Salvador Dali prekida predstavu i pita gledaoce: gde su nestale ličnosti, šta se dogodilo s onim vlastitim, veličanstveno ludim personama koje smo dužni da postanemo – ističe naš sagovornik, navodeći najdražu rečenicu iz Contra munduma: Naučili su vas da je bolje biti kopija loše kopije nego originalna katastrofa

Književnica Penelopi Ficdžerald napisala je u jednom eseju da se ekscentričnost dobro slaže sa iskrenošću, a katkad i sa pronicljivošću. Te rečenice setili smo se dok je glumac Ozren Grabarić igrao Salvadora Dalija (1904-1989), u predstavi Contra mundum, projektu Centra za kulturu Tivat, sada na repertoaru Beogradskog dramskog pozorišta. Na sceni sa muzičarima – Aljoša Zakić (truba), Đorđe Kujundžić (saksofon), Kosta Vukašinović (trombon), Anja Riđešić (klavir), Marko Ćurčić (kontrabas), Nemanja Tasić (bubanj) – tumačio je toga umetnika, izlazeći iz njegovih tesnih cipela. Dramski pisac Slobodan Obradović i reditelj Veljko Mićunović, kako je primećeno, nisu se toliko držali biografije slavnog stvaraoca, koliko igrali zagonetkom o umetnosti života na ovom svetu. Te večeri smo u stvari stali pred Dalija kao pred ogledalo. Delovalo je da nasuprot očekivanjima nismo začuđeni mi pred njegovom neobičnošću, već da on provocira našu uniformisanost.

„Ako izigravaš genija, to i postaneš!“ Sjajno igrate Dalija, koristeći sve elemente glumačkog izraza. Pokret, pevanje… Dotičete imitaciju i pantomimu, donoseći pritom portret za kakav gotovo da nismo znali, premda se o njemu toliko govorilo. Oseti li glumac trenutak kada ga kupi lik?

Mislim da to dolazi postepeno i neprimjetno kao što dolaze promjene našeg unutarnjeg bića. Život nas često suočava s izazovima, tragedijama, ponekim sretnim trenucima, ali nikada ne uspijevamo da osvijestimo onaj trenutak kada smo se promijenili. Tek u vremenskom odmaku možemo tražiti uzroke našega promijenjenog ja, te točke u vremenu koje su nas oblikovale. Zato nas ponekad puno bolje vide oni koji nas promatraju nego mi sami. Često mislim da tako i uloga postoji samo u oku promatrača, da glumci žive od scene do scene i za scenu. U kontinuiranom susretu s dramskom partiturom, u stalnom pokušaju da se zagrebe istina podno riječi, glumac pomiče polako i sustavno svoju privatnu osobu prema nekoj novoj scenski oblikovanoj ličnosti.

U izrazu ima nečeg čaplinovskog…

Može se reći da su moji prvi utjecaji bili Čaplin, Piter Selers i Luj de Fin, pa su, pretpostavljam, njihovi tragovi ostali prisutni i u mom životu i u mojoj glumi. Sjećam se da sam s devet ili deset godina doslovno gutao te filmove – obožavao sam se smijati, i smijao sam se glasno, bez zadrške. Ponekad bi sestra došla kući i rekla: „Pa čuje te se dolje do haustora, cijela kuća odzvanja.“ Moja se obitelj voljela smijati; smijeh je često ispunjavao naš stan. Taj smijeh mi je bio važan jer sam ga doživljavao kao oblik zbližavanja, kao kratko razrješenje svih naših svađa i napetosti, koje su, vjerujem, neizbježne u svakoj obitelji i u svakom odrastanju. Skoro nisam primijetio da je neko tako obazriv kada je o imitaciji riječ.

Niste želeli da preterate?

Nismo htjeli da se opterećujemo doslovnom imitacijom. Imitacija često bude zamka u koju se upadne, jer bude sama sebi dovoljna. Postane forma unutar koje sadržaj presuši i izgubi se. Dali je sam po sebi često nedosljedan i kaotičan, pa zašto da mi u njegovoj interpretaciji budemo dosljedni i logični. Dali je prostor potpune slobode, tako smo mu pokušali pristupiti.

Igra rečima, prezime razdvojeno u pitanje „Da li“ – tera nas da se preispitamo. Gledalac pomisli ovo je slika našeg vremena, ne isključivo delovi Dalijeve biografije.

Upravo taj preobražaj Dalijevog prezimena u potencijalno pitanje za mene predstavlja suštinu teatra koji osjećam bliskim. Teatar pitanja. To je teatar koji ujedinjuje, koji ne propovijeda i ne docira, nego budi, potiče i usmjerava pogled prema unutra. Oduvijek sam bio na strani pitanja. Pitanja spajaju ljude i bude njihovu radoznalost, dok nas odgovori često razdvajaju. U njima se učvršćuju stavovi, oblikuju identiteti i povlače granice. Živimo u svijetu s previše odgovora, u svijetu zasićenom informacijama i narativima koji se međusobno pobijaju. Taj vašar narativa ne rasvjetljava put, nego unosi sumnju u svaki iskaz, do te mjere da čovjek više ne može jasno razlikovati dobro od lošega. U toj konfuziji polako se gasi luč stvarnih spoznaja.

Ogledalo je jedna od ključnih reči drame. Na početku imate direktan kontakt s gledalištem, a naposletku direktno obraćanje publici. Pitate, ili pak Salvador, jesmo li gledajući komad slikali telefonom, lajkovali, pravili gifove i mimove. Taknuti smo u najtanju žicu. Otkud da je taj ekscentrični slikar na kraju ispao savršeno „normalna“ protivteža našem dobu?

Veljku Mićunoviću, redatelju predstave, učinilo se važnim da Dalija dovedemo u današnje vrijeme, i iz te potrebe rodio se trenutak izravnog obraćanja publici. Dali gotovo prekida predstavu i okreće se gledateljima s pitanjem: gdje su nestale ličnosti, što se dogodilo s onim vlastitim, veličanstveno ludim personama koje smo dužni postati? Tu se pojavljuje i jedna od meni najdražih rečenica iz pera Slobodana Obradovića: naučili su vas da je bolje biti kopija loše kopije nego originalna katastrofa.

Zašto vam je ta replika najdraža?

U toj rečenici sabrana je čitava jedna epoha. Apatija kojoj su podlegla društva, gubitak individualizma i vlastitog stava, neizbježno vodi i gubitku empatije. Prestali smo se diviti jedni drugima. Prestali smo slušati. U kaotičnom svijetu, u toj neprestanoj igri prijestolja, u masovnoj prodaji narativa, u kulturi šoka i senzacionalizma, rijalitija i društvenih mreža, u beskraju okrutnih i bezvrijednih instagram reels-a, u eri TikTok mentaliteta – umorili smo se. Sve je postalo jednako važno, odnosno: ništa nam više nije važno. Sve je postalo jednako strašno, odnosno: ništa nas više ne može šokirati. Naši su kapaciteti prepunjeni, a naši sustavi polako se prebacuju na stand by. I upravo tu Dali djeluje kao prekid — kao kratki spoj u toj otupjelosti, kao mogućnost buđenja iz zimskog sna u kojem smo pristali živjeti.

Šta najviše nervira u ogledalu društva?

Mislim da se na kraju sve svodi na ljudsku glupost. Jedina razlika između glupog i pametnog čovjeka je ta što glup čovjek ne zna da je glup, a pametan zna da je glup. I tako se u tom zrcalu ogleda glupost koja je osudila čovječanstvo da se kotrlja u perpetuumu starih pogrešaka, u vječnim ratovima, u vječnim pokušajima boljeg društvenog uređenja, u vječnim idealima koji prebrzo završavaju u blatu.

Pretpostavljam da mnogim ljudima u gledalištu nije svejedno kada glumac prelazi rampu. Pogotovo kada je u pitanju nepredvidljivi Dali. Da li je i glumcu neprijatno u tim situacijama?

Ja nisam od onih glumaca koji lako improviziraju. Volim kazalište jer u toj matematici i ograničenom prostoru nalazim neku vrstu slobode. Svaki izlazak na scenu nosi sa sobom neugodu – ne znam što će se dogoditi. Sve sam pripremio, sve sam izvježbao u detalj, a opet znam da moram sve to odbaciti da bi se pred publikom ponovno stvorilo nešto novo. Takav je trenutak obraćanja publici nepredvidiv i upravo zbog toga uzbudljiv. To je postupak koji vas uspješno prizemljuje u sadašnji trenutak, dovodi do potpune prisutnosti na sceni i otvara prostor u kojem se ono pripremljeno i spontano stapaju u jedno.

Primećujete li promenu kada je reč o „prelaženju rampe“ ili publika reaguje isto i kada ste bili na početku karijere? Sedelo se uštogljeno. Sada fotografišemo, čačkamo mobilni telefon…

Ono što mogu reći jest da sam primijetio kako je nekada u Zagrebu publike bilo više, da su kazališta, barem meni se tako čini, bila punija. Da je broj odigranih predstava bio veći. Danas se čini da postoji neka hiperprodukcija koja je umorila gledatelje. Mislim da bismo se po tom pitanju trebali malo zaustaviti. Previše je akademija, previše glumaca, previše kazališnih družina, previše predstava. Predstave se često ne stignu u potpunosti izigrati, ne ostvare svoj maksimalni potencijal. Sve se ubrzalo, kazališni proces se skraćuje, kvalitetu zamjenjuje kvantiteta, a to neminovno mijenja i publiku.

Traži se više zabave? U dvorištu budvanske gimnazije igrali ste 2013. Odiseja u kupaćim gaćicama, u postavci Gorana Stefanovskog i Aleksandra Popovskog. Pre sedam leta, u Hinkemanu Ernsta Tolera, ostali ste i bez tog dela rublja. U Hinkemanu, u režiji Igora Vuka Torbice, tumačite vlasnika cirkusa, majstora ceremonije. On tuđu nesreću koristi da profitira. Svet hoće cirkus? Rubrike namenjene kulturi u novinama zamenjene su „zabavom“, „šou biznisom“.

Sve se danas estradiziralo – kazalište, televizija, mediji, pa čak i publika. Još postoji ona prava kazališna publika, ali bojim se da i oni polako postaju manjina. Takav trend vidimo u velikim kazališnim centrima zapadnog svijeta, na Brodveju i Vest Endu, gdje u predstavama glume velike filmske i televizijske zvijezde kako bi se privukla publika, a cijene karata dosežu od 300 do 900 dolara ili funti. Što se potpuno protivi prirodi kazališta; kazalište je za narod ne samo za bogatu elitu. Ljudi tamo zapravo ne dolaze više gledati predstavu, ne dolaze slušati priču ili autora – dolaze gledati zvijezdu, baš kao što se u zoološki vrt ide vidjeti neku egzotičnu životinju. U takvom sustavu umjetnička vrijednost više se ne mjeri kvalitetom i posvećenošću, nego lajkom. Umjetnost postaje roba, a gledatelj potrošač.

Čovek posmatra svetske lidere i pomisli da govore kao Hinkeman?

Da, govore kao majstor ceremonije u Hinkemanu, ali ja se ponekad pitam jesu li oni zaista uzrok naših problema ili su samo simptom. Ja se uvijek začudim kad pomislim na sve ljude koji su za takve lidere glasali.

Pre deceniju i po, Džo Klajn, tadašnji kolumnista američkog Tajma, kazao je da uspostavljanje autokratije prvo računa na zabavu, a kada se entertejment potroši – na strah. Poredi adrenalin publike sa političkih skupova i hokejaške utakmice.

Istina je da su glasači sve više nalik navijačima na utakmicama, ostrašćenoj rulji kojoj ponekad nedostaje tek jedan korak do toga da sukobe počne dogovarati na opskurnim mjestima predgrađa, kako bi se međusobno obračunavala. Nažalost, politika to potiče, jer joj ne treba misleći čovjek, već bijesni psi. Zanimljivo je da se, unatoč svim filozofijama, religijama i intelektualnim dostignućima, čovjek ipak nije uspio odvojiti od vlastite animalne, destruktivne prirode; prirode koja, čak i u miru, ne miruje.

Dali u predstavi poteže problematični odnos novca i umetnosti. Kakav je sada odnos prema umetnicima?

Pogledajte samo koliko se u našim zemljama izdvaja iz proračuna za kulturu i odmah će vam biti jasno kakav je stvarni odnos vlasti prema umjetnicima. Kapitalizam teško prepoznaje kulturu kao nešto relevantno jer u njoj ne vidi izravan profit. Njegovi su parametri jasni: broj prodanih ulaznica i isplativost predstave. A kultura društvu uzvraća na drukčiji način, ne u materijalnom, nego u duhovnom smislu. I upravo tu kao da prelazimo u sferu koja mnogima izmiče: u prostor koji se doživljava kao maglovit, gotovo nestvaran, blizak mistici, mitovima i bajkama. Tako se, nažalost, oblikuje i odnos prema umjetnicima, kao prema nečemu zanimljivom, možda čak i tajanstvenom, ali nečemu što ne pripada stvarnosti, nego nekoj udaljenoj sferi, nalik dječjim pričama za laku noć.

Gledamo vas u Hrvatskoj, Crnoj Gori, Srbiji. Postoji li zajednički kulturni prostor bivše Jugoslavije koji je sasvim OK za umetnike, a noćna mora za političare?

Velika je privilegija što mogu putovati u Skopje, Sarajevo, Banjaluku, Beograd, Novi Sad, Ljubljanu, Maribor… i što imam koga zagrliti. Taj veliki prostor i ti dragi susreti s ljudima iz kazališta čine moj život bogatijim. Čini mi se da, ako će se za četiri stotine ili petsto godina ovi prostori i dalje međusobno razumijevati, to će predstavljati neprocjenjivo ekonomsko, umjetničko i intelektualno bogatstvo. Nažalost, stara je i prokušana poluga opstanka na vlasti – izmišljanje zajedničkog neprijatelja. A gdje ćete naći boljeg neprijatelja nego u susjedu? Tako politika razdire narode kako bi zadovoljila svoje partikularne interese, dok običan čovjek često žudi za pobratimstvom i zajedništvom.

(Radar, 9 april 2026)

Nagrada za Švejka u Jagodini

Dok smo završavali naš razgovor, Danica Maksimović, Ivan Medenica i Miodrag Tabački, članovi žirija 51. Dana komedije u Jagodini, odlučili su da nagradu za najbolje glumačko ostvarenje dobije upravo Ozren Grabarić, za naslovnu ulogu u drami Švejk Jaroslava Hašeka, koju je u Beogradskom dramskom pozorištu postavio Veljko Mićunović. Grabarić je rođen 1980. u Zagrebu. Srednju školu završio je u Barseloni, a 1999. upisao Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, gde je diplomirao glumu u klasi Neve Rošić. Član je ansambla pozorišta Gavella od 2006, gde je, pored ostalog, igrao u postavkama Šekspira, Gogolja, Ibzena, Molijera, Kamija, Puškina, Glovackog, Držića, Krleže… Za svoj rad dobio je dvadesetak važnih priznanja.