Kakve podvučene rečenice, posvete i papiriće kriju knjige kupljene na ulici

Kada smo u oktobru sreli Inga Šulcea, upitali smo ga da li zna da je Jozef Rot (1894–1939) pročitao hrvatskom i jugoslovenskom književniku Gustavu Krklecu (1899–1977) svoju Legendu o svetom pijancu dva meseca pred smrt.

Nemački književnik, koji je u Beogradu predstavio knjigu Nema mene bez tebe (Bulevar Books), sačinjenu od autopoetičkih predavanja koje su on i Dževad Karahasan odvojeno održali u Tibingenu – na stranicama ovog esejističkog dela ističe da je roman Čestite ubice, objavljen 2020, počeo tokom semestra na univerzitetu u Koloradu, gde mu se zbog „koncetrisanosti, preplitanja mitskih elemenata, modernosti i sažetosti“ dopala posthumno štampana novela Levijatan Jozefa Rota; najpre zato što u stilu „legende“ piše o sopstvenom vremenu.

Rotov trgovac koralima, Nisen Pičenjik, pokrenuo je Šulca da počne priču o slavnom antikvaru iz Drezdena, Norbertu Pauliniju. Kaže da mu je kao učeniku proširene srednje škole, od 1977. do 1981, on bio centar sveta. Paulini, reći će, posle promena 1989, iz središta društvenog društva dospeva na sam rub i pitanje je hoće li završiti u desničarskom miljeu…

Šulcu je pripovedač „izronio poput kita, slično samom Levijatanu“, toj morskoj nemani koju u Knjizi o Jovu njen prevodilac Đuro Daničić (1825–1882) naziva krokodilom – možda iz današnje perspektive, na vrhuncu popularnosti serija o preživljavanju u divljini tipa Goli i uplašeni, krokodil ne deluje jednako strašno.

Rotov pripovedač opisuje Levijatana (Nojzac; prevod: Relja Dražić) dok vijuga „po praizvoru sve vode“; „sam Bog je izvesno vreme, naime sve do dolaska Mesije“, poverio njemu vlast „nad životinjama i rastinjem Okeana, posebno nad koralima“.

Potpisan inicijalima G. K, Gustav Krklec svedoči o susretu sa klasikom u pogovoru Legende o svetom pijancu (Gradac; urednik: Branko Kukić), napisanom 1964, koju je „oko Silvestrova preveo s njemačkog prema prvom, amsterdamskom, emigrantskom izdanju iz 1939“.

Evo odlomka:

„Stigao sam ranog proljeća te godine u Pariz i prvi poznanik koga sam sreo u Kafe de Mago bio je njemački publicist Jakob Altmajer, koji je zajedno s Egonom Ervinom Kišom i Jozefom Rotom pobjegao iz Njemačke u posljednjem času, tj. kada je Hitler postao kancelar Rajha, 30. siječnja 1933. Već uveče onog ožujskog dana sjedili smo u kavani malog hotela Turnon, u Turnonskoj ulici kraj Luksemburškog perivoja u društvu autora Radecki-marša i Kapucinske grobnice i tu sam prvi put okusio omamljivi napitak perno, što se tako često spominje u njegovoj legendi o svetom pijancu. A upravo tu legendu, u prvoj verziji, pročitao nam je te večeri – kiša se protegla dugo u noć – za malim mramornim stolom iz perforirane đačke bilježnice sam autor.

Mogao bih nadugačko o svemu tome pričati, a naročito o utisku koji je na nas učinilo to `malo, veliko djelo`, ta legenda koja je više pijanstvo Apolona negoli Dioniza i koja sva lebdi u nekom bestežinskom stanju, kao kakva tlapnja nakon žestoka pića. Obećao sam tada, točno prije četvrt vijeka, Jozefu Rotu da ću njegovu legendu, koja nas je sve fascinirala, prevesti na hrvatski.

Ali, uskoro je buknuo rat, svi su se lijepi životni planovi srušili i moje obećanje je potonulo u zaborav. Nakon toliko godina odjednom sam, nedavno, sanjao o tom davnom pariškom susretu i otada me stala progoniti savijest, pa sam takoreći u jednom dahu preveo tu legendu pisca, oko koga se, nakon njegove nagle smrti, počela stvarati nova legenda. A ta smrt je uslijedila dva mjeseca nakon našeg susreta, 27. maja 1939, za kavanskim stolom, nakon vijesti da mu se prijatelj Ernst Toler, također emigrant, objesio u nekom njujorškom hotelu.

Emigrantska sudbina! A upravo ta sudbina, taj vječiti bijeg pred avetima, to neprekidno druženje sa strahom, ta smrt na ulici u tuđem svijetu skrivila je da je tako značajan pisac, autor četrnaest romana i nekoliko knjiga zanimljive proze, `najveći austrijski pisac između dva rata`, kako za nj reče H. Linden, potonuo u zaborav za svoje zavičajno tlo.“

Rođen usred najdubljeg kontinenta, koraljar Nisen čeznuo je za okeanom, ne videvši dugo čak ni zemljopisnu kartu, otvarajući dobro zapakovane sanduke pristigle iz Odese, Hamburga ili Trsta, ispunjene sačuvanim mirisom mora.

Nisam pomenuo Ingu Šulceu, hodajući Knez Mihailovom, scenu kada mu se učini da se ulicom spuštaju i dižu talasi, a da petrolejske lampe liče na svetionike – „morao se tvrdo držati ruba da ne bi upao u vodu“. Niti da me je slična bura jednom zatekla kod antikvara, pod zgradom fakulteta, dok je počinjalo nevreme.

Brzim pokretima spretnih ruku, on je pokupio stare knjige rasute po pločniku, čije su korice i dotle ličile na korale različitih nijansi (crvene, „rubin crvene“, „žućkasto svetlucave“, „ciglacrvene“, „boje cinobera“), ali tek kada nas je bukinista pokrio najlonom da ne pokisnemo, pa uključio baterijsku lampu, prizor je nalikovao ulasku u Nisenovu kuću. Antikvarna izdanja isijavala su i širila vonj ustajalosti, terajući nas da se zamislimo o nekadašnjim porodičnim bibliotekama iz kakvih su donošena:

„Vodio je posao u svom stanu, to će reći: živeo je s koralima, danju i noću, leti i zimi, a kako su i u sobi i u kuhinji prozori gledali na dvorište i uz to bili zaštićeni gustom gvozdenom rešetkom, u tom stanu je vladao prijatan sumrak koji je podsećao na morsko dno, pa se činilo kao da korali tamo rastu, a ne da se prodaju.“

(Radar, 2. decembar 2024)