Nin
Alberto Mangel, književnik: Borhes je plakao gledajući vesterne

Romanopisac, esejista, urednik i antologičar, koji je kao šesnaestogodišnjak čitao čuvenom oslepelom piscu, govori za NIN o novoj knjizi „Pakujem svoju biblioteku“ i literarnim mapama

Rođen je 1948. u Buenos Ajresu, a detinjstvo je proveo u Izraelu gde je otac bio ambasador. U knjizi Pakujem svoju biblioteku, koju je kao i njegova prethodna dela objavila izdavačka kuća Geopoetika, opisuje kako je otac, pre povratka u Argentinu, naložio sekretarici da kupi dovoljnu količinu knjiga da bi se opremile police biblioteke u novoj kući.

Ona je naručila tomove od antikvara, i kasnije shvatila, pokušavajući da ih poređa, da ne mogu da stanu na police. „Ne dozvolivši da je to pokoleba, dala je da se skrate na odgovarajuću veličinu i ponovo ukoriče u kožni povez mrkozelene boje koja je, u kombinaciji sa tamnom hrastovinom, doprinosila tome da čitav prostor odiše atmosferom proplanka... Prilikom čitanja ovih potkresanih knjiga ulagao sam poseban napor da nadomestim delove stranica koji su nedostajali, što je bila vežba koja me je bez sumnje pripremila za kasnije čitanje romana Vilijama Barouza u `cut-up` tehnici.“

Mangel je 1969. krenuo u Evropu. Živeo je u Španiji, Francuskoj, Engleskoj i Italiji, čitajući tekstove za izdavače, a sedamdesetih se preselio na Tahiti. Posle objavljivanja Rečnika izmišljenih mesta, preselio se u Kanadu. Priređivao je antologije kratkih priča, s temama od fantastike do erotike, napisao Istoriju čitanja, prevedenu na trideset dva jezika.

Gde danas živite – upitali smo, pokušavajući da ga pronađemo na karti sveta.

„Pošto sam otišao iz Francuske i prodao kuću u kojoj smo proveli petnaest godina, a knjige spakovao i poslao u jedno skladište u Montrealu, doselio sam se u Njujork i predavao na Prinstonu i Kolumbiji“, odgovorio je Alberto Mangel u razgovoru za NIN. „Šest meseci kasnije, krajem 2015, ponuđeno mi je mesto direktora Nacionalne biblioteke u Buenos Ajresu. Avgusta 2018. vratio sam se u Njujork, gde povremeno predajem. Nedavno sam objavio prozu Legendarna čudovišta o mojim omiljenim književnim junacima. Mislim da će je objaviti Geopoetika. Sada pišem odavno naručenu biografiju filozofa Majmonida. Nadam se da ću je završiti pre nego što umrem.“

Argentinu je napustio neposredno pre vojne diktature. Da je ostao, iz straha od policije, sigurno bi morao da uništi ličnu biblioteku. Piše da si u takvim vremenima mogao da budeš optužen za podrivanje vlasti samo ako te vide sa „sumnjivim izdanjem“. Svedoči da je poznanik uhapšen kao komunista jer je nosio Stendalovo Crveno i crno. „Argentinski vodoinstalateri su zaključili da se pojavila potražnja za njihovim uslugama... Mnogi su čitaoci pokušavali da spale knjige u klozetskim šoljama što je dovodilo do pucanja porcelana.“

Međutim, na našu molbu da opiše odlazak iz Buenos Ajresa u opasno doba, ponovio je da se otisnuo trenutak ranije. „Nisam se poneo junački poput toliko puno savremenika. Otišao sam jer sam želeo da putujem. Parobrodom, drugom klasom, stigao sam do Španije, odakle sam stopirao do Pariza. Sa argentinskim pasošem nisam uspevao da pronađem legalan posao i nisam imao novca. Sretao sam divne ljude, pomogli su mi, neizmerno sam im zahvalan. Preživeo sam zahvaljujući njima.“

Od 1964. do 1968. čitao je oslepelom Horheu Luisu Borhesu (1899–1986). Sreli su se u englesko-nemačkoj knjižari Pigmalion, u Buenos Ajresu. Mangel će o tim susretima napisati knjižicu Sa Borhesom, od svega stotinak strana, s fotografijama – zna kako se bez šepurenja piše o velikanu koga si poznavao! Zajedno su išli u bioskop. Borhes je plakao „gledajući“ melodrame. „Plakao je pri gledanju vesterna i gangsterskih filmova. Jecao je na kraju Anđela garavog lica, kada se Džems Kegni ponaša kukavički dok ga vezuju za električnu stolicu kako bi dečaci koji su ga idealizovali prestali da se ugledaju na njega.“

Delo Pakujem svoju biblioteku definisao je kao „elegiju i deset digresija“. Zavodljivo esejizira i pripoveda, pakujući biblioteku od 35.000 naslova, smeštenu do 2015. u francuskom domu, ranije staroj kamenoj prezbiterijanskoj crkvi na jugu doline Loare, u mirnom selu sa desetak kuća.

Podsećamo ga da mu je Borhes kazao da vremenom svaka pesma postaje elegija.

„U elegiju sve pretvara starost, a ne poezija. Ili starost čitaoca, ako hoćete. Sad kad su mi sedamdeset dve, i hrlim prema osamdesetoj, postao sam veoma nostalgičan. Osvrćem se u prošlost, znajući da izmišljam priče koje se u njoj događaju. Istovremeno, sve manje poverenja imam u budućnost. Narod Ajmara iz Južne Amerike veruje da vreme teče iz budućnosti u prošlost, tako da vidimo ono što će se dogoditi, a ne ono što se već dogodilo. Ako su u pravu, možda smo upravo zato prisiljeni da izmišljamo maglovitu prošlost, da priču pretvaramo u istoriju. I da lamentiramo nad prolaznošću.“

Reč mapa ne ponavlja samo u prozi o selidbi biblioteke. U knjizi Sa Borhesom pisac rukom prelazi preko poveza, kao da prstima opipava reljefnu mapu. „Kao da koža iščitava geografiju knjige za njega.“ Dok prelazi prstima po izdanjima koje ranije ni otvarao, „nešto poput intuicije velemajstora govori mu kakvu on to knjigu dodiruje i sposoban je da dešifruje naslove i imena koja sasvim sigurno ne može da pročita.“

Poredi ga sa starim baskijskim sveštenikom koji tako razaznaje put među rojevima pčela, sasvim sposoban da ih razlikuje i smesti u različite košnice. Seća se i šumara u Stenovitim planinama koji je znao u kom se delu šume nalazi, opipavajući lišaje na stablima drveća.

U romanu Svi su ljudi lažljivci, glavni junak Bevilakva, što će na prvim stranicama ležati na madridskom pločniku, smrskane glave iz koje curi krv, niz ulicu, sve do slivnika, „kao da hoće da pobegne od tog nepomičnog tela“ – čezne za napuštenom zemljom, ali i za mapom Argentine.

„Bevilakva je patio od onog što Francuzi nazivaju mal du pays, patio je za svojom zemljom, ali mislim da bi patio i dalje, čak i da je mogao da se vrati u nju. On je čeznuo za nekim trenutkom u prošlosti, ne za mestom, za nekom geografijom prohujalih sati po već nepostojećim ulicama, iščekujući nešto na pragovima kuća srušenih pre mnogo godina, ili u kafeima koji su odavno zamenili kredence i mermer tapetama i mušemom.“

Važna je geografija? Alberto Mangel misli da je ljudski mozak izumeo dimenzije prostora i vremena. „U univerzumu, reč je o besmislenim pojmovima. Postoji prostor-vreme, ali to je drugo, različito od uobičajenih odnosa gde, ako postoji levo, mora postojati desno, gore zahteva dole, sutra traži juče. Geografija je za naše osećanje prostora isto što i istorija za naše osećanje vremena: konstrukcija izmaštanog pojma, naracija koja povezuje fragmente koje primamo iz spoljnog sveta. Eto zašto, kad je o geografiji reč, mesta iz literature imaju veću težinu od stvarnog peska i kamena, i eto zašto, čak i kada postoje u stvarnosti, u našoj mašti zadobijaju snagu tek kroz priču. Pariz, Timbuktu, Njujork, Balkan – živopisni su ne zbog onoga što se tamo događa iz dana u dan, već zbog onoga što smo o tim mestima zapamtili iz literature. Henri Džejms, Josif Brodski i Tomas Man pravi su arhitekti Venecije.“

Borhes je, saznajemo, voleo da putuje, ali nije mogao da vidi posećena mesta. „Bio je neobično nezainteresovan za fizički svet, izuzev kao za otelotvorenje štiva koja je čitao. Pesak Sahare ili voda Nila, obala Islanda, ruševine u Grčkoj ili Rimu, koje je sve dodirivao sa zadovoljstvom i strahopoštovanjem, samo su potvrđivali sećanje na stranicu iz 1001 noći ili Biblije, Pesme o kralju Nalu ili Homera i Vergilija. Sve te `potvrde` on je donosio u svoj stan.“

Čitajući Pakujem svoju biblioteku, saznali smo gotovo sve o Albertu Mangelu – čitaocu. Ali, ne znamo na koji način piše... Pretpostavljamo da je važna rutina. Borhesu jeste bila! Pred spavanje bi navukao dugačku belu noćnu košulju i zatvorenih očiju glasno govorio Očenaš na engleskom. Ništa nije menjao u prostoru. Stan je postojao van vremena, „u vremenu sačinjenom od Borhesovih književnih iskustava“, sa sasvim malo knjiga, smeštenih u nekoliko ćoškova.

„Najpre, dobro pišem pod pritiskom. Nisam protivnik rokova. Volim da pišem za radnim stolom, na kom su poređane moje amajlije: potrebno mi je da stvari budu poređane baš onako kako želim, glineni Golem pored bronzanog Ganeša, šolja puna olovaka kraj Gutenbergove medalje. No, zbog prokletstva putovanja, naučio sam da pišem na aerodromima, u avionima i vozovima. Prvo u beležnici, onda na kompjuteru. Mnogo puta ispravljam tekst, ali slovne greške uvek ostaju, koliko god pokušavao da oteram Titivilusa, demona tipfelera, koji se prvi put pojavio u delu Rasprava o pokori Džona Velšanina, franjevačkog učenjaka iz trinaestog veka. Optužio je tog đavolka za greške u svom skriptorijumu.“

(NIN, 12. mart 2020)

среда, 9. август 2023.

U priči o istočnom Jadranu zanimaju me ciklusi potražnje i propasti. Nismo imali uticaj na filokse
среда, 14. јун 2023.

Slično glavnom junaku najnovijeg romana Unuka, došao sam u Berlin 1964, otišao na „Susrete nemačke
среда, 7. јун 2023.

Dobitnik Gonkurove nagrade govori za NIN o svojim knjigama Rat siromašnih i Častan izlaz, koje se
четвртак, 25. мај 2023.

Nakon gubitka deteta, nije više bilo moguće vratiti se na pisanje klasičnih romana. Shvatila sam d