Zar su stvarno ukrcali decu
u stari avion iz rata, misleći da će ih veliki kašalj proći ukoliko se na
visini nakašlju koliko im volja? „Od mnogih ludosti iz vremena socijalizma
pedesetih, a Miš koji pegla govori o
tom dobu, takvo ‘lečenje’ zaista jeste bilo praksa“, odgovara poznati pisac
Izdavačka
kuća LOM objavila je proznu knjigu Bore Ćosića Miš koji pegla, sačinjenu od trideset kratkih poglavlja, tematski
povezanu s Ulogom moje porodice u
svetskoj revoluciji (1969), Bergotovom
udovicom (2022) i Pričama o zanatima
(1966). Međutim, stilski drugačiju, izvedenu bez prepoznatljive verbalne
klackalice što iskaze junaka o životu nakon Drugog svetskog rata čini komičnim
i naizgled lakim, ali čiju težinu osetite tek kada vas onaj s druge strane
podigne uvis.
„Nije to
nov tekst”, kaže za Radar Bora Ćosić,
književnik koji je prvenac Kuća lopova
predstavio pre sedam decenija, napominjući istovremeno da spada u niz mnogih drugih
njegovih dela kod nas štampanih tek posle izdanja na nemačkom jeziku. Die Bügelmaus izašao je 2008.
Ističe da
se uredniku Flaviju Rigonatu učinilo da je rukopis suviše kratak, te su dodali
tematski saglasne pesme, prvobitno izašle u Zagrebu. Pomenuta pesnička zbirka
čini drugi deo pod naslovom Zapisi iz mrtvog
doma (2013) i naročiti je popis stvari. Nesumnjivo, tu su majka, tata,
ujak, komitet, daktilografkinja, lift.
Koliko je među stihovima
bitan glagol imati, toliko je u Mišu koji pegla važno ono što je postojalo. Ne povlači zalud pripovedač na
više mesta vezu s pozorištem, pominjući pozornicu,
preciznije „malu scenu nerazumljivog teatra, daleko
od svake opipljive zbilje“.
Na stranicu,
dve izvodi najrazličitije likove, ređajući ih poput cirkuskih tačaka. Pored
ostalog, nekakvog muškarca zaduženog da redovno nosi sumu novca za radnike u
ciglani. Mladića posvećenog ekvilibrističkoj veštini: raširenih ruku hoda nad
ambisom od sedam spratova. Sredovečnog, mršavog tipa s navikom da vuče prst po
mapi Evrope, „gdegde umašćenoj“… Ili umetnika zatvorenog u prostoriji s golemim
pitonom.
Priziva alegoriju,
duhovit je i strpljiv s detaljima. Ekvilibrista po završetku vratolomije otresa
prašinu s ruku, „kao da se u onoj opasnoj visini nečim natrunio“. Primećuje da
je neprigodan položaj atlasa, „kao da je globus odjedanput utaban nekom gigantskom
nogom“. Odbačeni telefon u hodniku liči mu na komad nečije odsečene ruke.
No, od uvodne priče, svi ti
junaci dele slična osećanja. Onaj s lovom za zaposlene plaši se lopova: „U toj osobi ima nečeg kondenzovanog, pa njegove srsi
zazora prikazuju jedan skupni strah, bojazan koja je zajednička. Kao pokupljena
od sveg onog sveta uokolo, malo od jednog malo od drugog. Kao da će sa svih
strana povrveti susedi, rođaci i poznanici, ustrašeni koječim, pomišljajući da
svoje lične strahove izruče ovde, po ovom upišanom čoveku na otomanu, germi
opšteg strahovanja tog vremena.“
Vežu ih, dakle, „ubitačna
zazornost“, „užas“, „briga“, „nada“, „unezverenost“. Potreba da se preračunaju
„skupni životni računi“, dok se među ljudima s mišjim srcem ne nađe mališan, rešen
da progovori bez ustezanja.
Saopštavamo Bori Ćosiću da
znamo koliko romanopisci ne vole takva pitanja, ali prosto ne odolevamo: da li
je izmislio temelj 22. fragmenta? U starinski avion, u kome su tokom Drugog
svetskog rata prevoženi ruski vojnici, ulaze deca obolela od velikog kašlja jer
je neko pomislio da će dosadna boleština biti izlečena „ako mališane u hripavcu
podignu na visinu, iznad glavnog grada, i tamo ih ostave da se nakašlju koliko
im je volja.“
Odgovara! „Od mnogih ludosti iz vremena socijalizma, a Miš govori o njemu, ‘lečenje’ velikog
kašlja avionom zaista je bilo praksa pedesetih.“
Novoustanovljena
medicinska metoda – čitamo dalje – možda jeste učinila da ne kašlju, ali ih je
stravično uplašila, bili su smrtno
bledi. „Strah ove dece prouzročen je bio pogledom sa visine, po gradu i
događajima koji su se negde u dubini ispod njihovih duša, odvijali. Pa su
pronalazeći svoje umanjene domove, stešnjene ulice koje su poznavali i one
sitne mrlje ljudi tamo nastanjenih, razumeli kao da je dospelo vreme
posvemašnjeg umanjivanja, pa će sav njihov budući život biti sveden na sudbinu
gnoma…“
Gnom. Miš. Mrav.
Te pojave eto
promiču čim se potegne krupna reč „postojati“.
Živeti u posleratnom gradu,
među oronulim zgradama, gde se mnogo toga ruši i samo pada; sagledati stvarnost
kroz oblak prašine. Ne treba zaboraviti jezu od Sibira. „Tovar istorije“,
„mučnu istoriju“; podrum sa dvesta pedeset kipova šefa države. Nacrte umesto
zbilje.
Aktuelnost „starog“ rukopisa
najbolji je dokaz njegove neprolazne vrednosti.
Na četiri, pet mesta, do
poezije, portreti nas teraju da razmislimo o problemu društvenih klasa.
Zapušten prostor teniskog igrališta ophrvan je „kugom prostora“. Nakon
izgubljene namene, ostaje da visi isključivo žalosna mreža, „označavajući dve
strane sveta, dve istorije, dve civilizacije“. Beskućnik koji se pored nje
našao može da bira hoće li boraviti u zapadnoj hemisferi, ili na istočnoj, mada
se obe lagano pretvaraju u smetlište.
A scena pokušaja
pisanja noktom, po stranici knjige u romanu Bez
(2021), ili ovde, po tkanini pantalona? – sumnjamo da još otkriva tajne s
radnog stola.
„Pisanje noktom, i sve ostale epizode, pamtim kao stvarno dogođene.“
(Radar, 5. februar 2026)