Fras u šupi, Cink, Snežni čovek, Mamac, Gec i Majer, Pijavice... Romanopisac, pripovedač, autor sažetih priča, esejista,
pesnik, prevodilac, urednik i antologičar napisao je neke od najvažnijih knjiga
našeg vremena
Kralj je umro u noći između
ponedeljka i utorka. Tom rečenicom počinje poslednji objavljeni roman Davida
Albaharija Pogovor (2021). Ne, Kralj
je umro u nedelju, 30. jula, u 76. godini života, u Beogradu, mogli bismo da se
poigramo uvodnim rečima njegovog pripovedača, premda znamo da su „stvari krhke
a da su reči guste kao lepak“ – kako zaključuje junak Cinka (1988), opisujući smrt svoga oca. Devojka iz iste knjige
tvrdi da ne postoji svet, da postoje samo reči.
„Cink, to je tako meko.“
Pravićemo se da smo negde
zaturili zbirku Opis smrti (1982, Andrićeva nagrada), naročito antologijsku
priču „Pokušaj opisa smrti Rubena Rubenovića, bivšeg trgovca štofovima“.
Sledeća pripovetka u toj knjizi ionako nosi naslov „Neke stvari nećemo nikada
doznati“.
Moguće da je Ruben Rubenović, što
citira mesto iz Mišne – ko god
razmišlja šta je dole, šta je gore, šta je bilo pre početka vremena i šta će
biti posle, bolje bi mu bilo da nije došao na ovaj svet – nastao po liku
starijeg čoveka iz društva piščevih roditelja; gospodina što nije previše
učestvovao u razgovoru, ali koji je na kraju diskusije, „kao da želi da je
rezimira, uvek ponavljao: Da, da... Život nije trka, život nije takmičenje...“
Onda bi stavljao šešir na glavu i odlazio u noć.
Zašto je Pogovor važan? David Albahari, jedan od najvećih savremenih
svetskih književnika, rođen 1948. u Peći, diktirao je to delo (!), zaokruživši
sâm sopstveni pripovedački opus, započet delima Porodično vreme (1973), Sudija
Dimitrijević (1978), Obične priče (1978)
i Fras u šupi (1984).
Kralju je dao osobinu „rođenog
pripovedača“, sposobnog da „ispriča roman“ ne gubeći nit, a potom u njega utkao
motive iz cele bibliografije.
Govorio nam je da sve njegove
proze imaju rečenice-refrene, bitne za priču, ali čiji zadatak prvenstveno
jeste da održavaju ritam. Zato smo lako prepoznali refren iz Pijavica (2005): „Pogledao sam levo,
pogledao sam desno.“
U Mamcu (1996, NIN-ova nagrada), o majci i starom magnetofonu,
ispovesti i sposobnosti da se prihvati stvarnost – to su one rečenice koje
počinju iskazom „kada bih umeo da pišem“.
Osim Knjige o fotografiji (2021), sa Žarkom Radakovićem objavio je Knjigu o muzici (2013). Sa spisateljske
tačke gledišta – objasnio je – pisanje u jednom pasusu primorava vas da
neprekidno pazite na ritam pripovedanja koji ne sme da se menja, nešto kao zvuk
bas gitare u regeu.
Dopadalo mu se kada su stranice
potpuno crne od slova, osećao je čist estetski užitak. Birao je formu bez
„otvora i pukotina koje nastaju kada je tekst uobličen od pasusa različite
dužine, dijaloga i poglavlja“.
Stvaranje takve proze poredio je
sa građenjem svojevrsnog lavirinta. „Uđeš u njega i možeš izaći jedino na kraju
– nema drugih prekida, nema utočišta gde će čitalac odmoriti i eventualno
pobeći – kada uđe, nema mu druge nego da ide do kraja.“
Bio je iznenađen uplivom
svakodnevice u prozu. Pijavice su
najpre krenule kao ljubavni zaplet između Zemunca, Srbina, i Beograđanke,
Jevrejke: „Potom je priča pošla u pravcu istorijskog romana o zemunskoj
jevrejskoj zajednici i na kraju se preobrazila u pripovedanje o antisemitizmu.
Svugde postoje ljudi koji, poput kakvih pijavica duha, nastoje da isisaju iz
nas svako osećanje dobrote i prepuste vladavini strane zla.“
Snimio sam reakciju na komentar
da Pijavice imaju tri stotine strana.
„Pojedine priče jednostavno traže
više prostora i otimaju se sažimanju. Budući da sam hteo da unesem nekoliko
paralelnih priča, trista strana je bilo neophodno za sve njih. S druge strane,
moji pokušaji pisanja romana počeli su krhkim, fragmentarnim Cinkom, a svaki naredni pokušaj bio je
duži. Pijavicama prethodi Svetski putnik
koji nije bio kratak. Izgleda da se moj pripovedački dah zgušnjava kada nastoji
da ispriča kratku priču, odnosno, da se širi kada treba da ispriča romanesknu
povest. Ono što je za mene važnije jeste da se nisu izmenili moji poetički
stavovi. I priča na trista strana samo je fragment naspram duže strukture
vremena i istorije.“
Kralj najradije voli da misli o
sebi kao o geografu, pa kopira mape čvrsto zalepljene na prozorsko okno. Slika
nas vraća na Snežnog čoveka (1995):
„Kao da mi je neki glas šapnuo na uvo: Živiš u kući kartografa.“
Ili na detalj iz tog najboljeg
romana Davida Albaharija, objavljenog godinu dana nakon što je napustio zemlju
i preselio se u Kanadu, slično glavnom junaku: „Da te večeri nisam zatekao sok
od pomorandže u frižideru, nijedan prag me ne bi zadržao, pomislio sam dok sam
sedeo za kuhinjskim stolom.“
Jugoslavija se raspala. „Kada se
država raspada, rekao je profesor političkih nauka iza njegovih leđa, teško je
održati delove tela na okupu.“
Lik čuči u podrumu, iako je
otišao u svet; u tami pronalazi geografske karte uvijene u rolnu. Problem
prostora povlači pitanje vremena. Književnik vidi 1998. kao poslednju u kojoj
su ljudi bili isti kao 1994. kada je otišao iz Srbije.
Svetski putnik (2001), u kome opet srećemo Daniela Atijasa – da li
istog onog prema kome Ruben Rubenović podiže drhtavi prst u pripoveci „Neke
stvari nećemo nikada doznati“ – takođe je vezan za `98.
„Posle bombardovanja u proleće 1999.
došlo je do velike promene u ljudima, verovatno zbog toga što su tada doista
iskusili teret rata, i došavši u Beograd, u decembru, nisam mogao da prepoznam
mnoge od mojih poznanika. Stoga se, kada pišem, još ne usuđujem da prekoračim
tu crtu podele, iako sam svestan da je to možda pogrešna procena.“
Unutrašnjost kuće u Snežnom čoveku ispunjava se sve gušćim
mrakom! Lik iz Mraka (1997), „hronike
ljudskih slabosti i spremnosti za spuštanje ispod svake, pa i najniže granice
nemorala i čovečnosti“ – kazaće da je mašta divna, ali da nikada ne uspeva da
dosegne stvarnost.
Gec i Majer (1998) govori o dve stvarne ličnosti o kojima se ne zna
skoro ništa – kako ističe izdavač najnovijeg izdanja – osim da su bili esesovci
što su „dušegupkom“ svakodnevno odvozili u smrt Jevreje iz logora Staro
sajmište. U arhivama ne postoje sačuvane fotografije, ne zna se šta su radili
pre rata, niti posle njega. Oslanjajući se na sopstvenu imaginaciju i nekoliko
oskudnih informacija o njihovim aktivnostima i navikama, autor nas majstorski
dovodi u ravan svakodnevice dvojice masovnih ubica i suočava s jednim od
najznačajnijih pitanja oživljenih tokom krvavog dvadesetog veka: koliko je
potrebno da čovek, pod plaštom odanosti poslu i naciji, izgubi svaku ljudskost.
Pisao na realistički ili
metaprozni način, nije se pretvarao da ne primećuje stalni nemi dijalog između
stvaraoca i dela.
Jednom postmodernista – uvek
postmodernista?
Da li bih prepoznao izraz
nelagodnosti na Albaharijevom licu, onako kako u Mamcu pripovedač jasno vidi nelagodnost na licu majke, dok
postavlja magnetofon, uključuje mikrofon i razvlači kablove...
„U kasnijem periodu stvaralaštva,
pomenuti dijalog sveden je na minimum i više se pojavljuje kao vrsta ukrasa
nego kao stilska ili poetska odlika.“
Bez sumnje, jeste prodor u tkivo
storije s ulogom da podseti čitaoca, „pa i autora, da je pred njima fiktivni
proizvod i da ne bi smeli da sve prime zdravo za gotovo“.
Postoji u Pogovoru – da ne zaboravimo Kralja – i deo o filateliji, vezan za
izradu poštanskih markica povodom Samita nesvrstanih 1961. Upućuje na knjigu za
mlade Marke (2006).
Progonitelj, patike, paranoja.
No, otkud Afrika?
Promašeno pitanje! Uz vest da je
preminuo poznati romanopisac, pripovedač, esejista, prevodilac, antologičar i
urednik David Albahari, majstor najkraće – on bi pre rekao: sažete priče – na
televiziji se najviše govorilo o samitu afričkih lidera, o vojnom puču u
Nigeru...
Pogovor, plod mašte – predgovor
je realnosti.
„Na relativno malom prostoru
mogao sam da stvorim razigrano igralište na kojem su se glavni afrički akteri
neprekidno suočavali u pokušaju da dođu do prodornijeg shvatanja stvarnosti.
Afrika u isto vreme postoji u svim svojim oblicima, kao kakva magična Rubikova
kocka, pomoću koje svako od nas pokušava da nađe rešenje za sopstvene dileme“ –
rekao je pre dve godine za NIN.
Šta će se teško čuti na
televiziji?
Da su bile dovoljne tri tiho
izgovorene duhovite rečenice da lično oduševljenje potpuno prenese na vas i da
zahvaljujući njemu, recimo, sada redovno čitate Ekonomist, imate naviku da
posmatrate sove ili sanjarite da pošaljete priču u Politikin zabavnik.
Već smo ovde pretpostavljali da
mora biti teško kada vas nazovu piscem jedne generacije. Kao da ste neprekidno
na ekskurziji.
Pomenite Davida Albaharija generaciji
rođenoj šezdesetih. Reći će: Fras u šupi.
Pomenite ga generaciji rođenoj sedamdesetih. Reći će: Snežni čovek. Pomenite ga onima rođenim osamdesetih? Pijavice. Tviterašima? Neobične priče (1999), Krava je usamljena životinja (2013).
Lepo se, lako i dugo igra ovakva
igra sa modernim klasicima.
(NIN, 3. avgust 2023)
Prevodilac i urednik
David Albahari objavio je oko
dvadeset zbirki priča, šesnaest romana i pet knjiga eseja. Dobitnik je NIN-ove,
kao i Andrićeve nagrade. Nagrade „Balkanika“, „Most Berlin“, te priznanja koja
nose imena Aleksandra Tišme, Stanislava Vinavera, Branka Ćopića, Isidore
Sekulić, Dušana Vasiljeva, Todora Manojlovića...
Preveo je veliki broj knjiga,
priča, pesama i eseja mnogih američkih, britanskih, australijskih i kanadskih
pisaca, uključujući Sola Beloua, Vladimira Nabokova, Margaret Atvud, Isaka
Baševisa Singera i Tomasa Pinčona. Preveo je i dramske tekstove Sema Šeparda,
Keril Čerčil, Sare Kejn i Džejsona Šermana.
U periodu između 1973. i 1994.
godine radio je u redakcijama više beogradskih i novosadskih časopisa i
izdavačkih kuća: Vidici, Književna reč, Pismo, Kulture Istoka, Politika,
Mezuza, edicija Prva knjiga Matice srpske.
Knjige su mu prevedene na više od
dvadeset jezika.