Dramska spisateljica, scenaristkinja i publicistkinja Tena
Štivičić ispisuje na svom sajtu dnevnik pod naslovom Samoizolacija s Anjom.
Njene beleške govore o svakodnevici u doba pandemije.
„Jedna je medicinska sestra na šajbi pronašla zataknutu
poruku: Vidim da svakog dana izlaziš i odlaziš nekamo autom. Nisi u uniformi, dakle, ne ideš na posao. Sram te
bilo. Gledam te. Znaj da si prijavljena policiji.“
Fragmenti nastali
u Škotskoj, gde književnica rođena u Zagrebu sada živi, govore o porodici,
odrastanju deteta, pisanju, načinima na koje se svet menja pod pritiskom straha
od virusa.
Jednom sam posle predstave bio opčinjen malim televizorom u
pozorišnom bifeu. Videla se scena sa
koje je nakon sat ili dva sve bilo sklonjeno. Setio sam se te fascinacije
pročitavši vašu rečenicu: „U Londonu, praznim Oksford stritom, lisice šeću
mladunčad.“ Svet pomalo liči na napuštenu pozornicu?
London je
specifičan, nepregledna količina ljudi vrvi tim spomenutim Oksford stritom
danonoćno pa je sad takav pusti prizor doista začudan. Osim toga London je
jedan od tih gradova koji je prepun slobodnjaka, mnogi ljudi nemaju
tradicionalno radno vrijeme, mnogi rade na laptopu u kafiću, u parku, u
restoranu. Odnedavno živim u Glazgovu i navikavam se i inače na
tradicionalniju, konvencionalniju životnu sredinu. U mom kvartu koji je
rezidencijalan i koji gledam iz izolacije moje radne sobe obično je pustoš i
mir tijekom radnog dana. Paradoksalno trenutno su ulice punije jer su svi oni
koji ne idu na posao u šetnjama, vježbaju na svakom komadiću trave, šeću pse,
koji će, jadni doživjeti grdno razočaranje kad karantena završi, voze
bicikle... Atmosfera je napeta, bez daljnjega, ali nema osjećaja pustoši.
Pamtite li prvi
doživljaj scene?
Mama me je vrlo
rano počela voditi u kazalište Komedija gdje su na repertoaru bili operete i
mjuzikli, a gdje je imala mnogo prijatelja. Bila je jedna od onih pravih
zaljubljenica u kazalište koja ide na svaku predstavu više puta i uvijek svojim
omiljenim glumcima nosi cvijeće, i piše telegrame i pisma podrške. Još uvijek je
takva. Uvijek sam, nakon predstave, dobivala mogućnost da posjetim naše
prijateljice glumice u garderobama. Hodnici ženske garderobe bili su krcati
kostimima od poda do stropa. Jako dobro pamtim tu sliku, boje, mirise, dodir
tkanina pod prstima. Onda smo ulazile u garderobu, nosile cvijeće, sjećam se
koliko me fascinirao taj kadar, poluodjevene žene s teškom šminkom koju skidaju
brzim pokretima, skidanje perika, uvojaka, štikli, korzeta, nakita. Uvijek je
bilo toplo od silnih žarulja nad ogledalima, od oznojenih tijela, od žamora i
smijeha. Iz moje perspektive ta prostorija uvijek je djelovala veselo, puno
života, svjetla, neke zamamne energije. Često sam mogla zaviriti i na
pozornicu, iza kulisa.
Boro Drašković
opisuje u knjizi Ravnoteža kako je nakon zabrane predstave Kad su cvetale tikve
imao običaj da u mraku izađe na scenu. Kakav odnos danas imate prema teatru?
Mislim da je
možda malo od tog ushita i danas još duboko pohranjeno i živne kad pomislim na
pozornicu i kad sam joj blizu, iako su odrasla iskustva i pozornice i garderobe
puno kompleksnija. Zapravo je dramski pisac na neki način autsajder u svojim
vlastitim komadima kad oni krenu u probe. U rijetkim je prilikama, obično kod
prvog uprizorenja, uopće prisutan na probama. I nekako se moraš prepustiti
interpretaciji pa su osjećaji na kraju neminovno konfliktni.
Drugačije je
ukoliko se radi o tuđem komadu?
Kad je riječ o predstavama koje gledam kao publika, volim
biti u tom prostoru. Ponekad mi je vrlo ugodno, čak i ako mi se predstava koju
gledam ne dopada. Pod uvjetom da me ne iritira i ne vrijeđa, mogu s velikim
užitkom sjediti u kazalištu, u tamnoj dvorani i crpiti zadovoljstvo iz te
specifične energije koja se stvara između glumaca i publike.
Kako pišete? U vreme pandemije, mnogi se pisci pitaju nisu
li i inače distancirani od sveta, u različitim vrstama samoće, kako bi rekla
Elizabet Straut. Strah – da i ne pominjemo.
U materijalnom smislu moj prosječni dan doista nije mnogo
drugačiji od karantene. Radim kod kuće. Šesnaest godina sam živjela u Londonu i
tamo sam često radila u kafićima i knjižnicama. Sad imam prostranu radnu sobu i
dogodi mi se da nekoliko dana ne izađem. Prijatelji su mi razbacani od Zagreba
i Beograda, preko Londona do Njujorka i Los Anđelesa. Večeri češće provodim na
telefonu s njima nego u večernjim izlascima. Ali neusporediva je izolacija po
izboru i nametnuta izolacija. Kao prvo, nametnuta izolacija opterećuje svijest
i uzrokuje upravo anksioznost koju inače izolacija nastoji umiriti. Kao drugo,
i sasvim banalno, ako ste u neprekidnoj izolaciji s ukućanima i djecom, onda je
osnovni cilj izolacije (mir, samoća) – poništen.
Tu je i pitanje
šta će biti kada se pandemija završi.
Trenutna izolacija nameće svim piscima i umjetnicima
slobodnjacima mnogo teških egzistencijalnih pitanja. Povrh onoga što trenutno
pišemo kao instant odgovor, kako će izgledati naš sektor kad izađemo iz
karantene, a s prijetnjom novih epidemija u zraku. Što će od nezavisne scene
preživjeti? Koja i koliko kazališta? Jedno britansko kazalište u kojem sam na
jesen trebala imati premijeru komada, prije tri dana otišlo je u stečaj. Kad li
će ljudi opet htjeti sjediti zbijeni u zatvorenim prostorima? Tko će imati
novaca da kupuje karte za kazališta? To su pitanja koja paraliziraju. Sjediti
kod kuće je najlakše.
Bez obzira ne sve, pretpostavljam da proces pisanja uvek
podrazumeva iste korake.
Mislim da proces pisanja mogu podijeliti u tri faze. Prva,
pojava ideje, veliko uzbuđenje i veselje. Druga, sjednem za stol pa se neko
vrijeme najstrašnije mučim s tek povremenim, vrlo rijetkim trenucima užitka. Ta
je faza i najdulja. Kao probijanje kroz džunglu koja djeluje kao da joj nema
kraja. Treća, kad je većina materijala postavljena, ispisana i ostaje
dotjerivanje, uređivanje i igranje s postojećim. To je opet neka lijepa faza,
puna olakšanja.
Na sličan način ste napisali i prvu dramu?
Ne. Prvu sam napisala u dahu. To je često slučaj s prvim
dramama.
Teško je ne pomisliti na komad Nemreš pobjeć od nedjelje.
Nedelja kao da skriva nekakvu pustoš koju treba prevladati.
Sad mi je već stvarno teško govoriti o Nedjelji, to je bilo
tako davno da jedva da se prepoznajem. U drami, tada, iz mog tadašnjeg rakursa,
mislim da je bila riječ o nejasnom egzistencijalnom angstu mladosti, kad još ne
znaš točno tko si i što si, znaš samo što nećeš, ne znaš kako da postigneš to
što hoćeš, a pogotovo ne u okolnostima onog vremena. Ta je drama nastala 1999.
i 2000, u mizernom vremenu za započinjanje odraslog života. A onda je valjda i
metafora za to neko trajno nezadovoljstvo suvremenog života s kojim se suočiš u
rijetkim trenucima mira. Pandemija je za mnoge neka vrsta duge nedjelje.
Navodno je nenormalna navala na psihoterapeute. Oni i Amazon, najtraženiji!
Živite u Škotskoj. Opisujete kupovinu stana i kako prodavac,
kao jednu od prednosti, ističe veliki hodnik u kome se mogu spojiti stolovi kad
se večera u čast slavnog pesnika Roberta Bernsa. Ima li izmeštenost veze sa
pisanjem? Da li pisac svoj svet nosi svuda sa sobom? Ili ga na svakom mestu
iznova stvara?
Već toliko dugo živim u Britaniji da mi je teško i
prisjetiti se osjećaja kako je to bilo kad sam živjela u Zagrebu i tamo se
bavila pisanjem. Znam da sam tada, tamo, osjećala nemir i nelagodu, ali mislim
da je to više bilo u vezi s ugrađenim seksizmom našeg društva i podozrivošću
prema mladoj ženi koja ide stopama slavnog oca. Velik dio mog odraslog i
profesionalnog života neodvojiv je od samoizabranog egzila i sva moja
percepcija sadrži u sebi tu poziciju. Izmještenost pisaca postoji i ako ne odu
od kuće, ali sigurno je da svi koji odu dijele neke slične demone života u
limbu, nemogućnosti pripadanja ni prostoru s kojeg su otišli ni onome na kojem
su se skrasili.
Uspevate li sada nešto da radite?
Kao i skoro svi pisci na svijetu pišem dnevnik u izolaciji.
Jedina mi je ambicija da njime nasmijavam ljude. Kako izdržati karantenu s
malim djetetom, koje ne zatvara usta, ne priznaje autoritete i spavanje shvaća
kao robiju. Osim toga pišem jednu scenu za projekt National Theatre of Scotland
koju ćemo snimati od kuće ili iz vrta i nešto slično u Hrvatskoj, za portal
Drame.hr. Većinu tog materijala pokušavam pisati u dvije verzije, englesku i
hrvatsku, pa to uzima više vremena. Pišem uglavnom neke kratke stvari koje su
za trenutno objavljivanje i u tome ima nešto uzbuljivo i inspirativno. Pisati
drame ili scenarije za koje znaš da neće dočekati život još koju godinu nosi sa
sobom određenu težinu i zna usporiti brzinu stvaranja.
Nije lako ni sa novinskim razgovorima. Ranije bi se
sagovornici naježili ukoliko se zanimate šta planiraju. Sada bi trebalo da nas
interesuje od čega su odustali.
Karantena je prekinula nekoliko projekata za ovu godinu.
Novi komad premijeru je trebao imati u oktobru u Londonu, što je odgođeno. Što
će biti s komadom ovog ugašenog kazališta ne znam. Bila sam usred pisanja novog
komada za SNG u Ljubljani, a stavila je na led i pripreme za snimanje filma u
Hrvatskoj. Veseli me da će jedan moj novi komad biti praizveden u Ateljeu 212
sljedeće godine, u režiji Alise Stojanović.
Gledate li izdaleka drugačije na prostore bivše Jugoslavije?
Postoji u vašoj publicističkoj knjizi Vrag ne spava tekst o našim ljudima i
običajima. Pored ostalog, o fotografima koji slikaju sahrane. Stilovi života se
razlikuju...
Film koji sam spomenula, a koji spremam u Hrvatskoj je crna
komedija upravo o sudaru kultura u trenutku krizne situacije u obitelji.
Mentaliteti su različiti, običaji su različiti, do te mjere da je različit
doživljaj objektivne vanjske temperature. Ono što moja mama smatra cičom zimom,
moj muž podnosi u majici kratkih rukava. Panbalkansko uvjerenje da je propuh
uzrok išijasu, a hladnoća virozi, ne vlada u Velikoj Britaniji. Ali Britanija
pati od zablude da je šalica čaja lijek za sve probleme, psihičke, fizičke i
političke. U principu je odnos prema tim razlikama krajnje subjektivan i ovisi
o tome koliko je netko asimiliran, koliko je dugo daleko od kuće i u novoj
sredini, ovisi o kontekstu odlaska i iskustvima u novom društvu, osobito ovisi
o količini gorčine. Za mene kao pisca razlike su uvijek nepresušni izvor
komedije, a čini mi se da je to i vrijedna pozicija za roditelja, pružiti
djetetu dvije kulturološke perspektive, nadam se da će to pridonijeti njenoj
moći trezvenog rasuđivanja.
U dnevniku, na početku samoizolacije, primećujete da u
vazduhu pucketa nekakvo neobično nepoverenje. O čemu je reč?
Pa to je ta
najgora nuspojava pandemije – svaki je čovjek potencijalna prijetnja. Da li je
dovoljno da se držimo dalje od drugih u dućanu, ili treba inzistirati na
dostavama, da li i dostavljene namirnice treba dezinficirati, da li je
dostavljač dodirnuo zvonce na vratima, da li je voće i povrće brao netko
zaražen, koliko virus živi na površini jabuke? Znači, jedino smo sigurni ako se
otcijepimo od svakog, pa i udaljenog kontakta s ljudima i sumnjamo u sve što je
došlo izvana. Meni se čini da su mentalne posljedice takvog pristupa životu,
ako potraje mjesecima, zastrašujuće. Pogotovo za malu djecu koja sad formiraju
odnose i odnos prema odnosu.
Postoji briga hoće li svet posle virusa biti isti. Hoće li
stvari na pozornici biti drugačije raspoređene...
U prvo vrijeme činilo mi se da će svijet biti
neprepoznatljiv. Što dulje traje, sve manje imam vjere da će doći do tektonskih
promjena. Ima i optimističnih teorija i onih distopijskih. Vidimo da virus
sjajno ide naruku svakom režimu koji bi zapravo bio autokratskiji nego se na
van pravi. S druge strane, u zemlji poput Velike Britanije, u kojoj nema
policijskog sata na primjer, mnogi su građani preuzeli ulogu
policajaca-amatera, nadgledaju i prijavljuju susjede, zazivaju vojsku i
policiju da uvede red, „za naše dobro“. Ja se stvarno užasavam situacije u
kojoj je vojska na ulicama za moje dobro i sumnjam u to da bi se vrlo brzo i spremno
s tih ulica povukla. Za projekt Monovid 19 u Hrvatskoj pišem na temu budućnosti
u kojoj su žene preuzele politiku. To mi se čini kao opcija koju treba
poticati.
Nemreš pobjeć
Tena Štivičić diplomirala je dramaturgiju na zagrebačkoj
Akademiji dramske umetnosti, a 2004. magistirala na londonskom Goldsmits
koledžu. Danas poznata evropska dramska spisateljica, autorka je drama
Nemreš pobjeć od nedjelje, Dvije, Fragile!, Krijesnice, Sedam dana u Zagrebu,
Nevidljivi, Tri zime, koje se igraju u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni, Crnoj Gori,
Sloveniji, Estoniji, Japanu, Bugarskoj, Nemačkoj, Poljskoj, Velikoj Britaniji,
Turskoj, Austriji, Italiji, Slovačkoj, Švajcarskoj, Kanadi... Pored više knjiga
drama, objavila je tri publicistička dela.
(NIN, 21. maj 2020)