U
Beogradskom dramskom pozorištu poslednji je put izvedena predstava čiji glavni junak pokušava da osvoji slobodu i
organizuje demokratsko glasanje na odeljenju za psihijatriju s jasno
utvrđenim pravilima
Šta
će sad s ovom „ludnicom“? Hoće li srušiti scenografiju? Gde će
odneti sto, stolice? Završe li one katkad u stvarnosti, pa na njima
sedimo, ne znajući da su bile deo sveta sa scene? Kakva je inače
praksa u ovakvim prilikama? Da li se rekviziti čuvaju – o svemu
tome površno smo i veselo raspravljali u foajeu Beogradskog dramskog
pozorišta nakon poslednjeg, 250. izvođenja predstave Let
iznad kukavičjeg gnezda.
Setili smo se i teksta Jovana Hristića, objavljenog u Pozorišnim
referatima.
Njemu se krajem 20. veka nije dopala određena drama. Uz druge
zamerke, osvrnuo se na loš nameštaj u spomenutoj postavci i u
zagradi dodao žaoku: „Čini mi se da sam prepoznao kredenac iz
davne Pučine.“
Prizvali
smo u sećanja stari teatarski bife, s televizorom iznad vrata, na
kome su glumci mogli da vide dokle se stiglo. Koliko sam puta na
ekranu opčinjeno posmatrao potpuno praznu scenu – prizor je
delovao kao snimak sa dna mora. Tada su govorili da je reditelj,
zabranjen u komunizmu, imao običaj da stupa u taj ispražnjeni
prostor, premda ga uistinu nikada nisam spazio.
Može
li vam se desiti da vas pozovu da pomognete u iznošenju dnevnog
boravka ako odmah ne izađete iz velike sale? Ne. Na festivalu u
primorskom gradu zamolili su me da pridržim šlauf za vodu, jer
nakon Medeje
nisu mogli da speru svu „krv“ s kamena starog grada.
Premijere
su uštogljene, treba češće ići na završnu izvedbu. Let
iznad
kukavičjeg gnezda
skinut je s repertoara posle tačno dve decenije. Zašto? Svejedno! U
„aktuelnom političkom i društvenom trenutku“ spuštanje zavese
na fikcijski svet istovremeno sklanja zastor iza kog je zaklonjen
mizanscen naše realnosti.
Komad
je odgledalo 150.000 ljudi, Dragan Bjelogrlić, znani buntovnik
Mekmarfi, što druge pacijente spočetka naziva miševima,
željan slobode, poštenog demokratskog glasanja na odeljenju sa
tvrdim pravilima – igrao je svake večeri. I pridodao liku poznatom
iz knjige i filma „dozu beogradskog mangupluka“, rekao je neko u
času kada su nam se glumci i glumice već bili pridružili na
koktelu. Predrag Bjelac, Milan Čučilović, Daniel Sič, Milutin
Mima Karadžić, Mladen Sovilj, Jovo Maksić, Savo Radović, Dušan
Kovačević, Vladan Milić, Milica Zarić, Andrea Đina, Uroš
Janković, Miloš Lazarov, Zoran Đorđević, Anka Gaćeša Kostić,
Nada Macanković.
Nismo
potezali pitanje kakva je sudbina kostima koji se više neće
oblačiti. Mekmarfi je u borbi zamalo ostao bez gaća; zašto
uostalom misliti na strašne bolničke pidžame…
Pomenuli
smo
Malu.
Bjelogrlića ne spajaju sa teatrom u meri u kojoj to zaslužuje.
Upravo je Jovan Hristić ocenio da je u tom komadu iz 1989. imao
najteži zadatak, igrajući Mišu, „malog lopova, nepokvarenog
srca, s finim šarmom i duhovitošću“.
Iako
snimci predstava liče na šetnju ulicom kada cipelama slučajno
spolja otvarate pokretna vrata prodavnica sa hiljadu detalja a nikada
ih ne sagledate u celini, tu smo VHS kasetu gledali dok
video-rikorder nije počeo da stenje.
Hvali
ga i 1985! Komunistički
raj.
Tu je „Grujica, šegrt zatrovan komunizmom; dirnuo nas je naivnom
verom u bolju budućnost koja samo što nije došla“. Bez sumnje,
uz svu lepotu i teret Formanovog filma, prikazanog pre pola veka, u
novembru 1975 (!) – Let
jeste vrhunac Bjelogrlićevog pozorišnog opusa.
Sutradan
smo pročitali u novinama da Milutin Mima Karadžić primećuje da
publika aplaudira, zapravo – „skandira“. Pljesak se najpre čuo
kada su pacijentu zabranili da gleda TV. On je uzviknuo da traje
dnevnik, da govori predsednik, pa se replika glavnog junaka: „Ja ću
ovde stvarno da poludim“ prolomila gledalištem u teškoj
dvosmislenosti.
Želeći
da nasmeju, umetnici često idu na preterivanje, na raspojasanost. U
režiji Žanka Tomića toga nema, štaviše, takav efekat proizvode
svodeći izraz. Karadžić čak usitnjava hod pacijenta Čezvika,
secka dikciju, izazivajući smeh. Slično je i sa Poglavicom
Brombenom, u tumačenju Predraga Bjelca. Taj Indijanac stoji, sedi,
čisti, podiže ruku i žvaće žvaku. Sasvim dovoljno.
Nakon
doista dugog aplauza, prisutni su ustali i uzvikivali imena pojedinih
glumaca, u jednom trenu po nadimcima. Većina njih izvadila je
indekse, u znak podrške studentskim protestima. Marko Živić,
Milorad Mandić Manda, Boris Komnenić, Feđa Stojanović, Dejan
Matić i Srđan Dedić imena su kolega kojih više nema, a bili su
deo podele. Oni što su ih zamenili, na grudima su držali njihove
uramljene fotografije.
Otuda
smo prepričavali i Hiperborejce
Miloša Crnjanskog, pasus o italijanskim komedijama u Veneciji: „Gete
priča kako je, u teatru, kad se spusti zavesa, publika pljeskala
glumcima koji su izlazili pred zavesu i klanjali se, redom. Na kraju,
kaže, publika bi tražila da iziđu i oni koji su, u komediji,
ubijeni. Vikalo se: Mrtvi! Mrtvi! I morti! I morti!“
--------------------------------------------
Frenk
Rič, ekskluzivno za
Radar: Dobar
primer kulturnih promena
Originalno
prikazivanje jedne predstave, kratko ili dugo, ne garantuje njeno
nasleđe tokom vremena. Ako su neka dela – poput Šekspirovih ili
Čehovljevih, recimo – večita, ona su retki izuzeci. Većina
drugih podleže talasima promena u popularnom ukusu. Neke od drama s
najdužim prikazivanjem u istoriji američkog pozorišta —
izdvojimo Tobacco
Road
(Put duvana) i Life
with Father
(Život s ocem), od kojih je svaka godinama prikazivana 1940-ih kako
na Brodveju, tako i na predstavama nacionalnih putujućih trupa –
danas su potpuno zaboravljene (kao i njihovi autori). Radeći
trinaest godina kao dramski kritičar nikada nisam video da se daje
nijedna od njih.
Istorija
predstave Cuckoo's
Nest
(Let iznad kukavičjeg gnezda) u Americi, u njenim različitim
oblicima, dobar je primer ovih kulturnih promena. Ovaj roman Kena
Kizija objavljen je 1962, sa skromnim uspehom. Adaptiran je 1963. kao
brodvejska predstava u kojoj je glavnu ulogu igrao Kirk Daglas, tada
velika filmska zvezda. Doživela je neuspeh, prikazivana je tek nešto
više od dva meseca. Kizijev senzibilitet je i dalje bio ispred svog
vremena. Ali nekoliko leta kasnije, dok su američku kulturu kasnih
1960-ih radikalno transformisali Vijetnamski rat i buntovna
omladinska kultura, roman je privukao pažnju nove američke
generacije i postao kulturni fenomen. Kada je Miloš Forman 1975.
napravio filmsku adaptaciju sa Džekom Nikolsonom u glavnoj ulozi,
ona je profitirala od nove popularnosti romana i postala hit nagrađen
Oskarom. Međutim, kada je pozorišna verzija ponovo oživljena na
Brodveju 2001 (Kizi je te zime preminuo), kultura se ponovo bila
promenila; predstava je opet propala, prikazivana je samo tri meseca.
Amerikanci i danas čitaju knjigu i gledaju film, ali ne u velikom
broju. Popularni američki televizijski producent i scenarista Rajan
Marfi napravio je novu adaptaciju za Netfliks 2020. pod naslovom
Ratched,
kreirajući prednastavak Kizijevog romana, ali serija je otkazana
nakon jedne sezone od 8 epizoda.
Ukusi
su neobjašnjivi! Daleko najduže prikazivana predstava na engleskom
govornom području je The
Mousetrap
(Mišolovka) Agate Kristi, koja se neprekidno prikazuje sedamdeset
tri godine na londonskom Vest Endu. Nikada nije imala veliku postavku
u Njujorku, ni na Brodveju ni van njega, i malo je gledana u SAD.
Autor
je esejista magazina Njujork,
ranije pozorišni kritičar i kolumnista Njujork
tajmsa,
producent serija Potpredsednica,
Naslednici
i Režim
(Radar, 13. novembar 2025)