Nin
Tena Štivičić, književnica: Iza kulisa napuštene pozornice

Dramska spisateljica, scenaristkinja i publicistkinja Tena Štivičić ispisuje na svom sajtu dnevnik pod naslovom Samoizolacija s Anjom. Njene beleške govore o svakodnevici u doba pandemije.

„Jedna je medicinska sestra na šajbi pronašla zataknutu poruku: Vidim da svakog dana izlaziš i odlaziš nekamo autom. Nisi u uniformi, dakle, ne ideš na posao. Sram te bilo. Gledam te. Znaj da si prijavljena policiji.“

Fragmenti nastali u Škotskoj, gde književnica rođena u Zagrebu sada živi, govore o porodici, odrastanju deteta, pisanju, načinima na koje se svet menja pod pritiskom straha od virusa.

Jednom sam posle predstave bio opčinjen malim televizorom u pozorišnom bifeu. Videla se scena sa koje je nakon sat ili dva sve bilo sklonjeno. Setio sam se te fascinacije pročitavši vašu rečenicu: „U Londonu, praznim Oksford stritom, lisice šeću mladunčad.“ Svet pomalo liči na napuštenu pozornicu?

London je specifičan, nepregledna količina ljudi vrvi tim spomenutim Oksford stritom danonoćno pa je sad takav pusti prizor doista začudan. Osim toga London je jedan od tih gradova koji je prepun slobodnjaka, mnogi ljudi nemaju tradicionalno radno vrijeme, mnogi rade na laptopu u kafiću, u parku, u restoranu. Odnedavno živim u Glazgovu i navikavam se i inače na tradicionalniju, konvencionalniju životnu sredinu. U mom kvartu koji je rezidencijalan i koji gledam iz izolacije moje radne sobe obično je pustoš i mir tijekom radnog dana. Paradoksalno trenutno su ulice punije jer su svi oni koji ne idu na posao u šetnjama, vježbaju na svakom komadiću trave, šeću pse, koji će, jadni doživjeti grdno razočaranje kad karantena završi, voze bicikle... Atmosfera je napeta, bez daljnjega, ali nema osjećaja pustoši.

Pamtite li prvi doživljaj scene?

Mama me je vrlo rano počela voditi u kazalište Komedija gdje su na repertoaru bili operete i mjuzikli, a gdje je imala mnogo prijatelja. Bila je jedna od onih pravih zaljubljenica u kazalište koja ide na svaku predstavu više puta i uvijek svojim omiljenim glumcima nosi cvijeće, i piše telegrame i pisma podrške. Još uvijek je takva. Uvijek sam, nakon predstave, dobivala mogućnost da posjetim naše prijateljice glumice u garderobama. Hodnici ženske garderobe bili su krcati kostimima od poda do stropa. Jako dobro pamtim tu sliku, boje, mirise, dodir tkanina pod prstima. Onda smo ulazile u garderobu, nosile cvijeće, sjećam se koliko me fascinirao taj kadar, poluodjevene žene s teškom šminkom koju skidaju brzim pokretima, skidanje perika, uvojaka, štikli, korzeta, nakita. Uvijek je bilo toplo od silnih žarulja nad ogledalima, od oznojenih tijela, od žamora i smijeha. Iz moje perspektive ta prostorija uvijek je djelovala veselo, puno života, svjetla, neke zamamne energije. Često sam mogla zaviriti i na pozornicu, iza kulisa.

Boro Drašković opisuje u knjizi Ravnoteža kako je nakon zabrane predstave Kad su cvetale tikve imao običaj da u mraku izađe na scenu. Kakav odnos danas imate prema teatru?

Mislim da je možda malo od tog ushita i danas još duboko pohranjeno i živne kad pomislim na pozornicu i kad sam joj blizu, iako su odrasla iskustva i pozornice i garderobe puno kompleksnija. Zapravo je dramski pisac na neki način autsajder u svojim vlastitim komadima kad oni krenu u probe. U rijetkim je prilikama, obično kod prvog uprizorenja, uopće prisutan na probama. I nekako se moraš prepustiti interpretaciji pa su osjećaji na kraju neminovno konfliktni.

Drugačije je ukoliko se radi o tuđem komadu?

Kad je riječ o predstavama koje gledam kao publika, volim biti u tom prostoru. Ponekad mi je vrlo ugodno, čak i ako mi se predstava koju gledam ne dopada. Pod uvjetom da me ne iritira i ne vrijeđa, mogu s velikim užitkom sjediti u kazalištu, u tamnoj dvorani i crpiti zadovoljstvo iz te specifične energije koja se stvara između glumaca i publike.

Kako pišete? U vreme pandemije, mnogi se pisci pitaju nisu li i inače distancirani od sveta, u različitim vrstama samoće, kako bi rekla Elizabet Straut. Strah – da i ne pominjemo.

U materijalnom smislu moj prosječni dan doista nije mnogo drugačiji od karantene. Radim kod kuće. Šesnaest godina sam živjela u Londonu i tamo sam često radila u kafićima i knjižnicama. Sad imam prostranu radnu sobu i dogodi mi se da nekoliko dana ne izađem. Prijatelji su mi razbacani od Zagreba i Beograda, preko Londona do Njujorka i Los Anđelesa. Večeri češće provodim na telefonu s njima nego u večernjim izlascima. Ali neusporediva je izolacija po izboru i nametnuta izolacija. Kao prvo, nametnuta izolacija opterećuje svijest i uzrokuje upravo anksioznost koju inače izolacija nastoji umiriti. Kao drugo, i sasvim banalno, ako ste u neprekidnoj izolaciji s ukućanima i djecom, onda je osnovni cilj izolacije (mir, samoća) – poništen.

Tu je i pitanje šta će biti kada se pandemija završi.

Trenutna izolacija nameće svim piscima i umjetnicima slobodnjacima mnogo teških egzistencijalnih pitanja. Povrh onoga što trenutno pišemo kao instant odgovor, kako će izgledati naš sektor kad izađemo iz karantene, a s prijetnjom novih epidemija u zraku. Što će od nezavisne scene preživjeti? Koja i koliko kazališta? Jedno britansko kazalište u kojem sam na jesen trebala imati premijeru komada, prije tri dana otišlo je u stečaj. Kad li će ljudi opet htjeti sjediti zbijeni u zatvorenim prostorima? Tko će imati novaca da kupuje karte za kazališta? To su pitanja koja paraliziraju. Sjediti kod kuće je najlakše.

Bez obzira ne sve, pretpostavljam da proces pisanja uvek podrazumeva iste korake.

Mislim da proces pisanja mogu podijeliti u tri faze. Prva, pojava ideje, veliko uzbuđenje i veselje. Druga, sjednem za stol pa se neko vrijeme najstrašnije mučim s tek povremenim, vrlo rijetkim trenucima užitka. Ta je faza i najdulja. Kao probijanje kroz džunglu koja djeluje kao da joj nema kraja. Treća, kad je većina materijala postavljena, ispisana i ostaje dotjerivanje, uređivanje i igranje s postojećim. To je opet neka lijepa faza, puna olakšanja.

Na sličan način ste napisali i prvu dramu?

Ne. Prvu sam napisala u dahu. To je često slučaj s prvim dramama.

Teško je ne pomisliti na komad Nemreš pobjeć od nedjelje. Nedelja kao da skriva nekakvu pustoš koju treba prevladati.

Sad mi je već stvarno teško govoriti o Nedjelji, to je bilo tako davno da jedva da se prepoznajem. U drami, tada, iz mog tadašnjeg rakursa, mislim da je bila riječ o nejasnom egzistencijalnom angstu mladosti, kad još ne znaš točno tko si i što si, znaš samo što nećeš, ne znaš kako da postigneš to što hoćeš, a pogotovo ne u okolnostima onog vremena. Ta je drama nastala 1999. i 2000, u mizernom vremenu za započinjanje odraslog života. A onda je valjda i metafora za to neko trajno nezadovoljstvo suvremenog života s kojim se suočiš u rijetkim trenucima mira. Pandemija je za mnoge neka vrsta duge nedjelje. Navodno je nenormalna navala na psihoterapeute. Oni i Amazon, najtraženiji!

Živite u Škotskoj. Opisujete kupovinu stana i kako prodavac, kao jednu od prednosti, ističe veliki hodnik u kome se mogu spojiti stolovi kad se večera u čast slavnog pesnika Roberta Bernsa. Ima li izmeštenost veze sa pisanjem? Da li pisac svoj svet nosi svuda sa sobom? Ili ga na svakom mestu iznova stvara?

Već toliko dugo živim u Britaniji da mi je teško i prisjetiti se osjećaja kako je to bilo kad sam živjela u Zagrebu i tamo se bavila pisanjem. Znam da sam tada, tamo, osjećala nemir i nelagodu, ali mislim da je to više bilo u vezi s ugrađenim seksizmom našeg društva i podozrivošću prema mladoj ženi koja ide stopama slavnog oca. Velik dio mog odraslog i profesionalnog života neodvojiv je od samoizabranog egzila i sva moja percepcija sadrži u sebi tu poziciju. Izmještenost pisaca postoji i ako ne odu od kuće, ali sigurno je da svi koji odu dijele neke slične demone života u limbu, nemogućnosti pripadanja ni prostoru s kojeg su otišli ni onome na kojem su se skrasili.

Uspevate li sada nešto da radite?

Kao i skoro svi pisci na svijetu pišem dnevnik u izolaciji. Jedina mi je ambicija da njime nasmijavam ljude. Kako izdržati karantenu s malim djetetom, koje ne zatvara usta, ne priznaje autoritete i spavanje shvaća kao robiju. Osim toga pišem jednu scenu za projekt National Theatre of Scotland koju ćemo snimati od kuće ili iz vrta i nešto slično u Hrvatskoj, za portal Drame.hr. Većinu tog materijala pokušavam pisati u dvije verzije, englesku i hrvatsku, pa to uzima više vremena. Pišem uglavnom neke kratke stvari koje su za trenutno objavljivanje i u tome ima nešto uzbuljivo i inspirativno. Pisati drame ili scenarije za koje znaš da neće dočekati život još koju godinu nosi sa sobom određenu težinu i zna usporiti brzinu stvaranja.

Nije lako ni sa novinskim razgovorima. Ranije bi se sagovornici naježili ukoliko se zanimate šta planiraju. Sada bi trebalo da nas interesuje od čega su odustali.

Karantena je prekinula nekoliko projekata za ovu godinu. Novi komad premijeru je trebao imati u oktobru u Londonu, što je odgođeno. Što će biti s komadom ovog ugašenog kazališta ne znam. Bila sam usred pisanja novog komada za SNG u Ljubljani, a stavila je na led i pripreme za snimanje filma u Hrvatskoj. Veseli me da će jedan moj novi komad biti praizveden u Ateljeu 212 sljedeće godine, u režiji Alise Stojanović.

Gledate li izdaleka drugačije na prostore bivše Jugoslavije? Postoji u vašoj publicističkoj knjizi Vrag ne spava tekst o našim ljudima i običajima. Pored ostalog, o fotografima koji slikaju sahrane. Stilovi života se razlikuju...

Film koji sam spomenula, a koji spremam u Hrvatskoj je crna komedija upravo o sudaru kultura u trenutku krizne situacije u obitelji. Mentaliteti su različiti, običaji su različiti, do te mjere da je različit doživljaj objektivne vanjske temperature. Ono što moja mama smatra cičom zimom, moj muž podnosi u majici kratkih rukava. Panbalkansko uvjerenje da je propuh uzrok išijasu, a hladnoća virozi, ne vlada u Velikoj Britaniji. Ali Britanija pati od zablude da je šalica čaja lijek za sve probleme, psihičke, fizičke i političke. U principu je odnos prema tim razlikama krajnje subjektivan i ovisi o tome koliko je netko asimiliran, koliko je dugo daleko od kuće i u novoj sredini, ovisi o kontekstu odlaska i iskustvima u novom društvu, osobito ovisi o količini gorčine. Za mene kao pisca razlike su uvijek nepresušni izvor komedije, a čini mi se da je to i vrijedna pozicija za roditelja, pružiti djetetu dvije kulturološke perspektive, nadam se da će to pridonijeti njenoj moći trezvenog rasuđivanja.

U dnevniku, na početku samoizolacije, primećujete da u vazduhu pucketa nekakvo neobično nepoverenje. O čemu je reč?

Pa to je ta najgora nuspojava pandemije – svaki je čovjek potencijalna prijetnja. Da li je dovoljno da se držimo dalje od drugih u dućanu, ili treba inzistirati na dostavama, da li i dostavljene namirnice treba dezinficirati, da li je dostavljač dodirnuo zvonce na vratima, da li je voće i povrće brao netko zaražen, koliko virus živi na površini jabuke? Znači, jedino smo sigurni ako se otcijepimo od svakog, pa i udaljenog kontakta s ljudima i sumnjamo u sve što je došlo izvana. Meni se čini da su mentalne posljedice takvog pristupa životu, ako potraje mjesecima, zastrašujuće. Pogotovo za malu djecu koja sad formiraju odnose i odnos prema odnosu.

Postoji briga hoće li svet posle virusa biti isti. Hoće li stvari na pozornici biti drugačije raspoređene...

U prvo vrijeme činilo mi se da će svijet biti neprepoznatljiv. Što dulje traje, sve manje imam vjere da će doći do tektonskih promjena. Ima i optimističnih teorija i onih distopijskih. Vidimo da virus sjajno ide naruku svakom režimu koji bi zapravo bio autokratskiji nego se na van pravi. S druge strane, u zemlji poput Velike Britanije, u kojoj nema policijskog sata na primjer, mnogi su građani preuzeli ulogu policajaca-amatera, nadgledaju i prijavljuju susjede, zazivaju vojsku i policiju da uvede red, „za naše dobro“. Ja se stvarno užasavam situacije u kojoj je vojska na ulicama za moje dobro i sumnjam u to da bi se vrlo brzo i spremno s tih ulica povukla. Za projekt Monovid 19 u Hrvatskoj pišem na temu budućnosti u kojoj su žene preuzele politiku. To mi se čini kao opcija koju treba poticati.

Nemreš pobjeć

Tena Štivičić diplomirala je dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umetnosti, a 2004. magistirala na londonskom Goldsmits koledžu. Danas poznata evropska dramska spisateljica, autorka je drama Nemreš pobjeć od nedjelje, Dvije, Fragile!, Krijesnice, Sedam dana u Zagrebu, Nevidljivi, Tri zime, koje se igraju u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni, Crnoj Gori, Sloveniji, Estoniji, Japanu, Bugarskoj, Nemačkoj, Poljskoj, Velikoj Britaniji, Turskoj, Austriji, Italiji, Slovačkoj, Švajcarskoj, Kanadi... Pored više knjiga drama, objavila je tri publicistička dela.

(NIN, 21. maj 2020)

четвртак, 21. мај 2020.

Dramska spisateljica, scenaristkinja i publicistkinja Tena Štivičić ispisuje na svom sajtu dnevnik
четвртак, 14. мај 2020.

Književnik čiji se roman upravo našao među tri dela nominovana za Pulicerovu nagradu otkriva NIN-u
уторак, 12. мај 2020.

Strah je moćna sila. Ako možeš da rukovodiš strahom, onda možeš da kontrolišeš društvo. A legitimit
четвртак, 16. април 2020.

Poznati umetnik otkriva NIN-u tehniku nastanka svojih albuma, zašto odlazi na buvlje pijace i kako