Fenomen najuspešnijih jugoslovenskih književnih edicija: Ogledala za stvaranje čitaoca
U čemu je tajna čuvenih
izdavačkih nizova, kako ih uređivati i da li pristati na kompromis. Ivan Čolović
i Nenad Rizvanović govore za NIN
Književnik i urednik Nenad Rizvanović
objavio je knjigu Stvaranje čitatelja
(Synopsis/Ljevak) u kojoj pronicljivo i temeljno proučava beletrističke
izdavačke nizove štampane u Hrvatskoj, u Jugoslaviji, između 1968. i 1991.
godine. U pomenutoj studiji, ovaj saradnik nedeljnika Vreme esejizira o danas
slavnim edicijama, čija cena ne pada u antikvarnicama, ni na beogradskim
pločnicima, nakon što u prvom delu obradi pitanja vezana za različite aspekte
čitanja i interpretacije, povezujući ih sa strategijama izdavačkih kuća,
modernizacijom, potrošačkim društvom, dokolicom... Jednako zainteresovan za
naslovnice, omot, komentar na zadnjoj stranici. Za klapnu, hrbat, pismo i
papir.
„Nije samo riječ o tome da je
socijalističko i jugoslavensko izdavaštvo između 1968. i 1992. slabo istraženo,
već jedva da postoji svijest o tome da je to sadržaj koji treba istraživati“,
kaže Nenad Rizvanović u razgovoru za NIN, pošto smo ga upitali otkuda esej o
bibliotekama Zlatni paun, HIT, Zabavna
biblioteka, Ogledalo, Bestseler, Gama, Ogledala. „Riječ je
o fascinantnom društvenom fenomenu i vremenu. Preporučujem mlađim istraživačima
da urone u tu materiju, jer će otkriti nevjerojatne književne svjetove i knjige
i autore za koje nisu ni pomislili da su u Jugoslaviji mogli bit objavljeni i
čitani.“
Otvarajući naslov po naslov, naš
sagovornik prebrojava koliko je u jednom kolu, pored klasika (iz sadašnje
perspektive), bilo „romansiranih filmova“, poput Ratova zvezda ili Kramer
protiv Kramera; koliko krimića i ljubića.
Bibliofile će zaintrigirati
fusnote tipa: „Prema osobnom svjedočenju Ljube Stefanovića (1950–2016), Omer
Lakomica nije smio biti potpisan na izdanjima Otokara Keršovanija jer je bio
zatočenik na Golom otoku.“
Ističe da Stvaranje čitatelja jeste velika apologija čitaocu. „Čitatelj je
stalno na tapetu: non stop ga ruže, pljuju, vrijeđaju i pljačkaju. Pisci mu se
često rugaju da je glup i neobrazovan, da ne razumije što čita ili da općenito
slabo čita. Sve me to odavno nervira i čudim se što nitko ranije nije započeo
borbu za prava čitatelja. Pisci i izdavači su se za razliku od čitatelja
izborili za svoja prava. Pa eto kad nitko drugi nije htio, ja sam napisao
knjigu u obranu čitatelja. Nadam se da će mi se još poneko pridružiti.“
Koliko se danas izdavači
prilagođavaju publici? „Oduvijek je bilo tako. Knjiga je prvi uspješan
kapitalistički projekt. To bi morali imati na umu svi koji romantiziraju knjigu
i nakladništvo.“
Ukoliko govorimo o opremi i
dizajnu, Nenad Rizvanović primećuje da je u Hrvatskoj i Srbiji, u poslednjih
desetak godina, na tom planu napravljen veliki iskorak. „Nema više velikih
aljkavih nakladnika. Knjiga su rijetko kad baš ružne, nelektorirane i očajno
prevedene, barem kad je riječ o mejnstrim nakladnicima. Drugi je problem što
prečesto nalikuju jedne na druge i što su banalne kopije stranih uzora.“
Uz skenove živopisnih korica,
naposletku nudi tabele. Tabelarni pregled daje jasnu sliku: koliko je
objavljeno autora, koliko autorki; o kojim se žanrovima radilo, čiji su se
pisci najviše prevodili. U ediciji HIT
do 1991. predstavljena su ukupno 173 romana: 76 nežanrovskih, 21
kriminalistički, 12 ljubavnih, 10 špijunskih, 5 trilera, 14 erotskih, 22
istorijska, 2 ratna, 7 humorističkih, 3 politička, 1 naučnofantastični. Nijedan
vestern.
Zabava je danas ključna reč.
„Urednici poput Zlatka Crnkovića
imali su smisla za jednu vrstu produkcijskog entertejmenta. Ja imam mnogo
naslova iz biblioteke HIT koje me
sadržajno uopće ne zanimaju, ali su tako ukusno urađeni da im jednostavno nisam
odolio. Danas mi ne bi palo na pamet da kupim knjigu samo zbog lijepe
naslovnice ili ukusnog preloma.“
Na sasvim drugoj strani stoji Biblioteka XX vek Ivana Čolovića.
Obeležila je pola veka postojanja, od početka fokusirana na najvažnije autore,
ideje, discipline i tendencije u području interdisciplinarnog istraživanja
čoveka, društva i kulture.
Ništa špijuni, ništa horor.
„I ja sam iznenađen što je ova
moja edicija doživela pedeseti rođendan. Dugovečnost Biblioteke XX vek jedino mogu da objasnim time što mi ona nije bila
cilj, što sam u svakom trenutku bio spreman da od ovog posla dignem ruke. Da je
bilo drukčije, da sam se trudio da je po svaku cenu održim, možda bih morao da
se pomirim i sa nekim kompromisima. Opstala je ova edicija pre svega zato što
sam uvek mogao da računam na saradnju i podršku autora i prijatelja, a to je po
pravilu svet nesklon kompromisima.“
Kakav bi savet dao uredniku
određene edicije?
„Rekao bih mu da je dobar urednik
knjiga iz društvenih i humanističkih nauka neko ko i sam piše, ko i sam
prevodi, neko ko može i sam da lektoriše i koriguje rukopis. Pored toga,
poželjno je da zna kako se knjige pripremaju za štampu, kako se štampaju, kako
se promovišu i ko ih i kako prodaje. Dobar urednik zna ko su dobri štampari i
dobri knjižari.“
Kao uzornu domaću ediciju izdvaja
Nolitova Sazvežđa. Osnovao ih je
Miloš Stambolić 1963. „Više od svake diplome i svake nagrade za mene je značilo
to što je u Sazvežđima objavljen moj
prevod zbornika eseja Rolana Barta Književnost, mitologija, semiologija, i što
je kasnije tu objavljena i moja knjiga Divlja književnost.“
Ne krije da mu je prilikom
pokretanja Biblioteke XX vek pred očima bila upravo ova edicija, a pored nje i
Galimarova serija Ideje.
(NIN, 28. april 2022)