Roman-memoari

Poslednja priča Mirka Kovača

Posle rednog broja poglavlja, Mirko Kovač je ispisivao tačkice i upitnike – šifre kojima je označavao dokle je stigao s doterivanjem rukopisa svojih sjajnih i nedovršenih roman-memoara pod naslovom Vrijeme koje se udaljava

"Tašku bi stavio pokraj sebe, na sigurno; često je rukom provjeravao je li još tu gdje ju je metnuo, strahujem za svoje stvari, rekao je okrenut prema meni, znaju ispariti, a među njima su i neki moji unutarnji organi, jer svaki je čovjek rastavljen kao stari sat, mi smo iz dijelova, mladiću." 

Mirko Kovač

Ne sećam se više kojom prilikom, možda u nekom pismu ili razgovoru za novine, Mirko Kovač je rekao kako bi bilo dobro da pisac kraj sebe ima nekoga ko će mu u jednom trenutku uzeti iz ruku rukopis na kome radi. Vrijeme koje se udaljava oteto je na najgrublji način, bez čekanja da se napiše poslednje poglavlje: roman-memoari, kako ih je opisao u podnaslovu, ostali su nedovršeni. Svaki pisac mora imati jednu nezavršenu knjigu, kaže ranije jedan njegov junak, "rukopis na kojemu će stalno radit i isravljati ga, jer pisanje je intima, bludni čin".

Poslednju knjigu Mirka Kovača pročitao sam pre nego što je objavljena. U elektronskom pismu bila su četrdeset četiri poglavlja, svako snimljeno kao poseban dokument u vordu, sa rednim brojem i naslovom ispisanim velikim slovima. Bila je to prva knjiga koju sam pročitao na kindlu. Nežno sam prelazio prstima preko ekrana, poput njenog pisca, nekada trgovca antikvitetima, koji miluje meki mebl-štof, beržeru, proučava tapacirung. Posle rednog broja glave, a pre naslova, ostavljao je šifre sastavljene od tačaka i upitnika.

"Mirko Kovač, što se vidi u svim njegovim knjigama, bio je veliki perfekcionist, majstor stila", kaže za Esquire Seid Serdarević, urednik zaprešićke Frakture. "Uvijek je pomno birao riječi, te trijebio svoje tekstove od svega suvišnoga. Svako poglavlje iščitavao je na desetke puta i više puta dorađivao, nikada nije puštao u tisak prvu verzija pojedinog poglavlja, već je filigranski precizno brusio rečenice. Svako poglavlje ima barem dvije oznake kojima je označivao koliko je puta dotjerivao pojedino poglavlje, a većina ih nosi četiri i više. Vrijeme koje se udaljava za tisak je priređeno prema posljednjoj verziji koju je Kovač snimio na memory stick šestoga srpnja", opisuje urednik ugledne izdavačke kuće koja objavljuje piščeva sabrana dela.

Roman je po definiciji velika prozna fikcionalna književna vrsta, a memoari pripovedno delo u kome se izlažu uspomene autora. Kako onda "roman-memoari"? Podvukao sam jednu rečenicu iz starog pisma Mirka Kovača: "Odlično je koristiti stvarna imena." Vrijeme koje se udaljava savršen je spoj stvarnosti i fikcije. Majstorski izvedeno preplitanje koje omamljuje čitaoca, ne ostavljajući mu vremena da se zapita šta se zapravo dogodilo... Jedino je smrt tačka prekida u takvoj igri, mesto na kome se na kratko zaustavljamo. Kada pisac u jednom manastiru slučajno ugleda prizor devojke na odru. Kada ode na sahranu tragično preminulog pesnika. Kada čuje da je njegov prijatelj izvršio samoubistvo. Tad i sam zastaje, pitajući se da li je sve plod mašte ili je stvarno tako bilo. Prizor su tako realni da se muči i dvoumi. 

Iz sveske sa "raznobojnim listovima i tvrdim koricama prevučenim nježno-plavičastim baršunom", raznih beležnica, adresara ili notesa, izdvojio je zapise nastale u dugom razdoblju, nešto poput crteža koje je slikar Leonid Šejka ("volio kavane blizu groblja") ostavljao na praznim kutijama cigareta. Pre dvadesetak godina počeo je da lista skice, da ih proširuje, stilski sređuje, čak je beleške i naslovio Strogo poverljivo – skice za roman ili memoare. Nekoliko puta zarekao se da neće zidati kuću memoara, ali su se fragmenti istorije pretvorili u roman intime. "Unatoč tomu što u njoj ima memoaristike, bavi se vremenom i sudbinama, znanim i neznanim osobama, javnim i povijesnim ličnostima, to je na koncu samo jedna intimna pripovijest, s autobiografskim elementima i obiljem doživljaja", zapisuje, napominjući kako će sve kutije, ladice i fascikle očistiti kao što čisti prošlost.

Dobro je kad su likovi čudni, neobični, kad neki misterij stoji iza njih – zabeležio je u jednom od pisama koje sam kasnije odštampao i povezao vrpcom. Misterija je jedna od njegovih ključnih reči, jer su skoro svi junaci roman-memoara zagonetni i nevoravatni, bili udbaši, psihijatri, članovi porodice, profesori, pisci, slikari, glumci ili probisveti, stanovnici zamračenih stanova u kojima je vreme stalo. Poput starog profesora, čiji studenti polažu ispite sedeći kraj njegove postelje, i koji posle niza razgovora moli Kovača da legne na njega. "Želim osjetiti težinu zemlje koja će me uskoro prekriti. Molim te, navali se svom težinom. Prignječi me. Neka sve bude kao u grobu."

"Razgovarajući o tome što bi Vrijeme koje se udaljava trebalo biti, Mirko Kovač je govorio da tim romanom želi zaokružiti razdoblje raspada, razdoblje u kojem su se mnoge ljudske sudbine, na ovaj ili onaj način, ispreplele s njegovim i Bobinim životom", kaže Seid Serdarević, urednik Frakture. "Sudeći po tim razgovorima, a još više po onome o čemu je razgovarao sa svojom suprugom Slobodanom Matić-Kovač, roman je trebao imati još nekoliko poglavlja. Ona su trebala opisivati traumatičan i bolan odlazak iz Beograda, odlazak pod prijetnjama u vremenu kada je Kovačevo ime bilo i na crnoj listi ljudi nepoćudnih režimu Slobodana Miloševića, i putovanje do Istre, do Rovinja, primorskoga grada koji je izabrao za svoj zavičaj, koji je osjećao kao svoj dom. To putovanje imalo je elemente fantazmagoričnog i magičnog."

Rekao je: "Kiš i ja smo imali različit pristup na tom planu. Kiš je smatrao da svaka knjiga mora biti različita, ja sam smatrao da pišem jednu te istu knjigu pod različitim naslovim i s različitim pristupom". Vrijeme koje se udaljava najbolji je način se zatvori krug i stavi tačka na prozni opus. Pisac napominje kako polako svodi bilans i kako "ovdje nabacane reference" mogu da posluže kao neka vrsta vodiča njegovom budućem čitaocu. Jedan njegov stari čitalac saginje se i primiče kindlu kao da je kratkovid, "jer tako zaljubljenici u antikvitete promatraju lijepe stvari uvijek se nadajući da će otkriti nešto tajnovito i neviđeno". Vrhovima prstiju dotiče slova, pokušavajući da što preciznije prati trag pisca, da razbije njegove šifre. Numeracija u procentima stvara utisak da se kroz elektronsku knjigu brže napreduje. Zastaje, odlažući susret sa nedovršenom stranicom koja svetli jače od običnog lista papira.

Mića Vujičić (Esquire)