Nina Ivanović, spisateljica obimne studije o
delu Džulijana Barnsa
Barnsov šareni kaleidoskop
U čuvenoj ediciji «Prva knjiga», Matica srpska je objavila
knjigu Nine Ivanović (Novi Sad, 1976) – obimnu studiju sa naslovom «Granice i
preplitanja» koja ulazi u samu srž literarnog fenomena zvanog Džulijan Barns.
Nina Ivanović je diplomirala engleski jezik i književnost na Filozofskom
fakultetu u Novom Sadu, a 2003. godine postala i magistar književnih nauka.
Asistent je na katedri za englesku književnost i prevodilac.
Džulijan Barns, sa druge strane, jedan je od najboljih i
najčuvenijih svetskih pisaca. Rođen 1946. u Engleskoj, između ostalog, pisac
bestselera «Istorija sveta u 10 ½ poglavlja», «Troje», Ljubav itd.», «Pre no
što me je srela», «Artur i Džordž», «Bodljikavo prase», «Cepidlaka u kuhinji» i
drugih knjiga koje u Srbiji objavljuje «Geopoetika».
Nina, sasvim pojednostavljeno: u čemu je tajna tog
velikog literarnog fenomena zvanog Džulijan Barns?
Ako se na ovo pitanje uopšte može dati jednostavan odgovor,
onda bi to bila nepredvidivost, kako u tematskom tako i u formalno-žanrovskom
smislu. Na primer, kako sam Barns kaže, za očekivati bi bilo da nakon «Floberovog
papagaja», romana u kojem ispituje i preispituje mogućnost konačnog otkrića
istine vezane za događaje iz prošlosti na primeru života Gistava Flobera,
nastavi da se drži pisaca i faune i napiše nešto poput «Tolstojevog jazavičara».
No, umesto toga Barns piše po temi, formi, tonu, duhu, senzibilitetu sasvim
suprotno delo – «Zureći u sunce» – roman u kom se priča o odrastanju i
sazrevanju sasvim obične junakinje pretapa u naučnu fantastiku.
I mi tako nikada ne znamo šta sledeće od njega možemo da
očekujemo...
Upravo zahvaljujući takvom izneveravanju čitalačkih (i
kritičarskih) očekivanja svaki njegov naredni roman kao da je onoliko različit
od onog koji mu prethodi koliko je to uopšte moguće. Pored toga, tu je i
odsustvo straha da se eksperimentiše, sposobnost da poput kaleidoskopa od
čestih (ne samo postmodernističkih) tema načini zanimljivu i duhovitu celinu
sasvim drugačijeg sklopa, stila i tona. Da se poigrava žanrom, temama, formom,
pripovedačkim postupkom bez bojazni da će prekoračiti nekakvu imaginarnu
granicu romana kao vrste, jer po Barnsu takvih granica ne bi smelo ni da bude.
Čime je vas lično privukao Barns, toliko da ste njegovo
delo izabrali za temu jedne obimne studije?
Duhovitošću. Majstorskom tehnikom spajanja nespojivih
elemenata. Stavom, koji se toliko jasno očituje u njegovoj prozi, da roman nije
vrsta koja bi trebalo da se ograniči već naprotiv, forma koja bi trebalo da u
sebe uključi što više toga - a ne što manje. Duhovito-prezrivim stavom prema
stereotipima, očekivanjima, pravilima...
Jedna od osobenosti proze ovog pisca jeste to «skakanje»
iz žanra u žanr. Smatrate li da novo doba u kome živimo zahteva takvu žanrovsku
šarolikost? Ili ste možda proučavajući Barnsa pronašli odgovor na pitanje zašto
iz knjige u knjigu menja formu svojih romana?
S jedne strane, tu je postmodernizam kao poetika koja može
pružiti odgovor ili opravdanje takvog Barnsovog odnosa prema žanru. S druge,
čini se da sasvim uspešno sprovodi u delo ono što je sam odredio kao osnovni
princip ili ideju vodilju svog književnog stvaralaštva – težnju da svaki novi
roman bude nov poduhvat, novo otiskivanje u nepoznato, kako za njegov lični
opus tako i za celokupnu istoriju književnosti uopšte. Ambiciozan cilj, koji se
u određenom smislu može porediti sa naslovom jednog od njegovih romana, «Istorija
sveta u 10 ½ poglavlja».
Koji je vaš „omiljeni roman“ Džulijana Barnsa?
Možda prvi njegov roman koji sam pročitala – upravo «Istorija
sveta u 10 ½ poglavlja» - za koji me vezuje onaj prvi, čisto čitalački utisak,
bez ikakve naknadne razrade i teoretisanja. Nekako je, po krajnje subjektivnom
osećaju, ovaj roman za mene onaj istinski, nepatvoreni Barns onakav kakvim sam
ga na prvo, amatersko srednjoškolsko, čitanje doživela. Tek kasnije je usledila
“zaljubljenost” u ostale romane iz sasvim svesnih i (teorijski) opravdanih
razloga - ako su oni uopšte potrebni.
Mića Vujičić