Najuži izbor za NIN-ovu nagradu 2019.
Stevo Grabovac, MULAT ALBINO KOMARAC
Mlad za rat, star za mir
Posmatram okolne zgrade. Podsjećaju na starce kojima
se na koži pojavljuju ružne fleke. Smežurane, dotrajale, s fasadama koje su odavno
izgubile svoju pravu boju, jednolične petospratnice. Pogled potom luta malo dalje,
na lijevu stranu. Zapušteno dječje igralište sa slomljenim ljuljačkama i zarđalom
klackalicom. Iza njega red starih garaža obrastao gustom visokom travom. Ulicu natkrivaju
krošnje drveća koje raste s obje njene strane. Drveće pravi sjene. Ulica prolazi
tunelom zelenila i ocvejtalih mahunarki što vise kao otežala vimena. Moja tetka
vlasnica je malenog butika, koji se, posmatrano odavde, nalazi na drugom kraju grada.
Nadam se, topli proljetni zrak će mi razbristriti um i smisliću nešto do tamo. Laži
kojima hranimo njihovu nadmoć. Poniznost kojom gojimo njihovu samouvjerenost. Umijeće
žicanja – piše Stevo Grabovac na desetoj stranici svoga romana Mulat albino komarac (izdavač: Imprimatur),
svedočanstva o jednoj izgubljenoj generaciji, kako je u pogovoru napomenuo književnik Bekim Sejranović. „Na samom početku, u djetinjstvu, ta generacija pred sobom kao da ima, bar se tako može činiti onima koji su u to vjerovali, neku budućnost, no umjesto toga, slijedi ratna apokalipsa, upropaštene tinejdžerske godine, a potom, kad dođe nekakav mir, slijedi život bez nade u postapokaliptičnom, postratnom, distopijskom društvu koje danas svi tako dobro poznajemo. Mulat albino komarac jedna je od mnogih pripovijesti o prošlosti koju bismo najradije svi zaboravili.“
Kako vam se otvorio rukopis novog romana?
Rukopis romana je
dugo nastajao, u raznim uslovima, pa i na raznim mjestima. Nastao je iz potrebe
da ispričam priču o jednoj generaciji koja je prosto preskočena u svim dešavanjima
tokom devedesetih godina prošlog vijeka; ljudima koji su bili premladi da učestvuju
u ratovima, a kad su ratovi završili, bili su prestari da se uključe u normalan
život. Ovo je ujedno i roman o gubitku i priča o tome kako se ljudi nose sa njim.
Ko su vaši junaci?
Junaci mog romana
su pripadnici te jedne preskočene generacije koje život nije mazio. Glavni lik je
onaj bezimeni junak koji pokušava da pomiri ružnu prošlost i još ružniju sadašnjost.
Ostali likovi su marginalci, ljudi iz provincije koje je život zakočio u trenutku
otpočinjanja rata, ljudi koji i nekoliko godina kasnije pričaju iste priče i žive
iste bezrazložne živote, sa ponekim izuzetkom koji u tom životu pokušavaju pronaći
dublji smisao i zato napuštaju te srušene svijetove.
Na konkurs za NIN-ovu nagradu stiglo je dve stotine knjiga. Da li je to
dobra vest ili razlog za brigu?
Pa, dobra vijest
je da je svakako značaj NIN-ove nagrade izuzetno velik, a raduje pomisao da se pojavljuje
dosta novih autora. Ne znam zašto bi se oko toga trebalo brinuti, pošto postoji
ona stara izreka da „kvalitetni tekstovi uvijek pronađu put do čitaoca”,
naravno, ja vjerujem da u tih 200 knjiga ima dosta kvalitetnih. To se barem, kao
pasionirani čitaoc prije svega, iskreno nadam. E, sad ukoliko to nije tako, onda
već imamo razlog za brigu.
BIOGRAFIJA
Stevo Grabovac (Slavonski
Brod, 1978) završio je srednju školu u Bosanskom Brodu. Studirao
je na Tehnološkom fakultetu u Banjaluci. Objavio je knjigu Stanica nepostojećih vozova. Priče su mu objavljivane po raznim zajedničkim
zbirkama. Mulat albino komarac njegov
je prvi roman. Živi i radi u Banjaluci.
Slobodan
Tišma, GROZOTA ILI...
Čas
ovde, čas onde
Ne
znam! – kaže Slobodan Tišma kada smo ga upitali kako se otvorio rukopis
njegovog novog romana Grozota ili...
(izdavač: Čarobna knjiga). „Počeo sam da ga pišem pre šest godina, ne mogu da se setim. Taj početak je uvek zagonetka. Čini mi se da je
Žak Derida nešto raspredao o tom problemu. Uvek postoji početak pre početka.
Nekada je sam Bog davao prvi stih ili prvu rečenicu, ali to je bilo nekada,
sada više nema Boga da ti da, nego moraš sam da uzmeš. To je sloboda onog koji
piše, strašna sloboda, ludilo. Gledao sam jednom davno neku emisiju na
Nacionalnoj geografiji: tražili su izvor Žute reke. Nisu ga našli, postoji bezbroj
izvora. Zapravo, izvor je u mulju, u blatu. Užas! Ovo je dobra metafora
kada je pisanje romana u pitanju.
Koja
je rečenica otvorila priču?
Sam
tekst romana Grozota ili… počinje
postavljanjem propozicija, uslova pisanja, a prva rečenica kojom počinje roman
pojavljuje se tek kasnije i ona glasi: Rodio sam se na nekoj livadi… Livada je zapravo tekstualno
polje. Prva reč je „Rodio sam se…“ Ali gde sam se rodio u
maternici, u prvom svetu, tamo gde sam se začeo, ili izlaskom u svet,
pojavljivanjem na livadi, kada sam progovorio? Ipak dobro se sećam kako mi se
otvorio roman Bernardijeva soba,
jednom necelovitom rečenicom: „Telo.” Ali to je bio odličan početak iz kog se rascvetao
čitav roman. Početak je otvorio i zatvorio čitavu priču. Posle sam samo pisao,
zapravo, dopisivao. U slučaju Grozote
ili… kroz čitav roman sam izgleda tražio taj početak, čarapin početak, kako
se kaže tamo. Da li sam ga našao? Ne. Taj čarapin početak je rupa.
Ko su
vaši junaci?
Nema
junaka, čak ni anti-junaka. Da bi postojali junaci, mora da postoji moral,
određena ideja za koju se zalaže junak i koju je spreman da brani po cenu
života. Glavni protagonista u Grozoti,
prvo lice ili prvi izvođač, kako stoji u tekstu, kaže da je njegova osnovna
životna strategija nedoslednost, preskakanje sa jedne strane na drugu, čas si
ovde, čas si onde. Rečju, neuhvatljiv.
Pragmatizam kao vid životne strategije je utemeljen iz imoralističkog
nazora, iskustva da ništa nije dovoljno vredno. Ljudi od duha su se takođe
iskvarili, stvaraoci, umetnici. Niko nikome ništa ne veruje i naravno da onda
nema morala, tj. nema junaka. Mnogi su pronašli izlaz u askezi, u ataraksiji i
afaziji, kriju se u nekoj svojoj pećini, u nekom stančiću ili kao Stiv Naiv,
glavni protagonista mog romana, bauljaju gradom i ćaprdaju, govore svašta, šta
im padne na pamet. Kako se završava Ničeova knjiga Tako je govorio Zaratustra:
Zaratustra izlazi iz pećine da pozdravi Sunce, pun je snage, ali oseća da mu
nedostaju pratioci, viši ljudi koji još uvek spavaju u pećini. Ti viši ljudi
nisu nikakvi nacisti, to su ljudi od duha, stvaraoci. Najveće razočarenje sam
doživeo početkom devedesetih godina, kada su umetnici na Kalimegdanu davali
podršku miru i kada se pojavio jedan tip sa svojim batinašima i preko razglasa
naredio umetnicima da se raziđu inače će primeniti silu. Umetnici, viši ljudi, ustali su i razišli se.
Bedno. A opet, šta su mogli da urade, da dobiju batine?
Na
konkurs za NIN-ovu nagradu stiglo je dve stotine knjiga. Da li je to dobra vest
ili razlog za brigu?
Pa ne znam šta da mislim. Ipak, mislim da je to dobro. Sve više me
interesuju slabe, loše knjige, a njih ima puno. Jedino je pitanje kako se snaći
u toj količini. Neću više da čitam tzv. vrhunsku književnost. Interesuje me taj
jad netalentovanih, njihov problem i šta očekuju od pisanja, šta im pisanje
može pružiti. Uostalom, to je i moj problem. Jejts je napisao pesmu lošem
pesniku, pohvalio je njegovu žrtvu. Ignorisanje i oholost moćnih je za
žaljenje, mislim na one koji su obučeni i vešti u pisanju. Ja sam sam mnogo
puta to iskusio, pogotovo kada sam bio mlađi. I dan-danas pišem iz neznanja.
BIOGRAFIJA
Slobodan Tišma (Novi Sad,
1946) pisac i muzičar, dobitnik NIN-ove nagrade za roman Bernardijeva soba. Autor knjiga Marinizmi,
Vrt kao to, Urvidek, Quattro stagioni...
Ana Vučković, Yugoslav
Dug očevoj priči
Roman Yugoslav Ane Vučković (izdavač:
Partizanska knjiga) najavljen je kao elegična poema o zajedničkom vremena koje je
junakinja provela sa ocem, s posebnim naglaskom na vremenu provedenom „u ubijenoj
Jugoslaviji“.
Kako vam se otvorio novi rukopis?
Mnogo pre početka samog pisanja slike iz ovog rukopisa bile su u mojoj glavi,
moje detinjstvo, dani proživljeni u Jugoslaviji, ali još važnije – oni koje ja nisam
živela, a koji pripadaju mojim roditeljima i njihovoj generaciji. Okidač za pisanje
ove knjige bila je bolest i smrt mog tate i čitav spektar stanja koja su usledila,
načina na koje sam sebi pokušala da objasnim smrt, konačno odvajanje, rascep, nestanak
jednog sveta. Instinktivno, priča o mom tati odvela me je i onoj koja se razvijala
paralelno sa njegovim životom – priči o Jugoslaviji, koju je on i sam mitologizirao,
o njenoj stvarnosti i auri. Rukopis se preda mnom otvarao u naletima, vrlo burno,
kao neka vrsta terapije. Osećala sam da dugujem mom tati priču o onome što mu je
bilo važno, pa makar to bila i iluzija, da treba da napišem nešto i o našem odnosu
i o tome kako mi danas razumemo taj pređašnji izgubljeni svet, i zapitam se šta
je zapravo izgubljeno. Počela sam od vrlo ličnog, i samo meni važnog, i tek kada
sam osetila da govorim u slikama i kodovima, koji bi i drugima značili, odnosno
pišem o nečemu što postaje univerzalno, poželela sam da ovaj rukopis nekad i izađe.
Ko su vaši junaci?
Moj junak sam za početak ja sama, jer je ovo ispovedna proza, u koju se uključuje
još junaka među kojima je Jugoslavija, njena ikonografija, muzika, artefakti, harmonije,
mora i heroji, planine i drumovi, kojim putuju mnogi Jugoslavi, jer se ime
Yugoslav može razumeti dvojako – i kao lično ime, koje se sada gotovo više ne daje,
kao i narodnost. Moj junak je, naravno moj tata, ali i nekoliko drugih predstavnika
njegove generacije. U ovom rukopisu će se, verujem prepoznati mnoge Mirjane, Slavice
i Vesne (opet mnogo imena koja se retko ili nikako ne daju), ali i njihova deca,
jer se ovaj rukopis zasniva kako na mojim utiscima, sećanjima, uspomenama, tako
i na anegdotama iz prošlosti porodica mojih prijatelja.
Na konkurs za NIN-ovu nagradu stiglo je dve
stotine knjiga. Da li je to dobra vest ili razlog za brigu?
Dodela ove nagrade je retka prilika kada je književnost ponovo u fokusu.
Književnost ili ono oko nje. Ali ipak, prva polovina januara uvek je, barem u društvu
u kome se ja krećem, obojena razgovorima o tome kakva je koja knjiga, ko nagradu
zaslužuje, a ko ne. I kada nisam u igri to me vrlo zanima. Ovo je prestižna nagrada,
a ljudi žele da se približe nekom sjaju i reflektoru u čelo ili onoj napomeni na
knjizi da je to već petnaesto izdanje. I pored toga što nisam sklona samozavaravanju
da je nešto što sam napisala dobro, ako znam da nije, opet mi je potrebna potvrda
od čitalaca ili onih koji se književnošću bave. Niko nije toliko slepo samouveren.
Iz mnoštva ne mora obavezno da izađe nešto dobro, ali najčešće to ipak bude tako.
Neka pišu ljudi, ako ima ko to da objavi, a kasnije i vrednuje. Nisu najgore što
nam se dešava ljudi koji žele da nešto pišu. Trpeće jedino planeta i uludo posečene
šume. Što naravno nije beznačajno.
BIOGRAFIJA
Ana Vučković (Beograd, 1984) završila je dramaturgiju na Fakultetu dramskih
umetnosti u Beogradu, a zatim i master-studije filmologije na istom fakultetu. Novinarka
je Radio Beograda 2 i kolumnistkinja Siti Magazina. Objavljene su joj četiri knjige:
Epoha lipsa juče (2003), Lust 'n' Dust (2004), Plišani soliter (2007) i Surfing Serbia (2012).
Milenko Bodirogić,
PO ŠUMAMA I GORAMA
Korakom Oskara Danona
Roman Milenka Bodirogića Po šumama i gorama (izdavač: Orfelin)
preuzima naslov iz prvog stiha poznate partizanske pesme, jer u tom delu dva čoveka
zaista hodaju po šumama i gorama, tragajući za onom zemljom koja se pominje u drugom
stihu kao naša zemlja. Ali gde je ona? – pita se autor. Rajić, hodač i hodočasnik
revolucije, ovo će pitanje pomeriti s onu stranu svake nostalgije i prepoznatljivih
praksi sećanja. On je vodič u potrazi za tom zemljom i za imenima i sudbinama ranog
partizanskog pokreta kroz koji je i nastajala. Na hodanjima po Fruškoj gori, Kalinu,
Crepoljskom, Kalničkom gorju, Pohorju i Triglavu, Rajićev put ka Jugoslaviji fizički
vodi naviše, ka šumama i gorskim vrhovima, dok istovremeno pripovedno ponire u jugoslovensku
povest.
Kako vam se otvorio rukopis novog romana?
Dvadeset i pet godina posle Drugog
svetskog rata Jugoslavija je bila prosperitetno, emancipatorsko društvo. Četvrt
veka nakon njenog raspada pigmejska društva nastala tim raspadom stagnirajuća su,
retrogradna, mrziteljska i valjda je jedino u čemu se slažu odijum prema toj grandioznoj
ideji zajedništva i jednakosti, koja im ni mrtva ne da mira, pa je zatrpavaju megalitima
istoriografskog revizionističkog smeća. Ubice bi htele da se žrtva samoproglasi
krivom i opere im krvave ruke. Zato
je bilo nužno, bilo je neophodno, da se vratim u leto ’41, u začetak partizanstva
kroz koje je druga Jugoslavija i nastajala. Devedesetogodišnji Oskar Danon koji se 22. juna 2003, u Baški
na Krku, seća 22. juna 1941. u Sarajevu –
dok gleda nacističke zastave kako se vijore našim stadionima i sluša razularene
huliganske horde – odričući se gradova za koje se nekada borio, bio je istinski
okvir za početak pripovedanja. Posle
toga je samo trebalo hodati, hodati četiri godine, onako kako je Danon hodao, biti
budan i posmatrati krajolike.
Ko su u vaši junaci?
Moji su junaci lepe, umiruće zveri oslobođene svakog zla. Oni žive u društvima
koja su proklamovano antidruštvena, čija je legislativa antidruštvena, u društvima
koja su se odrekla solidarnosti, empatije i jednakosti, društvima koja su izopačila
sve vrednosti, društvima hipertrofirane
licemerne religioznosti u kojima se bogomolje grade da bi se obeležio teritorij
i da bi se napakostilo drugome, pa mojim junacima ništa drugo ne preostaje nego
da napuste gradove, koji više nisu gradovi već plemenski brlozi, i krenu u dugo umiranje po šumama i gorama što
je daleki odraz jednog drugog umiranja, onog iz ’41, istinski ljudskog, požrtvovanog
i tragičkog. Moji junaci umiru kao u baladama, na međi, zaraženi lirikom i sećanjima, brkajući živote i književnost, oni hodaju sinkopirano, bauljaju, posrću, padaju i povraćaju, ali
u svemu tome ima neke gordosti i dostojanstva, neke uzvišenosti, jer se iza njih
prostire i obasjava ih dugačka panorama muka, pasijâ po Mustafi Dovadžiji, Slaviši Vajneru, Slobodanu Principu, Božidaru
Lajneru, Katarini Mede…
Na konkurs za NIN-ovu nagradu stiglo je dvesta
romana. Da li je to dobra vest ili razlog za brigu?
Ne mislim da je to dobra vest, ali
ni razlog za brigu. To je još jedan kuriozum u svetu koji voli tobožnje neobičnosti,
preterivanja i spektakle. Istina, za NIN-ov žiri to je, verovatno, razlog za brigu.
BIOGRAFIJA
Milenko Bodirogić (Novi Sad, 1964) diplomirao je
na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na odseku za jugoslovensku književnost. Za
knjigu Prognana bića dobio je nagradu
Politikinog Zabavnika za najbolje delo namenjeno mladima.
Saša Ilić, PAS I KONTRABAS
Iza zidina prošlosti
Protagonista romana Saše Ilića Pas i
kontrabas (izdavač: Orfelin), kome je glomazni
instrument odavno srastao s leđima, kao kakav ukleti grbavac vodi čitaoca na mesta
razmeštena po mentalnim i geografskim mapama. Od bojnog broda Jugoslovenske
ratne mornarice, preko kovinske bolnice, smrtonosne dunavske obale, zatrovanih institucija,
hipokrizije humanitarizma, sudbina ludo talentovanih pobunjenika, prvih i poslednjih
ljubavi, devastirajuće napuštenosti, uz stalne flešbekove…
Kako vam se otvorio rukopis novog romana?
Ovaj rukopis, kao i moji prethodni rukopisi, nije
se otvorio sam od sebe, već sam morao
da ga otvaram sloj po sloj da bih došao
do onoga što me je zapravo zanimalo, a to je odnos pojedinca i institucije u Srbiji
danas i ovde, a posredno i u Evropi. U toku tog mog istraživanja, najpre sam otkrio
biografiju dr Dezidera Juliusa, osnivača i modernizatora psihijatrije u Kovinu.
Ispostavilo se da je to jedna paradigmatična sudbina revolucionara i intelektualca,
neraskidivo povezana sa istorijom Jugoslavije. Takođe, zanimao me je odnos države
prema prošlosti, posebno onoj ratnoj iz devedesetih, i u toj tački su se 2016. stekle
priče o Jugoslaviji, njenoj propasti, poricanju ratova i državnom tretmanu prošlosti
preko institucija i elita. Kovin je tako prerastao u metaforu tog državnog aparata
i ja sam samo zavirio, naravno književno, iza tih starih zidina: a videlo se zaista
mnogo – mnogo više nego što sam mogao da naslutim.
Ko su vaši junaci?
Moji književni junaci su pre svega revolucionari i revolucionarke,
bilo da je reč o akterima avangarde u koju je uklopljena priča iz tridesetih godina,
ili oni iz perioda nakon 2000, koji su ostali da čame u azilima za umobolne, kao
što je to bio slučaj sa psihijatrom dr Markom Juliusom. On je u leto 1995, nakon
svog građanskog i profesionalnog hibrisa, bio politički hospitalizovan u Kovinu.
Kao sledbenik ideja antipsihijatrijskog pokreta dr Franka Bazalje, on će u romanu
postati onaj tračak svetlosti koji će razgoreti ideju pobune. Pripovedač romana
je Filip Isaković, džez kontrabasista i traumatizovani ratni veteran, koji je nakon
raspada svog F-kvarteta dospeo u Kovin. Njegov susret sa dr Juliusom, kao i sećanja
na poslednju turneju džez kvartet otvorili
su mu, kao što kažete, put ka izlazu iz represivne mašine, koji je vodio ka otkrivanju
biografije jedne žene, revolucionarke i avangardne pesnikinje Flavijane Betizze.
Crveni trag njenog života u romanu bio je glavni putokaz do Đenove, dok su ritam
davali duševni lomovi kontrabasiste Isakovića.
Na konkurs za NIN-ovu
nagradu stiglo je dve stotine knjiga. Da li je to dobra vest ili razlog za brigu?
Hipreprodukcija je samo rezultat uspona tehnologije koja je
omogućila jeftino i brzo oblikovanje knjiga. U takvom ambijentu svako može da piše
i objavljuje, ali ono što je zabrinjavajuće je odsustvo uredničkog rada u većini
slučajeva. To onda stvara problem kritici, koja je inače skrajnuta iz medija, pa
jedino merilo za vrednovanje postaje estradni bilans jedne knjige. Po tom principu,
onaj ko ima više para mora biti i bolji dok oni drugi, koji nisu imali sredstava,
mogu da se zadovolje obitovanjem u marginalnim zonama kulture. Verujem, iskreno,
da je ideja promene sadržana upravo u tome,
da se iz te rubne zone kulturni potencijal prenese u centar, što nije nimalo lako
u uslovima koje diktira neoliberalno tržište kombinovano sa nacionalizmom, kao što
je to slučaj kod nas.
BIOGRAFIJA
Saša Ilić (Jagodina, 1972) autor je knjiga priča
Predosećanje građanskog rata, Dušanovac. Pošta, Lov na ježeve, kao i romana Berlinsko
okno i Pad Kolumbije.
(NIN, 16. januar 2020)