Dejmon Galgut, aktuelni dobitnik Bukerove
nagrade, na početku svoje knjige citira misao srpskog umetnika Vojislava
Jakića. Pošto je otkrio NIN-u kako se detalj s izložbe u Lozani našao u tom romanu,
potražili smo stare kataloge i krenuli tragom ovog našeg „stvaraoca sa margine“
Dok izdavačka kuća Dereta
priprema za ovu godinu knjigu Obećanje,
nagrađenu Bukerom – priču o „belačkoj farmerskoj“ porodici iz Pretorije na
četiri sahrane – potražili smo odgovor na pitanje otkud Dejmon Galgut svoj
roman pod naslovom U nepoznatoj sobi
otvara rečima Vojislava Jakića. Istovremeno smo se zapitali znamo li manje o
ovom umetniku od pisca rođenog 1963. u Južnoafričkoj Republici. Ili pak ne
znamo gotovo ništa...
Odmah pošto se i ovo delo našlo u
najužem izboru za Bukerovu nagradu 2010, hrvatska Školska knjiga predstavila je
prozu o čoveku na pešačenjima kroz Grčku, Afriku i Indiju. „Intenzivno je
sretan, što je za njega moguće samo kad hoda i kad je sam“, zaključuje narator
Dejmon, piščev imenjak, koga autor magično baca iz prvog u treće lice,
vraćajući tek mesecima i godinama docnije film – šta mu se sve usput događalo.
Uglavnom, ponekog sretne, na
televizoru u kafiću sazna za Zalivski rat. Prenese kratke dijaloge s druma,
opiše prirodu, razapne šator, potraži konačište u prljavom hotelu; pod nebom
prošaranim munjama. Promisli o sopstvenom životu ispunjenom nesigurnošću i
strahom, potežući sa svakim korakom probleme sećanja i pisanja.
Po povratku, nema gde, pa boravi
kod prijateljice i njenog muža, nalik uljezu; čuva domove ljudi na putovanjima,
odseda u gostinskim sobama. Ispisuje vrhunsko delo o bezdomnosti, uzimajući za
epigraf baš: „He Has No House“. „On nema kuće“, u prevodu Maje Šoljan.
Otkud Vojislav Jakić na putu –
interesovali smo se kod Dejmona Galguta.
Očigledno ne skrivajući da je U nepoznatoj sobi autobiografska proza,
kazao je da se upravo među njenim stranicama nalazi odgovor: „Citat se pominje
i tamo, u romanu, kao deo izložbe Collection
de’l Art Brut u Lozani. Jasno obuhvata teme beskućništva i lutanja kojima
se bavim.“
Zaista, u drugoj celini, čim lik
ode u Švajcarsku da poseti mladića s kojim se sprijateljio tokom šetnje po
Africi – luta naokolo i provodi dan u galeriji marginalne umetnosti,
razgledajući slike i skulpture. Naposletku, „iz te zbirke čudesnih i
grozničavih slika“, upamti jedino naslov „knjige nekog srpskog umetnika“, čije
ime u fikciji zaboravlja: „On nema kuće.“
Šta je Galgut video?
Vratimo se, prateći trag.
U Narodnoj biblioteci Srbije čuva
se katalog Vojislav Jakić: Collection de
l’Art Brut, Lausanne, du 13 juin au 16 septembre 1979. Posmatramo radove i
listamo roman, hodajući po ivici fikcije i stvarnosti. Ivana Jovanović,
savetnica u Muzeju naivne i marginalne umetnosti, kaže za NIN da je Vojislav
Jakić bio i ostao misteriozan i neuhvatljiv. „Retko je govorio o sebi i svojoj
umetnosti.“
Skreće nam pažnju da u Lozani
imaju najbolju kolekciju Jakićevih radova; svitke-crteže dugačke i više od pet
metara. „Može biti da su oni ostavili jak utisak na Galguta. Naš muzej ima
šesnaest Jakićevih dela i njegovu svesku crteža. Trenutno se na novoj Stalnoj
postavci nalazi i šest njegovih dela. Najveći crtež iz naše zbirke visine je
oko tri i po metra, a na postavci imamo izložen i zaista redak primerak: delo Krvnički crtež, dimenzija preko 3x6
metara, koji predstavlja dugoročnu pozajmicu iz kolekcije kraljevačkog Narodnog
muzeja.“
Ništa manje, biografija s
muzejskog sajta liči na priču. Uvod: rođen 1932. u Velikom Radobilju kod
Kavadaraca, u Makedoniji, stvarao je od 1954. Posle ciklusa polica, potpuno se
posvetio iscrtavanju neobičnih svitaka. Od 1960. do smrti 2003. u Despotovcu,
uradio je preko deset hiljada crteža... U njima konačno nalazi odmorište duše,
ovaploćenje fantazmagorija. Najčešće je koristio tuš, flomaster, ređe boju,
pastel ili gvaš. Uz crtež je neretko stavljao zaključak, kako bi pojačao
opservacije. Prenosio je na rolne, kako ih je sam nazivao, opsesije pune
gorčine i atmosfere memento mori. Za jednu od najdužih rolni, govorio je: „Ovo
nije crtež, nije ni slika, ovo je nataložena tuga!“ Taj čudni, crni čovek, kako
su ga zvali zbog isključivo crne boje garderobe, skretao je na sebe pažnju kao
neprijatna savest, personifikacija prognanog, izdanog, a antropomorfne i
zoomorfne forme bujale su pod radijacijom ljudskog neprijateljstva…
„Nadam se da je moj odgovor
dovoljan“, pita Dejmon Galgut i vraća nas među korice. Odgovaramo da jeste,
poštujući granice fikcije, pogotovo „udeo čuda“. Pravimo se da nas ne zanima da
li je ikada video Jakićevu fotografiju. Kopka nas ali ne zapitkujemo o upečatljivom
junaku Rajneru, iz uvodnog dela.
Dejmon, iz mašte, sreće ga na
putu. Reč je o muškarcu „negde njegovih godina“, odevenom od glave do pete u
crno. Crne pantalone, crna košulja, crne visoke cipele, čak crni ruksak. Dolazi
iz Mikene. Gde je pošao?
„Do ruševina.“
„Mislio sam da su ruševine u onom
smeru.“
„Jesu. Ne te ruševine, te sam
vidio.“
„Ima još ruševina.“
„Da.“
Kreću zajedno, razilaze se. Nemac
pritom uglavnom ćuti. Došao je da hoda i razmisli. Ima problema kod kuće...
Nosi čepiće u ušima dok korača, ne želi zvukove spoljnog sveta, mračan pogled
usmerava ispred sebe, „zapravo okrenut unutra“.
Ne tražimo ga u Rajneru, već sada
u katalogu Vojislav Jakić: Likovna
galerija Kulturnog centra Beograda, 5 – 12. decembar 1974 – čitamo esej
Alekse Čelebonovića Ormani Vojislava
Jakića.
Poznati slikar i istoričar
umetnosti piše da je čudno bilo ono što je ovaj pravio: neku vrstu sanduka, u
kojima su bili učvršćeni predmeti bez ikakve praktične koristi. Ocenjuje mučnim
taj trud da kompozicije sastavljene od starih dasaka i tokarene drvene građe
smesti na izložbe.
„Nemajući novca da ih redovnim
transportom uputi iz mesta stanovanja, iz Despotovca u Beograd, dešavalo se da
na put krene peške, natovaren svojim četvrtastim ormarićima koji su ga morali
đavolski žuljati kako god da ih je prislanjao na leđa. Čak i noću, ispružen u
šupi kod jedne babe, morao je misliti na njih i na njihovu izuzetnu vrednost u
koju je verovao, duševno se lomiti u oscilaciji da li da produži istim putem
ili da ih pobaca tu, iza kuće, gde leže ostaci drva što zimus nisu sagorela.“
Ormarići i police, početkom pedesetih, često su bili odbijani od galerija.
Pamte da je jedared rekao: „Spalite ih!“ U Skoplju, pošto ništa nije otkupljeno
1961, sve je bacio u reku. Međutim, „kao dim žrtve paljenice“, zaključuje
Čelebonović 1974, oni će se izdići; umilostiviti sudbinu da „drukčije postupi
prema ovom usamljeniku, čudaku i veoma upornom stvaraocu“.
Da ih ne bi uvek vukao u zavičaj,
ostavljao ih je kod svog mecene – kod baba Poleksije u Ćupriji.
Čelebonović skicira poetiku na
primeru kompozicije Kišne kapi,
svojevrsne asocijacije na drvodeljsku kutiju s alatkama, što postaju „meke,
neuhvatljive, kao da su počele da se tope i da cure.“ Ne krije da je pitao
stvaraoca kako je došao do ovakve zamisli.
„Ispričao mi je sadržinu sasvim
drugog reda misli. U mladosti, kada se nekud bio preselio sa roditeljima,
valjda u samom Despotovcu, gde mu je otac bio sveštenik, porodica je posedovala
jedan veliki orman, takozvani šifonjer. U njemu je bilo mnoštvo predmeta,
raspoređenih po policama, kao i onih koji su iznutra bili okačeni. Vojislav ih
nije smeo uzimati, pa im tačnu upotrebu, a ni oblike, nije poznavao. Ipak je za
njega otvaranje šifonjera bio najveći događaj, uz koji je, pored radoznalosti i
divljenja, išlo i osećanje straha i teskobnosti. Krov trošne kuće, naime, počeo
je bio da curi, a voda pretila da prodre u orman. Mladi Jakić kao da je video,
ili samo brižno zamišljao kako se voda sliva niz dragocene predmete, osećajući
u sebi neku vrstu more od koje se više nije oslobodio.“
Na citirani esej upućuje Lazar
Trifunović, ističući da Jakićev život liči na roman. Ni on ne preskače da se
„taj čudni `crni čovek`, sa crnom košuljom i u crnom odelu, „sa neobičnim
manirima i kompleksima, pritisnut u sebi i potisnut od drugih, razapeo kao pauk
preko mreže, da izmiri i spoji iskreno ljudsko uzbuđenje s novom i originalnom
formom modernog plastičnog izraza“.
No, otkud crno?
„Sveštenički sin, rano ostao bez
oca“, beleži Trifunović.
Naizgled marginalac, zatvoren za
okolni svet, u svom telu, u svom šifonjeru – nepogrešivo se uklapao u duh
vremena.
S darovitim Galgutom, ili bez
citata, znao je još u prošlosti da u budućnosti „ima kuće“.
(NIN, 2. jun 2022)