Nin
Najuži izbor za NIN-ovu nagradu 2019.

Stevo Grabovac, MULAT ALBINO KOMARAC

Mlad za rat, star za mir

Posmatram okolne zgrade. Podsjećaju na starce kojima se na koži pojavljuju ružne fleke. Smežurane, dotrajale, s fasadama koje su odavno izgubile svoju pravu boju, jednolične petospratnice. Pogled potom luta malo dalje, na lijevu stranu. Zapušteno dječje igralište sa slomljenim ljuljačkama i zarđalom klackalicom. Iza njega red starih garaža obrastao gustom visokom travom. Ulicu natkrivaju krošnje drveća koje raste s obje njene strane. Drveće pravi sjene. Ulica prolazi tunelom zelenila i ocvejtalih mahunarki što vise kao otežala vimena. Moja tetka vlasnica je malenog butika, koji se, posmatrano odavde, nalazi na drugom kraju grada. Nadam se, topli proljetni zrak će mi razbristriti um i smisliću nešto do tamo. Laži kojima hranimo njihovu nadmoć. Poniznost kojom gojimo njihovu samouvjerenost. Umijeće žicanja – piše Stevo Grabovac na desetoj stranici svoga romana Mulat albino komarac (izdavač: Imprimatur), svedočanstva o jednoj izgubljenoj generaciji, kako je u pogovoru napomenuo književnik Bekim Sejranović. „Na samom početku, u djetinjstvu, ta generacija pred sobom kao da ima, bar se tako može činiti onima koji su u to vjerovali, neku budućnost, no umjesto toga, slijedi ratna apokalipsa, upropaštene tinejdžerske godine, a potom, kad dođe nekakav mir, slijedi život bez nade u postapokaliptičnom, postratnom, distopijskom društvu koje danas svi tako dobro poznajemo. Mulat albino komarac jedna je od mnogih pripovijesti o prošlosti koju bismo najradije svi zaboravili.“

Kako vam se otvorio rukopis novog romana?

Rukopis romana je dugo nastajao, u raznim uslovima, pa i na raznim mjestima. Nastao je iz potrebe da ispričam priču o jednoj generaciji koja je prosto preskočena u svim dešavanjima tokom devedesetih godina prošlog vijeka; ljudima koji su bili premladi da učestvuju u ratovima, a kad su ratovi završili, bili su prestari da se uključe u normalan život. Ovo je ujedno i roman o gubitku i priča o tome kako se ljudi nose sa njim.

Ko su vaši junaci?

Junaci mog romana su pripadnici te jedne preskočene generacije koje život nije mazio. Glavni lik je onaj bezimeni junak koji pokušava da pomiri ružnu prošlost i još ružniju sadašnjost. Ostali likovi su marginalci, ljudi iz provincije koje je život zakočio u trenutku otpočinjanja rata, ljudi koji i nekoliko godina kasnije pričaju iste priče i žive iste bezrazložne živote, sa ponekim izuzetkom koji u tom životu pokušavaju pronaći dublji smisao i zato napuštaju te srušene svijetove.

Na konkurs za NIN-ovu nagradu stiglo je dve stotine knjiga. Da li je to dobra vest ili razlog za brigu?

Pa, dobra vijest je da je svakako značaj NIN-ove nagrade izuzetno velik, a raduje pomisao da se pojavljuje dosta novih autora. Ne znam zašto bi se oko toga trebalo brinuti, pošto postoji ona stara izreka da kvalitetni tekstovi uvijek pronađu put do čitaoca”, naravno, ja vjerujem da u tih 200 knjiga ima dosta kvalitetnih. To se barem, kao pasionirani čitaoc prije svega, iskreno nadam. E, sad ukoliko to nije tako, onda već imamo razlog za brigu.

BIOGRAFIJA

Stevo Grabovac (Slavonski Brod, 1978) završio je srednju školu u Bosanskom Brodu. Studirao je na Tehnološkom fakultetu u Banjaluci. Objavio je knjigu Stanica nepostojećih vozova. Priče su mu objavljivane po raznim zajedničkim zbirkama. Mulat albino komarac njegov je prvi roman. Živi i radi u Banjaluci.


Slobodan Tišma, GROZOTA ILI...

Čas ovde, čas onde

Ne znam! – kaže Slobodan Tišma kada smo ga upitali kako se otvorio rukopis njegovog novog romana Grozota ili... (izdavač: Čarobna knjiga). „Počeo sam da ga pišem pre šest godina, ne mogu da se setim. Taj početak je uvek zagonetka. Čini mi se da je Žak Derida nešto raspredao o tom problemu. Uvek postoji početak pre početka. Nekada je sam Bog davao prvi stih ili prvu rečenicu, ali to je bilo nekada, sada više nema Boga da ti da, nego moraš sam da uzmeš. To je sloboda onog koji piše, strašna sloboda, ludilo. Gledao sam jednom davno neku emisiju na Nacionalnoj geografiji: tražili su izvor Žute reke. Nisu ga našli, postoji bezbroj izvora. Zapravo, izvor je u mulju, u blatu. Užas! Ovo je dobra metafora kada je pisanje romana u pitanju.

Koja je rečenica otvorila priču?

Sam tekst romana Grozota ili… počinje postavljanjem propozicija, uslova pisanja, a prva rečenica kojom počinje roman pojavljuje se tek kasnije i ona glasi: Rodio sam se na nekoj livadi… Livada je zapravo tekstualno polje. Prva reč je Rodio sam se… Ali gde sam se rodio u maternici, u prvom svetu, tamo gde sam se začeo, ili izlaskom u svet, pojavljivanjem na livadi, kada sam progovorio? Ipak dobro se sećam kako mi se otvorio roman Bernardijeva soba, jednom necelovitom rečenicom: Telo.” Ali to je bio odličan početak iz kog se rascvetao čitav roman. Početak je otvorio i zatvorio čitavu priču. Posle sam samo pisao, zapravo, dopisivao. U slučaju Grozote ili… kroz čitav roman sam izgleda tražio taj početak, čarapin početak, kako se kaže tamo. Da li sam ga našao? Ne. Taj čarapin početak je rupa.

Ko su vaši junaci?

Nema junaka, čak ni anti-junaka. Da bi postojali junaci, mora da postoji moral, određena ideja za koju se zalaže junak i koju je spreman da brani po cenu života. Glavni protagonista u Grozoti, prvo lice ili prvi izvođač, kako stoji u tekstu, kaže da je njegova osnovna životna strategija nedoslednost, preskakanje sa jedne strane na drugu, čas si ovde, čas si onde. Rečju, neuhvatljiv.  Pragmatizam kao vid životne strategije je utemeljen iz imoralističkog nazora, iskustva da ništa nije dovoljno vredno. Ljudi od duha su se takođe iskvarili, stvaraoci, umetnici. Niko nikome ništa ne veruje i naravno da onda nema morala, tj. nema junaka. Mnogi su pronašli izlaz u askezi, u ataraksiji i afaziji, kriju se u nekoj svojoj pećini, u nekom stančiću ili kao Stiv Naiv, glavni protagonista mog romana, bauljaju gradom i ćaprdaju, govore svašta, šta im padne na pamet. Kako se završava Ničeova knjiga Tako je govorio Zaratustra: Zaratustra izlazi iz pećine da pozdravi Sunce, pun je snage, ali oseća da mu nedostaju pratioci, viši ljudi koji još uvek spavaju u pećini. Ti viši ljudi nisu nikakvi nacisti, to su ljudi od duha, stvaraoci. Najveće razočarenje sam doživeo početkom devedesetih godina, kada su umetnici na Kalimegdanu davali podršku miru i kada se pojavio jedan tip sa svojim batinašima i preko razglasa naredio umetnicima da se raziđu inače će primeniti silu. Umetnici, viši ljudi, ustali su i razišli se. Bedno. A opet, šta su mogli da urade, da dobiju batine?

Na konkurs za NIN-ovu nagradu stiglo je dve stotine knjiga. Da li je to dobra vest ili razlog za brigu?

Pa ne znam šta da mislim. Ipak, mislim da je to dobro. Sve više me interesuju slabe, loše knjige, a njih ima puno. Jedino je pitanje kako se snaći u toj količini. Neću više da čitam tzv. vrhunsku književnost. Interesuje me taj jad netalentovanih, njihov problem i šta očekuju od pisanja, šta im pisanje može pružiti. Uostalom, to je i moj problem. Jejts je napisao pesmu lošem pesniku, pohvalio je njegovu žrtvu. Ignorisanje i oholost moćnih je za žaljenje, mislim na one koji su obučeni i vešti u pisanju. Ja sam sam mnogo puta to iskusio, pogotovo kada sam bio mlađi. I dan-danas pišem iz neznanja.

BIOGRAFIJA

Slobodan Tišma (Novi Sad, 1946) pisac i muzičar, dobitnik NIN-ove nagrade za roman Bernardijeva soba. Autor knjiga Marinizmi, Vrt kao to, Urvidek, Quattro stagioni...


Ana Vučković, Yugoslav

Dug očevoj priči

Roman Yugoslav Ane Vučković (izdavač: Partizanska knjiga) najavljen je kao elegična poema o zajedničkom vremena koje je junakinja provela sa ocem, s posebnim naglaskom na vremenu provedenom „u ubijenoj Jugoslaviji“.

Kako vam se otvorio novi rukopis?

Mnogo pre početka samog pisanja slike iz ovog rukopisa bile su u mojoj glavi, moje detinjstvo, dani proživljeni u Jugoslaviji, ali još važnije – oni koje ja nisam živela, a koji pripadaju mojim roditeljima i njihovoj generaciji. Okidač za pisanje ove knjige bila je bolest i smrt mog tate i čitav spektar stanja koja su usledila, načina na koje sam sebi pokušala da objasnim smrt, konačno odvajanje, rascep, nestanak jednog sveta. Instinktivno, priča o mom tati odvela me je i onoj koja se razvijala paralelno sa njegovim životom – priči o Jugoslaviji, koju je on i sam mitologizirao, o njenoj stvarnosti i auri. Rukopis se preda mnom otvarao u naletima, vrlo burno, kao neka vrsta terapije. Osećala sam da dugujem mom tati priču o onome što mu je bilo važno, pa makar to bila i iluzija, da treba da napišem nešto i o našem odnosu i o tome kako mi danas razumemo taj pređašnji izgubljeni svet, i zapitam se šta je zapravo izgubljeno. Počela sam od vrlo ličnog, i samo meni važnog, i tek kada sam osetila da govorim u slikama i kodovima, koji bi i drugima značili, odnosno pišem o nečemu što postaje univerzalno, poželela sam da ovaj rukopis nekad i izađe.   

Ko su vaši junaci?

Moj junak sam za početak ja sama, jer je ovo ispovedna proza, u koju se uključuje još junaka među kojima je Jugoslavija, njena ikonografija, muzika, artefakti, harmonije, mora i heroji, planine i drumovi, kojim putuju mnogi Jugoslavi, jer se ime Yugoslav može razumeti dvojako – i kao lično ime, koje se sada gotovo više ne daje, kao i narodnost. Moj junak je, naravno moj tata, ali i nekoliko drugih predstavnika njegove generacije. U ovom rukopisu će se, verujem prepoznati mnoge Mirjane, Slavice i Vesne (opet mnogo imena koja se retko ili nikako ne daju), ali i njihova deca, jer se ovaj rukopis zasniva kako na mojim utiscima, sećanjima, uspomenama, tako i na anegdotama iz prošlosti porodica mojih prijatelja. 

Na konkurs za NIN-ovu nagradu stiglo je dve stotine knjiga. Da li je to dobra vest ili razlog za brigu?

Dodela ove nagrade je retka prilika kada je književnost ponovo u fokusu. Književnost ili ono oko nje. Ali ipak, prva polovina januara uvek je, barem u društvu u kome se ja krećem, obojena razgovorima o tome kakva je koja knjiga, ko nagradu zaslužuje, a ko ne. I kada nisam u igri to me vrlo zanima. Ovo je prestižna nagrada, a ljudi žele da se približe nekom sjaju i reflektoru u čelo ili onoj napomeni na knjizi da je to već petnaesto izdanje. I pored toga što nisam sklona samozavaravanju da je nešto što sam napisala dobro, ako znam da nije, opet mi je potrebna potvrda od čitalaca ili onih koji se književnošću bave. Niko nije toliko slepo samouveren. Iz mnoštva ne mora obavezno da izađe nešto dobro, ali najčešće to ipak bude tako. Neka pišu ljudi, ako ima ko to da objavi, a kasnije i vrednuje. Nisu najgore što nam se dešava ljudi koji žele da nešto pišu. Trpeće jedino planeta i uludo posečene šume. Što naravno nije beznačajno.  

BIOGRAFIJA

Ana Vučković (Beograd, 1984) završila je dramaturgiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a zatim i master-studije filmologije na istom fakultetu. Novinarka je Radio Beograda 2 i kolumnistkinja Siti Magazina. Objavljene su joj četiri knjige: Epoha lipsa juče (2003), Lust 'n' Dust (2004), Plišani soliter (2007) i Surfing Serbia (2012).


Milenko Bodirogić, PO ŠUMAMA I GORAMA

Korakom Oskara Danona

Roman Milenka Bodirogića Po šumama i gorama (izdavač: Orfelin) preuzima naslov iz prvog stiha poznate partizanske pesme, jer u tom delu dva čoveka zaista hodaju po šumama i gorama, tragajući za onom zemljom koja se pominje u drugom stihu kao naša zemlja. Ali gde je ona? – pita se autor. Rajić, hodač i hodočasnik revolucije, ovo će pitanje pomeriti s onu stranu svake nostalgije i prepoznatljivih praksi sećanja. On je vodič u potrazi za tom zemljom i za imenima i sudbinama ranog partizanskog pokreta kroz koji je i nastajala. Na hodanjima po Fruškoj gori, Kalinu, Crepoljskom, Kalničkom gorju, Pohorju i Triglavu, Rajićev put ka Jugoslaviji fizički vodi naviše, ka šumama i gorskim vrhovima, dok istovremeno pripovedno ponire u jugoslovensku povest.

Kako vam se otvorio rukopis novog romana?

Dvadeset i pet godina posle Drugog svetskog rata Jugoslavija je bila prosperitetno, emancipatorsko društvo. Četvrt veka nakon njenog raspada pigmejska društva nastala tim raspadom stagnirajuća su, retrogradna, mrziteljska i valjda je jedino u čemu se slažu odijum prema toj grandioznoj ideji zajedništva i jednakosti, koja im ni mrtva ne da mira, pa je zatrpavaju megalitima istoriografskog revizionističkog smeća. Ubice bi htele da se žrtva samoproglasi krivom i opere im krvave ruke. Zato je bilo nužno, bilo je neophodno, da se vratim u leto ’41, u začetak partizanstva kroz koje je druga Jugoslavija i nastajala. Devedesetogodišnji Oskar Danon koji se 22. juna 2003, u Baški na Krku, seća 22. juna 1941. u Sarajevu – dok gleda nacističke zastave kako se vijore našim stadionima i sluša razularene huliganske horde – odričući se gradova za koje se nekada borio, bio je istinski okvir za početak pripovedanja. Posle toga je samo trebalo hodati, hodati četiri godine, onako kako je Danon hodao, biti budan i posmatrati krajolike.

Ko su u vaši junaci?

Moji su junaci lepe, umiruće zveri oslobođene svakog zla. Oni žive u društvima koja su proklamovano antidruštvena, čija je legislativa antidruštvena, u društvima koja su se odrekla solidarnosti, empatije i jednakosti, društvima koja su izopačila sve vrednosti, društvima hipertrofirane licemerne religioznosti u kojima se bogomolje grade da bi se obeležio teritorij i da bi se napakostilo drugome, pa mojim junacima ništa drugo ne preostaje nego da napuste gradove, koji više nisu gradovi već plemenski brlozi, i krenu u dugo umiranje po šumama i gorama što je daleki odraz jednog drugog umiranja, onog iz ’41, istinski ljudskog, požrtvovanog i tragičkog. Moji junaci umiru kao u baladama, na međi, zaraženi lirikom i sećanjima, brkajući živote i književnost, oni hodaju sinkopirano, bauljaju, posrću, padaju i povraćaju, ali u svemu tome ima neke gordosti i dostojanstva, neke uzvišenosti, jer se iza njih prostire i obasjava ih dugačka panorama muka, pasijâ po Mustafi Dovadžiji, Slaviši Vajneru, Slobodanu Principu, Božidaru Lajneru, Katarini Mede…

Na konkurs za NIN-ovu nagradu stiglo je dvesta romana. Da li je to dobra vest ili razlog za brigu?

Ne mislim da je to dobra vest, ali ni razlog za brigu. To je još jedan kuriozum u svetu koji voli tobožnje neobičnosti, preterivanja i spektakle. Istina, za NIN-ov žiri to je, verovatno, razlog za brigu.

BIOGRAFIJA

Milenko Bodirogić (Novi Sad, 1964) diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, na odseku za jugoslovensku književnost. Za knjigu Prognana bića dobio je nagradu Politikinog Zabavnika za najbolje delo namenjeno mladima.


Saša Ilić, PAS I KONTRABAS

Iza zidina prošlosti

Protagonista romana Saše Ilića Pas i kontrabas (izdavač: Orfelin), kome je glomazni instrument odavno srastao s leđima, kao kakav ukleti grbavac vodi čitaoca na mesta razmeštena po mentalnim i geografskim mapama. Od bojnog broda Jugoslovenske ratne mornarice, preko kovinske bolnice, smrtonosne dunavske obale, zatrovanih institucija, hipokrizije humanitarizma, sudbina ludo talentovanih pobunjenika, prvih i poslednjih ljubavi, devastirajuće napuštenosti, uz stalne flešbekove

Kako vam se otvorio rukopis novog romana?

Ovaj rukopis, kao i moji prethodni rukopisi, nije se otvorio sam od sebe, već sam morao da ga otvaram sloj po sloj da bih došao do onoga što me je zapravo zanimalo, a to je odnos pojedinca i institucije u Srbiji danas i ovde, a posredno i u Evropi. U toku tog mog istraživanja, najpre sam otkrio biografiju dr Dezidera Juliusa, osnivača i modernizatora psihijatrije u Kovinu. Ispostavilo se da je to jedna paradigmatična sudbina revolucionara i intelektualca, neraskidivo povezana sa istorijom Jugoslavije. Takođe, zanimao me je odnos države prema prošlosti, posebno onoj ratnoj iz devedesetih, i u toj tački su se 2016. stekle priče o Jugoslaviji, njenoj propasti, poricanju ratova i državnom tretmanu prošlosti preko institucija i elita. Kovin je tako prerastao u metaforu tog državnog aparata i ja sam samo zavirio, naravno književno, iza tih starih zidina: a videlo se zaista mnogo – mnogo više nego što sam mogao da naslutim.

Ko su vaši junaci?

Moji književni junaci su pre svega revolucionari i revolucionarke, bilo da je reč o akterima avangarde u koju je uklopljena priča iz tridesetih godina, ili oni iz perioda nakon 2000, koji su ostali da čame u azilima za umobolne, kao što je to bio slučaj sa psihijatrom dr Markom Juliusom. On je u leto 1995, nakon svog građanskog i profesionalnog hibrisa, bio politički hospitalizovan u Kovinu. Kao sledbenik ideja antipsihijatrijskog pokreta dr Franka Bazalje, on će u romanu postati onaj tračak svetlosti koji će razgoreti ideju pobune. Pripovedač romana je Filip Isaković, džez kontrabasista i traumatizovani ratni veteran, koji je nakon raspada svog F-kvarteta dospeo u Kovin. Njegov susret sa dr Juliusom, kao i sećanja na poslednju turneju džez kvartet otvorili su mu, kao što kažete, put ka izlazu iz represivne mašine, koji je vodio ka otkrivanju biografije jedne žene, revolucionarke i avangardne pesnikinje Flavijane Betizze. Crveni trag njenog života u romanu bio je glavni putokaz do Đenove, dok su ritam davali duševni lomovi kontrabasiste Isakovića.

Na konkurs za NIN-ovu nagradu stiglo je dve stotine knjiga. Da li je to dobra vest ili razlog za brigu?

Hipreprodukcija je samo rezultat uspona tehnologije koja je omogućila jeftino i brzo oblikovanje knjiga. U takvom ambijentu svako može da piše i objavljuje, ali ono što je zabrinjavajuće je odsustvo uredničkog rada u većini slučajeva. To onda stvara problem kritici, koja je inače skrajnuta iz medija, pa jedino merilo za vrednovanje postaje estradni bilans jedne knjige. Po tom principu, onaj ko ima više para mora biti i bolji dok oni drugi, koji nisu imali sredstava, mogu da se zadovolje obitovanjem u marginalnim zonama kulture. Verujem, iskreno, da je ideja promene sadržana upravo u tome, da se iz te rubne zone kulturni potencijal prenese u centar, što nije nimalo lako u uslovima koje diktira neoliberalno tržište kombinovano sa nacionalizmom, kao što je to slučaj kod nas.

BIOGRAFIJA

Saša Ilić (Jagodina, 1972) autor je knjiga priča Predosećanje građanskog rata, Dušanovac. Pošta, Lov na ježeve, kao i romana Berlinsko okno i Pad Kolumbije

(NIN, 16. januar 2020)

четвртак, 18. јануар 2024.

Koliko ste puta u izlogu knjižare uočili koricu na kojoj stoji rečenica: „Najuži izbor za NIN-ovu
четвртак, 21. децембар 2023.

Postoji u romanu Definicija sreće Katrin Kise sažeti životopis sporedne junakinje koja je kao beba
четвртак, 14. децембар 2023.

Prošlogodišnji dobitnik najprestižnijeg italijanskog priznanja „Strega“ govori za NIN o svom nagra
четвртак, 14. децембар 2023.

Volim pisce iz književnog predgrađa Festival PostNINovske čarolije u Domu kulture Studentski gr