Šta veliki broj novih
izdanja Životinjske farme i 1984. govore o vremenu u kome živimo?
Kada je reč o domaćim piscima i književnicama, izdvajamo roman Rt Saše Ilića i nefikcijsko delo Crnjanski između dva
Berlina Radivoja Cvetićanina
Bestseler trivija godine? Na početku novog trilera
Tajna
nad tajnama (izdavač: Solaris; prevod: Tanja Brkljač i Aljoša Molnar), Den Braun citira Nikolu Teslu. Glumica godine? Sara
Džesika Parker. Članica saziva Bukerovog žirija koji je nagradu dodelio Dejvidu
Soloju. Džastin Džordan, urednica za fikciju u
Gardijanu, esejizirala je o belinama u nagrađenom Mesu (Flesh):
kanadsko-mađarski pisac prati životni put junaka Ištvana tako da smo neprekidno
odsečeni od njegovih misli i emocija, čujemo najčešće: „OK“, uviđajući
isključivo kako drugi reaguju na njega, što smatra rizičnim ali uspelim
postupkom. Izdavačka kuća Stela već je objavila Flesh u prevodu Bobana Jakovljevića.
Booka, koja je pre dva
leta objavila Solojevu knjigu Sve što je muškarac, u prevodu Aleksandra
Milajića, predstavila je već roman Kairos prošlogodišnje laureatkinje
Dženi Erpenbek. „Emotivni i politički prožet zaplet“ o vezi studentkinje i
pedesetogodišnjeg književnika, smešten u Istočni Berlin, u osamdesete. Ljiljana
Ilić dobila je priznanje Miloš N. Đurić za prevod.
Rariteti? U oktobru je, na
engleskom, štampan izbor novinskih kolumni Dženi Erpenbek Things That
Disappear (Stvari koje nestaju, u
Nemačkoj izašla 2009), o predmetima, naizgled sitnicama, vezanim za DDR; kratki
eseji prvobitno štampani u dnevniku Frankfurter algemajne cajtung.
Magnificent – vrišti s korice misao Džejmsa Vuda, kritičara Njujorkera.
U Kontrastu pronalazimo upravo Vudovu
fragmentarnu esejistiku Kako se gradi
priča (prevod: Maša Tomanović), posvećenu teoriji pripovedanja, likovima,
detalju, svesti, jeziku, dijalogu, formi, istini, konvenciji, realizmu...
Svakako – Floberu, te usponu flanera.
Kapitalno izdanje? Sveske
(1957–1972) Emila Siorana (Službeni
glasnik; prevod, predgovor i komentari: Bojan Savić Ostojić), na hiljadu
stranica. Poneti prazničnom atmosferom, primećujemo da je filozof bio vrlo
produktivan 1. januara. „1. januar 1971: U hotelu Mažori, pre dvadeset godina,
stekao sam naviku da na dva ili tri meseca kačim fotografije ljudi koje volim.
Pred Šopenhaurovom slikom spremačica mi je jednog dana rekla: Je li to slika
gospodina vašeg oca?“
Otkriće? Hišam Matar je napisao
jedan od najboljih flanerskih romana u poslednjih nekoliko decenija. Halid,
glavni junak Mojih drugova (Laguna;
prevod: Dubravka Srećković Divković) neumorno hoda ulicama Sohoa, sećajući se
burnih događaja iz prošlosti, detinjstva i dečaštva u Libiji. Arapsko proleće
donosi epilog; nedoumicu da li se poput dva prijatelja iz egzila vrati u
domovinu.
Nesumnjivo, Mađarska
jeste zemlja 2025. kada govorimo
o literaturi. Ne jedino zbog pomenutog Ištvana: Laslo Krasnahorkai dobio
je Nobela. „U gustom tkanju gotovo beskrajnih, no gramatički besprekornih
rečenica, ironična se poenta, zahvaljujući strukturi mađarske sintakse, katkad
često odlaže do kraja. Skoro neprekidno pokazuje fini, suzdržani, a na momente
i urnebesni smisao za humor“, objasnio je u Radaru prevodilac Marko
Čudić.
Najlepša rečenica: „U podzemlje se ulazi kroz raspuklo deblo starog jasena.“ Otvara Podzemlje Robeta Makfarlana (Kulturni
centar Novog Sada; prevod: Igor Cvijanović i Alen Bešić), možda najboljeg
putopisca našeg savremenika. Putovanje u duboku prošlost: opis arktičkih
morskih pećina, glečera na ledenoj kapi, grobnica iz bronzanog doba, katakombi
Pariza…
Blum je najpre reizdao Ravnice Džeralda Marnejna, pa roman Unutrašnjost istog pisca, oba u prevodu
Miloša Mitića. Australijski kandidat za „Nobela“, premda nije napuštao zemlju,
neraskidivo je vezan za Mađarsku. U Unutrašnjosti,
junakinja-urednica jezik pripovedača naziva „setnim mađarskim”.
Trend? Među ponovljenim
klasicima, čije prozne i poetske gromade jesu decenijama bitan deo produkcije,
deluje nevorovatno koliko se, i u kojim sve novim formatima, od januara do
decembra, iznova pojavljuje – Džordž Orvel. Čarobna knjiga ima 1984 u
prevodu Marije Pavićević, Vulkan u prevodu Ljiljane Petrović Vesković,
Halabooka u prevodu Armina Medića. Stela je štampala Samo nek se aspidistre
vijore (prevod: Jelena Katić Živanović); Darkwood grafičku verziju 1984 (adaptacija,
ctrež i naslovnica Matijaš Namai), Orlando ponudio zvučni snimak iste proze. Životinjsku
farmu ponovili su Halabooka (prevod: Armin Medić), pa Centar za
izučavanje tradicije Ukronija (prevod: Mirko Bižić). A Sluš zvučni
snimak...
Zbirke priča? Povezane storije u Mini-hororu Barbi Marković (Geopoetika;
prevod: Tijana Tropin), za koje je spisateljica dobila prestižnu nagradu Sajma
knjiga u Lajpcigu za prozu napisanu na nemačkom (!), preuzimaju formu Mikijevog almanaha. „Ubacivala sam
elemente bliske pomenutom izdanju. Vremenske odrednice: pet minuta kasnije i
slično. Postalo je jako zabavno; mali, zabavni, horor zapleti. A horori su
uglavnom svakodnevni. Ima i čudovišta, ali se skoro sve storije odnose na
društvene, na socijalne strahote“, kazala je Barbi Marković za naš nedeljnik.
Igrala se fantastikom ili ne, koža i telo motivi su koji privlače naročitu
pažnju.
Dirakova jednačina iz naslova knjige
pripovedaka Jelene Lengold (Arhipelag), tiče se kvantnog preplitanja. Laički,
dve čestice, povezane u određenom trenutku, ostaju povezane zauvek, uprkos
udaljenosti. Književnica uspeva da čvrsto vezujući naratore za svakodnevicu,
najpre obiljem upečatljivih detalja, dosegne polje najtežih životnih pitanja,
posmatrajući, recimo, kosinu pod kojom ostatak hladnog svetla reže zgradu na
pola.
Roman? Rt Saše Ilića (Akademska knjiga). Četiri stotine strana podeljeno
je na tri dela: „Od samog početka“, „Na putovanju“, „Do dana današnjeg“, pa
dalje na „ugalj“, „bakar“, „zlato“, „litijum“ i „opal“, sa radnjom vezanom za
Rtanj i pet nadmorskih visina, dok unutrašnja pozornica otkriva tri godine:
1942, 1992 i 2022. Ilića zanimaju različiti društveni poreci, mehanizmi otpora,
odnos društva i prirode, no nas za ove redove najpre vezuju likovi. Po običaju
mu ispeva da u epskom zamahu spoji zavodljive, maltene hipsterske scene
sadašnjice sa najdubljim talogom prošlosti.
Najbolje nefikcijsko
delo? Crnjanski
između dva Berlina (1926–1936: od Seoba do Ideja) Radivoja Cvetićanina
(Aletea), proza koju odlikuju izbrušen stil biografa, neumorni žar za
istraživanjem (proučiće čak i poštanske žigove sa starih koverti da ispravi
stvari), spremnost na polemiku… Bogato opremljeno izdanje sa nadahnutim
pogovorom Bore Ćosića, upotpunjeno skenovima različitih dokumenata, završava
„appendixima“. Poglavljem „Crnjanski na jednom doručku i jednoj večeri kod Hitlera“,
što izlazi izvan vremenskog okvira njegovog proučavanja, iako se za njih
čitalac prvo zalepi – nalik dokumentarcima sa TV kanala rezervisanim za
istoriju. Odlučivši da opiše piščev život od 1926. do 1936, on uzima ključni
period burnog, složenog i neuhvatljivog životopisa da bi odgonetnuo ono što se
u njemu događalo i pre i posle toga.
Najboljim knjigama
kolumni vraćamo se zbog stila kolumniste ili burnih istorijskih događaja.
Kolekcija tekstova Odrastanje u Srbiji Dejana
Ilića (Biblioteka XX vek), prvobitno štampanih na Peščaniku, ovde podeljenih na prvo i drugo polugodište, privlačiće
buduće čitaoce i zbog jedne i zbog druge stvari. Urednik edicije Ivan Čolović s
pravom veruje da Ilić „hvata trenutak u kome živimo – trenutak mogućeg velikog
preokreta i promene, i konkretne ogromne nade da je promena nabolje moguća“.
(Radar, 31. decembar 2025)