Poznati bosanski pisac Muharem Bazdulj govori za NIN o svom novom romanu “Sjetva soli” koji romansira “fašistički rođendan” iz 1986. godine, te objašnjava šta je to intimna Jugoslavija i zašto se ne hvali pečatima u pasošu

Roman sa kalauzom

Beogradska izdavačka kuća Rende predstavila je novi roman Muharema Bazdulja „Sjetva soli“ kao priču o četrdesetčetvorogodišnjem Janku Aleksiću koji se posle dvadeset godina vraća u Sarajevo, grad u kome je živeo desetak godina pre nego što je otišao na studije u Beograd. Povod je tužan: smrt prijatelja iz mladosti, o kome će pri povratku mnogo toga saznati, konačno uspevajući da rekonstruiše i priču o „fašističkom rođendanu“, „događaju koji je mnogima u Sarajevu promenio živote, a njegovog prijatelja obeležio za sva vremena“ – kako piše na koricama knjige. Sa Muharemom Bazduljem (Travnik, 1977), autorom četiri zapažene knjige priča, tri romana, jedne knjige eseja, zbirke pesama i kolekcije kolumni, ali i prevodiocem, te članom uredništva sarajevskog Oslobođenja – razgovarali smo o tome kako je pisati fikciju koja u svom temelju ima jedan stvarni događaj.

Nin: Muhareme, da počnemo od tog vašeg junaka Muharema Bazdulja koji se pojavljuje na 50. stranici romana. Kako ste se odlučili da ubacite u priču junaka sa vašim imenom i da li mislite da bi to – kako za pisca, tako i čitaoca – mogao da bude težak literarni potez?

Muharem Bazdulj: Ne mislim, iskreno govoreći, da je to toliko težak potez, ni za pisca ni za čitaoca. Vi znate za onaj famozni Hičkokov manir da se u većini svojih filmova i sam pojavi u nekom kadru. Ovo je, na neki način, nadgradnja takvog postupka. Kad pisac objavi prozu pisanu u prvom licu, jedno od najčešćih pitanja jest ono: da li je narator vaš alter ego? Meni se učinilo zgodno da u knjizi pisanoj u prvom licu, alter ego autora knjige ne bude narator, odnosno ono “ja” koje priču priča, nego neko drugi.
 

Upravo taj junak Muharem Bazdulj – da li pomalo autopoetički – objašnjava na jednoj stranici zašto pisac bira ovakvu, poprilično neobičnu, temu? 

Odgovor na pitanje o izboru teme krije se zapravo unutar korica knjige, ali izvan samog teksta “Sjetve soli”. Mislim tu na posvetu i na moto. Knjiga je posvećena Miljenku Jergoviću, jer bez nekoliko naših dugih prijateljskih razgovora o, između ostalog, “fašističkom rođendanu”, to bi za mene bila samo medijska bizarnost iz naše novije istorije. Moto je jedna rečenica Ismaila Kadarea, a on je pisac koji me je zapravo naučio kako je moguće romansirati stvarni događaj čiji su sudionici još živi. 

Da li delite mišljenje svog junaka-imenjaka, koji, misleći na “fašistički rođendan”, kaže “da se nešto slično desilo bilo gdje u svjetu, a da su protagonisti priče, u to doba anonimni, u međuvremenu postigli to što su postigli, o tome bi se pisale studije i monografije, snimali filmovi i objavljivali feljtoni? Ovdje međutim ništa! Čudno u p.m!” 

Da, moram priznati da mi jest čudno da o cijeloj priči nije snimljen, recimo, dokumentarni film. Događaj je zanimljiv sam po sebi, a podatak da su neki njegovi protagonisti u međuvremenu stekli internacionalnu umjetničku slavu tu atraktivnost samo povećava. Indikativni su i mjesto i vrijeme: Sarajevo, taman negdje između Olimpijade i početka opsade grada…

Zanimljivo je da dok, s jedne strane, ubacujete Muharema Bazdulja kao junaka, uporedo pišete (da li ćete se složiti?) roman sa ključem i ne pominjate nijedno drugo stvarno ime… 

Niti je Muharem Bazdulj jedino stvarno ime u “Sjetvi soli” (šta ćemo sa Zdravkom Čolićem, na primjer?), niti je “Sjetva soli”, barem po mom sudu, roman s ključem. Više je da se našalim, roman s kalauzom. Šta hoću reći? Nisam koncipirao likove po konkretnim modelima iz stvarnosti, nisam kreirao literarne verzije sudionika stvarnog “fašističkog rođendana”, iskoristio sam jedan (već) istorijski događaj kao osnovu za roman. Jedan od prvih čitalaca romana kazao mi je da ga je “Sjetva soli” podsjetila na nešto što je mogao napisati Roberto Bolanjo. To mi je bio veliki kompliment. 

Pripovedač je napravio malu hroniku sa temom “fašističkog rođendana”, pregledajući stare brojeva Oslobođenja. Šta ste zaključili: šta je, na kraju, bio taj famozni “fašistički rođendan”?

Meni se čini da se radilo o nekoj vrsti dječije igre, skoro kunderijanske šale, no u romanu me više od samog rođendana interesuju njegove posljedice. Znate, iz perspektive poratnog Sarajeva, te osamdesete su “zlatno doba”, a opet današnjim dvadesetogodišnjacima je teško i zamisliti da policija nekog može privesti rođendanskog slavlja na kojem su se majonezom iscrtavane svastike.
 

Ne bih želeo da preskočimo jednu rečenicu, jer mi se čini da ste hteli da je istaknete kao bitnu. “U gradu koji bezazlenu balavurdiju optužuje za fašizam, fašizam mora postojati, jer ga se odnekud mora” projektovati.” Naravno, mislite na događaje iz 1986. godine.

Tu rečenicu u romanu izgovara Milena, sestra Mladena Jovanovića, lika kojeg je prisustvo na “fašističkom rođendanu” najpresudnije obilježilo i navodi je zapravo kao neku vrstu Mladenove uzrečice. Ona je, dakle, s jedne strane istaknuta kao subjektivno mišljenje protagoniste, no s druge strane u pravu ste kad nagovještavate da sam je htio naznačiti kao bitnu. U olakom potezanju termina fašizam, ima, čini mi se, nečeg fašističkog; hoću reći: kad neko bez prevelikog razloga viče “fašizam!”, to podsjeća na ono poslovično “Držite lopova!” koje, je li, najčešće izvikuje lopov sam.  

Neki tipovi jedu sendvič, a junakinja ih gleda i kaže: “Blago njima, njih zbog majoneze niko neće optužiti za fašizam.” No, gde prestaje igra, a gde počinje problem?!

To se vjerovatno može čitati i kao ilustracija generacijskog jaza. Svakom tuđa mladost izgleda bolja. Ti klinci koji jedu sendvič bi vjerovatno rekli da bi doba svoje mladosti rado mijenjali za osamdesete godine dvadesetog stoljeća, makar i uz rizik optužbi za fašizam zbog svastika od majoneze, dok iz perspektive praga zrelosti svaka mladost izgleda poželjno. To je ono osjećanje čija je upravo savršena realizacija pjesma Arsena Dedića “O, mladosti” u izvedbi Dušana Prelevića-Preleta. Kad ono kaže, recimo, “A jutros već su drugi mladi”… Ta bi se pjesma nužno morala naći na nekom imaginarnom soundtracku za “Sjetvu soli”. 
 

Roman je pun citat iz lektire koju čita glavni junak. Tu je i citat iz memoara Nadežde Mandeljštam koja kaže da je u pesmi, koja ga je odvela u smrt, Osip Mandeljštam napisao kako Staljin dok čita zamrlja knjige masnim prstima.

Svima nama koji na način starinski volimo knjige i koji, izgleda, polako postajemo još drastičnija manjina, nego smo dosad bili, jasna je ta mandeljštamovska paralela koja bi se žurnalistički dala parafrazirati na već viđen način: ko uništava knjige, prije ili kasnije, uništavat će i ljude. Upravo su Mandeljštamovi stihovi i svojevrstan lajtmotiv cijelog romana. Radnja “Sjetve soli” zbiva se u nekoliko decembarskih dana, centralni događaj in illo tempore, famozni “fašistički rođendan” desio se također u decembru, tako da “decembarskom danu kad je u zli katran žumance dodato” imaju izrazitu poetsku i simboličnu težinu.

Koliko vas, kao pisca, inspirišu slavne osamdesete u Sarajevu i kako to da ste upravo ovaj događaj izabrali za centralnu temu?

Inspirišu me zapravo više kao svojevrsna slijepa mrlja, prisutnija u kafanskoj mitologizaciji, površnoj feljtonistici i nacionalističkoj publicistici nego u pravoj književnosti. U nedavno objavljenoj knjizi prepiske Miljenka Jergovića i Semezdina Mehmedinovića, pominje se “erozija današnjeg sarajevskog svijeta“. Šteta je zapravo da nema više proze o tom vremenu, proze koja bi pokazala čemu se tačno ustvari dogodila ta erozija. Jasnija i tačnija slika tih, kako kažete, “slavnih osamdesetih“ postoji u popularnoj kulturi, u nekim pjesamama Plavog orkestra, recimo, nego u dosadašnjoj literaturi. 

Pripadamo sličnoj generaciji kojoj je bilo slomljeno srce kada smo u Italiji 1990. izgubili od Argentine na penale. Vi neprekidno kružite regionom. Kako vam deluje taj „suživot“ na bivšim jugoslovenskim prostorima?

Starovremenski rečeno, bolje izgleda u bazi, nego među takozvanim političkim elitama. Ta neka intimna Jugoslavija kao kulturna i sentimentalna činjenica još uvijek postoji. Da, ja stalno kružim tom nekom svojom intimnom Jugoslavijom, a na ovim nesretnim graničnim prelazima Bosne i Hercegovine sa Srbijom, Hrvatskoj i Crnom Gorom uvijek se legitimišem ličnom kartom. Bosancima još trebaju vize za Evropsku uniju, ali barem u sve susjedne zemlje mogu ulaziti samo s ličnom kartom...Taj moj tik nije ništa drugo do podsvjesno (ili ipak svjesno?) odbijanje da mi ove zemlje budu inostranstvo. Prošle jeseni pričao sam s konobaricom u Gracu koja strastveno putuje po Aziji i koja mi je pokazala svoj ispečatani pasoš kao uspomenu i dokaz svoje globtroterske prirode. Posve razumijem njen ponos brojnim pečatima u putnoj ispravi, ali ja ne želim da mi neko udara ikakav pečat dok putujem po svojoj domovini.   

Pored proze, pesama i eseja, pišete i kolumne koje izazivaju različite, ali uvek burne reakcije. Kako, baš iz ugla pisca, vidite mogući izlaz za Bosnu?

Eh, dobro vam je to, baš iz ugla pisca; mogući izlaz za Bosnu lakše je, naime, pronaći u metafori nego u stvarnosti. Kolumne, čini mi se, i ima smisla pisati, jedino ako će one izazivati burne reacije. A izlaz se možda može tražiti u koordinatama onog što sam nedavno napisao završavajući jednu svoju kolumnu: Treba priznati sopstvenu laž. Samo priznavanje vlastite laži može omogućiti svakome da u sebi pronađe odgovarajuću mjeru oprosta od grijehova i zabluda. Lako je rutinski verbalno osuditi i, kao u varijaciji na završetak “Kazablanke”, retorički za sve okriviti the usual suspects; ono što nije lako jest ne lagati o svojoj laži. Ne rad, istina oslobađa.

Mića Vujičić (NIN, 19. avgust 2010.)