najbrži put do
odredišta.“
Najčitaniji u zatvorima
Etgar Keret jedan
je od najpoznatijih savremenih izraelskih književnika. Njegove knjige su
bestseleri u mnogim zemljama. Zanimljiv je podatak da se u Izraelu najviše
kradu po knjižarama i da su najčitanije u zatvorima. Po njegovim pričama do
sada je snimljeno pedesetak filmova. Film Meduze,
koji je režirao zajedno sa suprugom Širom Gefen, osvojio je 2007. „Zlatnu
kameru“ na festivalu u Kanu. Sa hebrejskog ili engleskog preveden je na više od
trideset jezika.