Trideset
osmi festival otvorila je premijera drame Vide Ognjenović Nadpop
Kojović.
Predstava nameće pitanja cenzure, dogme, vere, slobode, hrabrosti,
istine, hipokrizije, odnosa crkve i države. Giljotina? Još se nije
poteglo za isprobanim praksama
Kao
u detinjoj igri, kada smo ulazili u napuštene banatske kuće i nad
plamenom sveće prizivali duhove – jedan od nas sada dolazi na
odmor izdaleka, pa u različito doba dana i noći stoji pred svojim
nekadašnjim domom. Sunce osvetljava zidove pod različitim uglovima,
probija se u unutrašnjost pustih prostorija, vraćajući mu u
sećanja scene iz pređašnjeg života. Gruba igra, pogotovo ako se
nađete u mrklom mraku. Čovek tada shvati koliku težinu u dramama
imaju reči promena
ili pretapanje
svetla;
naročito zatamnjenje.
Setili
smo se toga prvih dana jula, dok su majstori rasvete, u pola noći,
palili i gasili reflektore, na probi Nadpopa
Kojovića,
komada Gradskog pozorišta Podgorica i Grada teatra Budva.
Vida
Ognjenović napisala je i režirala dramu o Antunu Kojoviću
(1751–1845), kanoniku i vikaru budvanske biskupije, sa diplomom iz
teologije i doktoratom prava odbranjenim u Loretu, u Italiji; piscu
tridesetak pesama sročenih na narodnom jeziku, autoru dve pokladne
drame („smiješnih razgovora“), te memoara, dnevnika.
Lik
tog obožavaoca Napoleona, što je slavio Francusku revoluciju i
osobenošću iskakao iz crkvenih okvira – doneo je glumac Nebojša
Dugalić. To bi mu valjda pošlo za rukom i da je izgovorio samo onu
Antunovu uzrečicu: „Ne-e“, ali, „giovanotto mio“, deo
rečenice: „…mene često pohodi daleka budućnost“ uzeta je za
slogan ovogodišnjeg 38. festivala „Grad teatar“ Budva. Kao 2011.
ona replika Kanjoša Macedonovića, koji u trenu kada mu Rektor da
Molin saopšti da se nadao boljem i višem junaku za bitku sa
strašnim Furlanom, brzo uzvrati: „Moja gospodo, bolji i viši
pođoše boljijema i višijema, a ja jedva vas dopadoh!“
Pišući
pohvalno o režijama Vide Ognjenović tokom osamdesetih i
devedesetih, Jovan Hristić redovno je pominjao „atmosferu“,
„ritam“, „autentični ambijent“.
Tridesetak
koraka od mesta gde počiva Stefan Mitrov Ljubiša (1824–1878),
inače Kojovićev „đak“, pošto smo u dva ujutro ostali u
pomrčini, kraj „modrog“ mora, „što vas vuče“ – kaže
Bruno u
Don Krstu
– u ispražnjenom Starom gradu mogli smo da pomislimo da se
nalazimo u svetu svih tih likova. Da su uske kamenite ulice knjiga
iskakalica.
Čim
radnju vešto smestite tamo gde se nekada zaista odigrala, pretapate
vremena! Nadpop stiže iz prošlosti, s vizijama budućnosti,
međutim, u toj igri, ne treba preskočiti – sadašnjost.
Ne
zato što se slučajno dogodilo da u komadu zasvira Marseljeza usred
izbora u Francuskoj!
Onako
kako je na kraju Kanjoša
Macedonovića
uvela u priču „brektanje Putnikovog autobusa“, načinila
„promenu svetla“ i izvela na pozornicu grupu turista iz
Jugoslavije – Daskale fotografiše „na sve strane“, danas bi
verovatno aparat okrenuo prema sebi – tako ovom prilikom
književnica i rediteljka storiju otvara u Biblioteci „Antun
Kojović“, gde Dušan, u tumačenju Pavla Popovića, piše doktorat
o Kojoviću, dok se ne pomeri kulisa i na scenu ne stupi baš on.
Priviđenje? Pričina? Kopka ga šta je laptop („…mašina koja
misli, pa to je opasno“), ništa manje usisivač – čudo tehnike.
Ipak,
čak da nema ovako direktnog povezivanja s našom svakodnevicom,
čitav opseg otvorenih problema ondašnjeg doba usisao bi aktuelnu
realnost u sebe. Nadpop se nalazi u čeljustima cenzure (!), razmatra
pitanja dogme, vere, slobode, hrabrosti, istine, hipokrizije. Odnosa
crkve i države. Giljotina? „Ne-e!“ Još se nije poteglo za
isprobanim praksama.
Važnije,
nova drama nastavlja se na budvanski niz spisateljice, nadopunjujući
i uži, prepoznatljivi tematski krug.
Svaka
piščeva igra istorijom ima smisla jedino ukoliko autor uzme slobodu
da u taj kamen ureže sopstvene fascinacije, doživljaje, brige,
strahove. „Spiralu gorkijeh gubitaka.“
U
delu Vide Ognjenović prepoznajemo pomenute opsesije. Ispitivanje
hrabrosti da se ne poništava, ne suspreže strast. Koškanje pesme i
povesti, stvarnog i izmaštanog. Sukob i mirenje junaka spremnog da
se otisne, sa onim drugim toliko snažno vezanim za grad u kome se
rodio.
Pamtimo
dijalog iz Don
Krsta.
Krsto:
Ko si ti?
Bruno:
Ja sam tvoja pjesma.
Misli
o životu u malom mestu u Nadpopu
stižu do vrhunca. Kojović: „Oni su još ko dječarci uvidjeli da
je malo mjesto ljudožder i na vrijeme utekli iz njega, glavom bez
osvrta, a ne ja!“ Sveštenikove destinacije su Kotor, Perast,
Prčanj; do Dubrovnika…
Drugi,
antipod, ponegde probisvet, ovde je budvanski pesnik i pustolov
Stefan Zanović (1751–1786), kockar sa sopstvenim životom i
evropskim plemićima, što „blaguje od zamka do zamka“, sa željom
da postane kralj Poljske.
Govorimo
li o ritmu (scenski pokret: Sonja Vukićević!), dolazimo do
karnevala, onog koga se Don Krsto plašio jer „služi zabavi“.
Davni
dani, sadašnjica, sutrašnjica? „Mi se vama smijemo u obraz, kakvi
smo da smo, mi smo vaš odraz“ – peva karnevalska povorka, gotovo
se unoseći publici u lice.
S
tim da ulazak na scenu darovitog glumca Miša Obradovića predstavlja
karneval pre karnevala.
U
isto vreme govori stihove, zavodi, ispoveda se. Bespoštedni su
pokreti njegovog tela. Igra, leži, skače – deluje da se podiže u
vazduh i leti.
Interesovali
smo se kako je načinio Zanovića.
„Upravo
sam ga tražio u toj odignutosti od stvarnosti, na prstima, u tih
dvadesetak santimetara ‘lebdenja’ nad zemljom”, odgovara Mišo
Obradović za Radar.
„Zanović je zanesen zavođenjem u bodrijarovskom smislu te riječi.
Scena koju je Vida Ognjenović napisala, koju mi igramo u predstavi,
jeste trenutak kad donosi odluku, možda pomalo i nesvjesno, da
zavođenjem ispiše svoju političku sudbinu.“
Ne
odriče da „njegov“ Zanović igra, leži, skače… „Tako je
kada radite sa Vidom. Uvijek traži od glumca da igra cijelim
tijelom, da ne zaboravlja da i mali prst na nozi mora biti u službi
građenja lika.“
Da
li otvorena scena makar u sitnicama utiče na glumčev pristup?
„Vrlo
utiče! U pozorište sam se zaljubljivao, kada sam, kao
srednjoškolac, dolazio preko ljeta da gledam predstave između
crkava i na Citadeli. Prije dvadesetak godina, prvi put sam stao na
tu scenu, kasnije imao nekoliko premijera... I uvijek sam osjećao
taj poseban duh koji kao da lebdi u ovom prostoru, a koji je jedno
tajno, možda samo nama glumcima dostupno, svjedočanstvo da su ovdje
oživljavali i umirali Šekspirovi junaci, Čehovljevi junaci, da se
sa ovog mjesta ‘pobunila’ Antigona u Njujorku, da se pozorištem
borilo za bolji i pravedniji svijet. Sve to nasljeđe sam u mislima
prizivao i prije ove premijere, puneći njedra ‘mom’ prpošnom
Zanoviću, duhom koji ovim prostorom nesumnjivo luta.”
Čime
ga je kupio? „Slobodom i igrom. Elegancijom i elokvencijom.
Vjernošću dječaštvu.“
Izdavačka
kuća Arhipelag objaviće uskoro Nadpopa
Kojovića.
Čitalac će biti u prilici da se zagleda u didaskaliju: na scenu
izlazi Antunova sestra, uz „muziku Anđinog uznemirenja.“ Manje
anđelika, „više đavolika“, pred bratom i njegovim kolegama iz
barske i kotorske biskupije, vezana za položaj žene u tom vremenu –
ograničena je u pokretima. Dvaput se pokloni pred Bogorodicom, uđe,
izađe, pa lako primećujemo da nasuprot Obradovićevom Zanoviću,
glumica Vanja Jovićević, ostajući u granicama tela, iznutra uspeva
da pokaže buru uznemirenja
svoje Anđelike – da glasom načini raskošan izraz na koji svakako
treba obratiti pažnju.
Iskočiti
iz kože, iskočiti iz istorije. Ponajpre se radi o tome!
(Radar, 18. jul 2024)