Kakve podvučene rečenice, posvete i papiriće kriju knjige kupljene na
ulici
Ponekad mi se učini da je u
uličicama, po čijem su pločniku poređane antikvarne knjige, hladnije nego u
drugim delovima istog kvarta, taman šetali po najvećoj vrućini, kada se asfalt
topi a grad cedi kao sunđer. Mikroklima! Bukinista katkad skvrčen sedi uz
hladan zid, obučen za jesen. Podiđe vas jeza. Padne vam na um da hladnoća možda
dolazi s vlagom donetom iz mračnih podruma, iz nekadašnjih porodičnih
biblioteka. Talože se tu nalik nerazgrađenim biljnim ostacima u tresetu; vredna
dela čine da tresetište raste, uzdiže se – nećemo ih izgubiti, taman dugo
stajala u mraku dok se već iza sledećeg ugla ljudi kupaju u bleštavoj
svetlosti.
Tu sam pronašao Pesme Šejmusa
Hinija (na koricama tada stoji: Šejmas), objavljene 1993, knjigu koju u svojoj
zbirci mikroeseja Lutajuća planeta
pominje književnik Nenad Milošević. Tragao sam za njom zbog Hinijevog maslaca,
proze o zimskom danu kada je pre trideset leta irski pesnik dobio Nobelovu
nagradu. Kolege okupljene u redakciji Književnih novina komentarisale su
pristiglu agencijsku vest. Nekolicini se nije sviđala ta poezija, a Borislav
Radović je „otprilike rekao kako mu se Hinijeva poezija ne dopada previše“, ali
da je čitajući pesmu u kojoj se opisuje maslac pronađen u tresetu, star
nekoliko stotina godina, stvarno osetio njegov miris.
Redovi sa 58. stranice, štampani
u Službenom glasniku 2014, naterali su me da kopam po prašnjavim, mokrim
kutijama. Iskopana je: jarkožuta, tipična za devedesete. Tri izdavača za sto
strana: Cicero, Pismo, Matica srpska. Slog? Jedino sadržaj nije u italiku –
rano korišćenje kompjuterskog preloma. Mesto izdanja: i Beograd i Novi Sad,
prevod Srbe Mitrovića. Iz štampe izašlo 1993 – dve zime pre nego Hini postane
nobelovac.
Urednik? Raša Livada!
U prvim stihovima pesme Mesečar,
pesnik kaže da taj ima „ruke pljačkaša gnezda“.
Jeste li nekad stali na mahovinu?
Uvek sam bio kukavica, ali se
jesam popeo na krov stare banatske kuće gde su moji drugari tražili ptičija
jaja. Mahovina na crepu toliko se razvila da je više nas naglas podelilo istu
fascinaciju. Bez cipela, bosonogi, pomislili smo da stojimo na prijatnom
tepihu.
Nema veze što se uvod ne slaže:
„Mi nemamo prerije / Da režu s večeri veliko sunce“. Polje mog detinjstva jeste
Močvarna zemlja. Maslac je u trećoj i
četvrtoj Hinijevoj strofi: Izvukoše kostur / Velikog irskog losa / Iz treseta,
na noge ga staviše, / Košaru neobičnu, punu vazduha. / Maslac što potonu / Pre
više od sto godina, / Nađen je ponovo, sočan i beo…“
„Jednom mesečno sam prikazivao
časopise na Televiziji Beograd. Mislim da sam tako upoznao Rašu Livadu”, kaže
nam Nenad Milošević, nakon što smo pomenuli tog dalekovidog urednika, junaka
njegove Lutajuće planete. Priča da su se najčešće sastajali u kafanama na
Dunavskom keju.
Hinijevu poeziju predstavio je u
doba krvavog raspada Jugoslavije, usred teške krize.
Pamti li redakciju Pisma, časopisa za prevedenu
književnost?
„Odveo me Raša jednom do
redakcije Pisma koja se nalazila na
drugom ili trećem spratu zgrade Zemunske scene Narodnog pozorišta, današnja
zgrada Madlenijanuma. U redakciji je sedela gospođa Vujić, sekretarka časopisa.
Prostorija je bila okrečena u svetloplavo, sa novim venecijanerima. Bio sam
uzbuđen. Sve je bilo uredno i čisto, nije bilo razbacanih ili naslaganih
rukopisa, knjiga i časopisa.”
Nabraja da su u Pismu sarađivali
prevodioci Zoran Bundalo, David Albahari, Žarko Radaković. Bole Zec, braća
Paunkovići, Biserka Rajčić, Petar Vujičić, Srba Mitrović, Raša Sekulović…
Napominje da je Hini predstavljen
prvo u Pismu kod Raše a posle –
Nobelova. Isto se desilo sa Derekom Volkotom, Toni Morison i drugima. Svaki
broj se s radošću iščekivao.
„Za mene je to bilo važno jer
nisam studirao književnost. Postao sam kolekcionar časopisa, a jedan od prvih
bio je primerak prvog broja koji sam ukrao od brata. Brzo sam shvatio koliko se
programi svetske književnosti u Pismu
i na katedri Filološkog fakulteta razlikuju. Delo, Književna kritika, Treći program, Književnost, beli Letopis…
Devedesetih se tom spisku pridružuju Reč
i ProFemina. Prevodi se gotovo nikada
nisu poklapali. Ti časopisi su apsorbovali najbolji deo prevodilačke
produkcije, direktno su zadavali najbolju moguću lektiru čitaocima.”
Potvrđuje da izdanje iz 1993.
predstavlja tipičnu knjigu iz tih vremena. Više izdavača, loša hartija,
traženje sponzora.
Ne vraćam ga na razgovor u Književnim novinama, ali opet ističe da
Hini nije bio njegov omiljeni engleski pesnik, nego Larkin, Tom Gan, Oden… Ali
antologičar Srba Mitrović odlučio je da prevede u zasebnoj knjizi baš Hinijeve
pesme i što ga je više čitao, sve mu se više dopadao.
„Na neki način decentrirao je
poeziju. Savremena poezija sve više je tražila mitsko u svakodnevnom. Manir!
Pesnici su počeli da liče. Sećam se Hinijeve slike prilikom vađenja oljuštenog
krompira iz posude sa vodom i sečenja na kriške, kada se čuju samo (bele kao
mleko) kapi koje padaju natrag u posudu. Ili, kada narator i njegova rođaka
skidaju sa žice za veš i savijaju osušene plahte, čas se primičući jedno
drugom, čas se odmičući.”
Primećuje da je Hini u stanju da
u blizinu dovede dve ili više, nikada pre njega dovedene, odvojene stvarnosti
koje dve ili više pesničkih slika reprezentuju, i da time sam doživljaj sveta i
života čitaoca učine radosnijim, bogatijim za novu stvarnost uzetu iz
pretpostavljenog beskraja života. „Nije Hini u modernom svetu učitavao antičke
ili hrišćanske mitove poput Jejtsa, Odena, Eliota ili Paunda, nego je stvarao
prizore iz savremenog života irskih marginalaca sa povremenim reminiscencijama
na borbu Iraca za slobodu i nezavisnost.”
(Radar.rs, 25. jun 2025)