Tena Štivičić, dramska spisateljica
Jedna pijana noć
Tena Štivičić je rođena u Zagrebu 1977. godine. U Zagrebu je završila dramaturgiju na Akademiji dramskih umetnosti. Magistarske studije pohađala na Goldsmiths Collegeu u Londonu. Napisala je šest drama koje su izvedene u profesionalnim i off pozorištima u Hrvatskoj i nekoliko drugih evropskih zemalja, te emitovane na hrvatskom, nemačkom i slovačkom radiju. Drama „Nemreš pobjeć od nedjelje“ dobila je 1999. Nagradu “Marin Držić” i „Rektorovu nagradu“, a objavljena je u zbirci hrvatskih drama devedesetih „Nova hrvatska drama“. Učestvovala je na Internet-projektu pozorišta Royal Court iz Londona, gde je sa desetak mladih svetskih pisaca napisala radio-dramu „We are Water“ za BBC World Service. Nedavno je objavljena njena zbirka kolumni „Odbrojavanje“ koja je na vrhu bestseler lista u Hrvatskoj.
Tena, tokom leta je na Malom Brijunu premijerno prikazana predstava „Pijana noć 1918. u produkciji Tetra Ulysses“. Taj tekst ste napisali po predlošku vašeg oca, a po Krležinoj noveli. Radi se o jednoj „euforičnoj čajanki“ koja se događa 1918. nakon raspada Austrougarske. Ko su junaci vaše drame?
Moj otac je napisao dramu inspiriran novelom. Ja sam onda zapravo, uz redateljicu i glumce tu dramu 'raskopala'. U stvari, radilo se baš o work in progress pristupu. Svaki dan smo kopali po materijalu i Krležinom i Štivičićevom i povijesnom. Na kraju smo sklopili predstavu od dva dijela – jedan mozaične strukture koji je stvorila cijela ekipa i drugi, klasična dramska scena koju je napisao moj otac. Glavni junak je Krleža. Drugi junaci su organizatori i gosti te čajanke 14. 11. 1918. Bilo je tu zagrebačke gospode, lokalnih moćnika, srpskih, slovenskih i hrvatskih dama, konkretno Žensko demokratsko društvo. Zatim srpski oficiri i vojnici, konobari, građani – ukratko presjek građanskog društva toga vremena.
Da li je „Pijana noć 1918.“ zapravo jedna arhetipska priča o tome kako se na Balkanu stvaraju države?
Sva su ta naša balkanska pitanja uvelike opterećena iracionalnim zanosima i postupcima. A „Pijana noć“ pokazuje i koliko volimo njegovati dekorativne rituale.
Povodom teksta ste izjavili da je to slika razularenosti i euforije umesto razuma u tom bitnom trenutku.
To je bio Krležin stav u noveli. Ta novela jest napisana puno kasnije od samog događaja, nekih tridesetak godina kasnije i sigurno je njegovo sjecanje na taj događaj s vremenom 'dotjerano', ali nije teško zamisliti da se tako jedno razulareno slavlje ujedinjenja doista dogodilo. Konačno, o tome postoje i novinski zapisi. To je zapravo slika jednog prelomnog političkog trenutka u kojem je emocionalni zanos nadvladao razborito promišljanje. Kao i u svakoj ljubavi antagonizmi na početku ili nisu vidljivi, ili ako ih je i bilo, djelovali su rješivo.
U drami je i sam Krleža jedan od likova. Kako ste kreirali njegov lik? Kako ga vi vidite i kako zamišljate?
U drami je Krleža buntovnik, zanesenjak, idealist i kritičar. Ali on je i čovjek koji se suočava sa svojim prvim velikim ideološkim otrežnjenjima.
Vaša drama „Nemreš pobjeć od nedjelje“ ili recimo „Dvije“ bave se aktuelnim temama, svakodnevnicom... Da li vas više inspiriše svakodnevnica ili istorija?
Inspirira me život. Uglavnom suvremeni. Ja sam iskustveni pisac. Pišem o onome što poznajem. Tu se osjećam najugodnije i to mogu najbolje pisati.
Kad smo već kod svakodnevnice pitaću nešto i o drami „Fragile“. U njoj opisujete život balkanskih emigranata u Londonu?
Nije riječ samo o balkanskim emigrantima, riječ je o strancima u Londonu. O došljacima, imigrantima, velikoj demografskoj sili Londona. Među njima je i dosta emigranata iz Istočne Europe. Ali to je u stvari drama o nepripadnosti, o pokušaju rekonstrukcije života i bijega u Nešto Bolje iz Ovog Ovdje i o iluziji da život negdje nekad može biti bolji.
I vi živite u Londonu. Delboj i Rodni su vam komšije?
Vise nisu. Mrvicu sam se popela na društvenoj ljestvici. Bili su. Prvih godinu dana. Ustvari kakav je taj kvart bio, oni su bili 'krema'.
Nedavno je objavljena vaša knjiga „Odbrojavanje“. Najavljena je kao neka vrsta antiteze kolumnistici koju nalazimo u šarenim časopisima. Kako je nastala knjiga?
Dobro, ženske kolumne su nekako došle na loš glas kao nešto što je nužno površno, šareno i glupavo. Nije to uvijek tako. Ima kolumnistica i časopisa koji pišu literaturu, a ne trač. Ja moje kolumne pišem nekoliko godina i nikad nisam nastojala da one budu 'ženske kolumne' kao što nikad nisam nastojala ni da budu antiteza. Ja naprosto pišem svojim glasom i svojim stavom o temama koje me zanimaju i za koje mislim da treba apostrofirati. One su ponekad sasvim privatne, ponekad političke, ponekad sociološke. Imam slobodu da pišem o različitim temama, pa tako često pišem o Londonu i toj mojoj 'love-hate' vezi s njim. Pišem o Zagrebu, o muško ženskim odnosima, o odrastanju, o britanskom kapitalističkom i hrvatskom tranzicijskom društvu. U svakom slučaju, uza svu ironiju koja je jedan od zajedničkih nazivnika za sve te teme, osjećam određenu odgovornost prema medijskom prostoru kojime raspolažem. Mislim da je to nešto prema čemu se mora imati odgovornost i da ga se mora bar pokušati koristiti plemenito i humano.
Mića Vujičić (Magazin REZ)