Muharem Bazdulj, pisac
Tamna strana Meseca
Izdavačka kuća Ajfelov most objavila je novi roman
Muharema Bazdulja, jednog od od vodećih pisaca mlađe generacije u regionu. Bazdulj
je rođen u Travniku, živi u Sarajevu, a pre romana Tranzit, kometa, pomračenje,
objavio je knjige: One Like a Song, Druga knjiga, Travničkoj trojsto,
Koncert, Đaur i Zulejha...
Muhareme, kako je došlo do toga da Ruđer Bošković postane
jedan od glavnih junaka vašeg novog romana Tranzit, kometa, pomračenje?
Priča o Ruđeru
Boškoviću je jedna od rijetkih jugoslovenskih (ili južnoslavenskih) priča koje
su istovremeno i svjetske priče. Ime Boškovićevo odjekuje o književnoj
republici od Ničea do Pinčona, bez da se pošteno ukazalo u našoj
književnosti. U ekermanskoj knjizi Ljube Jandrića (Sa Ivom Andrićem),
Andrić priznaje da mu je Boškovićeva sudbina literarno iznimno uzbudljiva, ali
da nije našao načina da joj podari milost uobličenja, no da se nada kako
će to uspjeti novom naraštaju pisaca. A opet, za mene lično, iz totalno intimne
perspektive, ključna je možda neka vrsta “rođendanske paralele” koja je,
vidjeli ste, skicirana u trećem dijelu moje knjige.
Da. Pisac iz Dubrovnika, glavni junak vaše treće priče
traži junaka budućeg romana i pronađe ga kada shvati da je rođen osamnaestog
maja, baš kada i Ruđer Bošković. No, u drugom delu vašeg romana-triptiha bavite
se jednim ozbiljnim, vrlo aktuelnim problemom, dok treća priča spaja prethodne
dve, provlačeći tranzit Venere preko Sunca kao glavnu metaforu...
Da, ja sam
pokušao napisati triptih u – da to kažem ruždijevski – east, west
evropskom ključu. Istočna Evropa je kroz istoriju za zapadnu polovinu
kontinenta najčešće bivala, kako Kiš kaže za Bosnu u predgovoru francuskog
izdanja Andrićeve Gospođice, nepoznata kao tamna strana Mjeseca. U prvom
dijelu triptiha Zapad “istraživački” putuje na Istok; u drugom Istok na Zapadu
traži nadu, a nalazi užas; u trećem se, kako ste primijetili, prve dvije priče
stapaju. Tranzit Venere preko Sunca, kao i drugi astronomski fenomeni u romanu,
simbolički priziva, između ostalog, onu glasovitu Kantovu frazu o zvjezdanom
nebu nad nama i moralnom zakonu u nama.
U romanu pripovedač nam otkriva da mu je omiljeni pisac
Pol Oster. Volite Pola Ostera?
Volim Pola
Ostera. Prva Osterova knjiga prevedna na slavenskom jugu je roman U zemlji
posljednjih stvari, a ovaj je preveden i objavljen u opsjednutom Sarajevu
1993. godine, gdje uopće nije prodavan, nego je dijeljen besplatno. Roman kao
da naslućuje situaciju u ratnom Sarajevu. Za mene je u ratu ova knjiga, uz
Kamijevu Kugu, recimo, djelovala ljekovito. Poslije rata pročitao sam
sve Osterove knjige i s radošću očekujem svaku novu. Vidim da su u svijetu
mnogi skeptični spram dvije njegove posljednje knjige, a meni su i one jako
dobre. Oster je pisac koji vraća vjeru u magiju priče i u, da se poslužim
njegovom frazom, muziku slučajnosti. Osim što je genijalan romansijer,
Oster je i sjajan pjesnik i esejista. Naročito su mi dragi njegovi
autobiografsko-autopoetički eseji (Crvena bilježnica i Zašto pišem)
koje sam i preveo.
Da li biste nam otkrili da li pišete nešto novo?
S jedne strane,
završavam zbirku priča koja bi, kako sada stvari stoje, premijeru trebala
doživjeti upravo u Srbiji. Riječ je o pričama koje su vrlo direktno
ukorijenjene u posljednju deceniju dvadesetog stoljeća, tih, kako bi Krleža
kazao, deset krvavih godina, ali i u ovu tzv. tranzicijsku uvertiru u
treći milenijum. S druge pak strane, osluškujem prve taktove tematske melodije
koja bi se nekad, u budućnosti, trebala valjda uobličiti u roman. To je,
međutim, kako se to kaže, na dugom štapu…
Mića
Vujičić