Pomislila
sam da poslednji put čujem majku i počela da zapisujem šta govori.
Tako je nastao roman Žena
na telefonu
Karol
Fiv se kratko bavila likovnom umetnošću, a potom posvetila pisanju.
Napisala je proze zvučnih naslova Nek
naši životi liče na savršen film,
Nedelja
je i nisam ni za šta kriva,
Izdržati
do zore,
Terebentin,
Imam
nešto da ti kažem,
Dan
i sat.
Niz naslova za decu i biografiju Kamij Klodel. Spisateljica iz Liona,
u Beogradu je, na Molijerovim danima, predstavila roman Žena
na telefonu,
objavljen u izdavačkoj kući Zepter Book World, u prevodu Bojana
Savića Ostojića.
Nije
skrivala da je delo nastalo nalik monodrami od stotinak strana.
„Već
sam imala više knjiga i došla u doba života kada sam videla da
moja majka stari. Dijagnostikovan joj je kancer“, objašnjava za
Radar.
Bile su daleko jedna od druge i čitav njihov odnos odvijao se preko
telefona. Nakon što je jednom spustila slušalicu, zamislila se. Šta
ukoliko je ovo bio poslednji poziv….
„Počela
sam da beležim sve što mi je govorila!“, kaže Karol Fiv. Nijedan
drugi rukopis nije dala u sličnoj formi. „Moj deo rada na rukopisu
bila je jedino – montaža. Malo je tu mene. Pre žena u njenim
godinama. Depresija. Uzimanje lekova proizvodilo je bujicu reči koja
je navirala. Nikada ranije nismo toliko pričale. Delovalo je da
iznosi bilans sopstvenog života pre smrti. A ne zaboravite pomalo
ambivalentan odnos majke i ćerke.“
Na
televiziji stalno ponavljaju da se čoveku pred smrt na brzaka
prikaže ceo život. Naratorka se preispituje i glasno prevrće
realnost u kakvoj živimo. Naša Šarlen pita, odgovara, viče,
optužuje, boluje, očajava, zaljubljuje se, seća…
„Ugledamo
li kraj neke stvari”, ističe, „u mogućnosti smo da sagledamo
šta joj je prethodilo. Dani su odbrojani, pa se neuporedivo
intenzivnije živi i svet snažnije doživljava.“
Zanimalo
ju je da prikaže ženu, proživljene decenije: „Odigrane uloge
koje im društvo obično nameni. Budi majka, baka, mani se ostalog.
Ali bez želje da se određene uloge prihvate!“ Vidi je kao
romantični lik: „Poslednja generacija sa verom u ljubav, veze,
muškarce.“
Primećujemo
da junakinja pripada bejbi bum generaciji.
Saznajemo
od Karol Fiv da se u Francuskoj raspravlja o toj generaciji, da im
mladi prebacuju. „Da su profitirali, obogatili se, zagadili
okolinu.“ Međutim, želela je da naglasi da se u debatama o
bumerima najčešće misli na muškarce, da se njima lepe te etikete.
„Mnoge žene nisu otišle da studiraju. Prihvatile su da budu majke
i nisu razmišljale o obrazovanju. I sad, znajući da je na kraju
života, protagonistkinja postaje ljuta. Ozlojeđena.“
Računajući
da pominje 1968, pitamo je da li se slaže da su se ljudi rođeni
1945. ili 1950. suočili s ozbiljnim ispitom u mladom dobu. Velike
demonstracije… „Radilo se o intelektualnoj revoluciji. Duže je
trajala u provinciji. Bilo je angažovanih žena, no one su ostale u
manjini.“
Ima
teza da su životi šezdesetosmaša ostali zarobljeni u senci tih
događaja, da su nastavili u ritmu pobunjenika koji traže protiv
čega bi ustali. Zanimljivo ih je uporediti s današnjom omladinom i
pobunama.
„Čini
mi se da je Šarlenina generacija bila militantnija“, smatra naša
sagovornica. „I današnji mladi jesu takvi. A između njih stoji
moja generacija. Mama za nas kaže da smo apolitični, da nismo
sposobni da donesemo novo, da probleme rešavamo idući kod
psihologa. Revolucija se ne diže kod psihologa…“
Naratorka
dobija niz dijagnoza i u vatrenim obraćanjima preko žice pecka
svakog ko joj padne na um. Bivšeg muža, oca. S tim da u Ženi
na telefonu
pronalazimo značajnu narativnu igru. Igru promenjenih, ili
prevrnutih uloga – da se držimo prevoda. Majka na 24. stranici
zaključuje: „Tvoj brat i ti ste moji roditelji.“ Ne izostaje ni
slavna replika: „Govoriš kao da si ti moja majka.“ Obrazac se
provlači kroz pasuse.
Autor
ponešto načini nesvesno. Pretpostavljamo je postupak planiran.
„Da.
Komično. Iako razočarana, usamljena, depresivna, ona ima
manipulativnu stranu. Posledica rastakanja porodice. Nema
roditeljskog autoriteta i otuda insistira na autoritetu.“
Optužuje
potomke: „Tvoj brat i ti ste skroz neodgovorni“, ali ne previđamo
da usred „promene pozicija“ – majka „postaje pisac“, to
jest hoće da preuzme ćerkino zanimanje. U psihijatrijskoj ustanovi
– „Ovde smo primljeni zato što smo normalniji od onih koji su
napolju, sve ludak do ludaka“ – pohvaliće se da joj je kći
književnica, da njoj „o svemu priča“ i da će „ona
svedočiti“. Nudi joj naslov „Kako da postanemo još luđi“,
obrušavajući se na decu: „Ja ću za vas uvek biti ona koja vas je
uništila i zbog koje ste postali umetnici.“
Onda
kreće da i sama piše. Daje književne savete.
Interesujemo
se da li je reč o poetičkim stavovima Karol Fiv, maskiranim u
monologu: „Preovlađujuća osećanja za priču, samo da to
razjasnim, jesu beda, strah i strepnja.“
Fiv
se smeška. „Postoji rivalitet majke i ćerke. ‘Ukoliko pišeš,
piši o meni.’“ Inače sreće ljude koji ne kriju da bi voleli da
napiše knjigu o njima. „Svakog dana mi se događa, prepričavaju
mi epizode iz života. Ubeđeni su da je lako staviti nešto između
korica.“
Nismo
prevideli da i majka uviđa koliku ulogu u krojenju priče ima
podsvesno.
„Književnost…
Za mene tu često nema logike. Studirala sam filozofiju, pristup je
skroz drugačiji. Funkcioniše kroz analogije.“ Zato i te kako
opaža taj udeo u stvaranju.
U
knjizi čujemo majku, isključila je drugi glas. Onako kako je
promenom uloga proizvela utisak brzog protoka vremena, tako je ne
ubacujući transkript s druge strane žice – ukazala na provaliju
samoće. Uzalud mati pravi naloge na sajtovima nazvanim „Udomi
frajera“. Ili „E-Darling“.
Ne
slaže se. „Ženu
na telefonu
ne doživljavam kao monolog, nego dijalog u jednom pravcu. Kroz
izgovorene rečenice, zaključićemo šta odgovara ćerka.“ Opisuje
nam da je pokušala da i ćerki da glas, ali da nije išlo. Nije joj
se dopalo.
„Radila
sam misleći na dve francuske književnice. Natali Sarot i Valeri
Mrežen. Zainteresovale su me knjige Valeri Mrežen... Dvadeset pet,
nisam još pisala. Ta vrlo kratka dela… Recimo, daje glas mladiću,
studentu likovne umetnosti. Puno sam razmišljala o tom postupku,
smejala se, imala je uticaj na mene. Rekla sam sebi: ukoliko je ovo
pisanje – vredi pisati.“
Setiće
se te forme godinama docnije, kada joj se majka bude razbolela.
„Forma
mi se odjednom nametnula. Došla je odnekud. Ideja da sve prođe kroz
telefon. Nisu u stvarnosti celokupni razgovori bili ovakvi. U momentu
sam uvidela da može da ide isključivo preko žice i odmah shvatila
kako će izgledati moj budući roman. Nastaje u trenu kada imaš
ideju i formu, u koju stavljaš tu ideju. Posle je lako.“
Duhovita
je. Nema zabrana: „Kakva je glupost to slikanje, obožavam ga.“
„Ona
odatle nema filter. Njeno mišljenje je snažno, sve izbacuje iz
sebe, bez zadrške. Rasterećena je, reči su slobodne. Tačnije,
izgovara stvari koje drugi pomisle u sebi.“
(Radar, 4. jun 2026)