Poznata evropska književnica Slavenka Drakulić govori za „Nin“ o svojoj novoj knjizi „Basne o komunizmu“, ali i o Titu, njegovom papagaju Kokiju, te bananama koje se se učinile važnijim od demokratije
MEDVEDI I MIŠEVI IZ MUZEJA KOMUNIZMA
Nakon hit romana „Frida ili o boli“ koji je za glavnu junakinju imao meksičku slikarku Fridu Kalo, ali pre svega – ljubav i bol, Slavenka Drakulić je objavila knjigu pripovedaka „Basne o komunizmu“ (izdavač „Profil“). Izdanje, preciznije govoreći, sadrži šest „basni“ čiji su naratori (i junaci) šest različitih životinja. Svaka od njih, iz neobičnog ugla, predstavlja nam parče istorije jedne od bivših komunističkih zemalja Istočne Evrope. Poznata spisateljica i publicistkinja, rođena u Rijeci 1949. godine, koja živi u Hrvatskoj i Švedskoj, na hrvatskom je do sada objavila pet romana i četiri publicističke knjige koje su prevedene na mnoge strane jezike.
Nin: Vaša knjiga „Basne o komunizmu“ objavljena je povodom dvadesetogodišnjice pada Berlinskog zida, dve decenije nakon kraja komunističkih režima. Kako ste došli na ideju da pripovedači i junaci vaših priča budu domaće, divlje i egzotične životinje?
Slavenka Drakulić: Budući da se radi o okrugloj godišnjici, vjerovala sam da će biti objavljeno puno knjiga i tekstova na tu temu – stručnih, ozbiljnih analiza, ali i sjećanja, memoara, autobiografskih zapisa, što se i obistinilo. Poželjela sam zato napisati neko drugačije, zabavnije štivo, koje bi i meni samoj bilo zanimljivo pisati. O komunizmu iz životinjske perspektive nema puno knjiga. Naravno da vam prvo padne na pamet ”Životinjska farma” Džordža Orvela, neusporediva, sjajna metafora autoritarnog društva. No, ja sam napravila nešto drugo: nastojala sam da moje životinje pišu, odnosno da se obraćaju čitateljima u raličitim književnim formama, od pisma javnom tužitelju do intervjua, javnog predavanja, uvoda u kuharicu, memoarskih zapisa...
„Ostaje pitanje – vidim ti u očima da si pomislio isto što i ja – zašto baš ta ptica? Zašto gavran?“, raspravljaju junaci basne čiji je pripovedač gavran koji priča o samoubistvu albanskog premijera. Kako ste i zašto odabrali određene životinje i vezali ih upravo za te zemlje Istočne Evrope, a ne neke druge?
Pojedine životinje su mi se same nametnule kao naratori. Na primjer, kad sam bila u Bukureštu, prvo što sam primjetila bio je neobično veliki broj pasa lutalica na ulicama. Naravno da me zanimalo što je tome uzrok, odakle su se stvorili toliki psi? I onda mi se učinilo da bi bilo najprimjerenije da priču o vladavini Nikolaja Čaušeskua ispriča upravo jedan od njih. Zašto o Bugarskoj priča medvjed? Negdje sam čula o osnivanju utočišta za medvjede koji plešu i eto, u mojoj se glavi stvorio Tošo koji diktira svoje uspomene na vladavinu Todora Živkova i njegove kćeri Ljudmile. A za priču o berlinskom zidu – pa zar krtica nije prava životinja da prouči tu ”legendu”? Morate priznati da papagaj Koki zaista ima jedinstveni uvid u Titov život i njegov kult ličnosti. Međutim, ako me pitate da li General (Jaruzelski, iako se njegovo pravo ime ne spominje) zaista ima mačku, odgovorit ću vam da ne znam i da nije ni važno. Ipak su to basne u kojima, kako kažete, životinje nipošto nisu simboli nego jednostavno svaka priča svoju priču.
Zgodna forma učinila je knjigu nekom vrstom istorijske čitanke. Da li mislite da bi „Basne o komunizmu“ mogle postati nešto poput povesnog priručnika upravo za onu decu koja će, kako kažete u jednoj pripoveci, uskoro pitati: „A što je to komunizam? Neka religija? Ili možda marka automobila?“
To je teško reći. Moja je namjera zaista da pomoću ove čitke forme približim mlađim generacijama temu komunizma. Onda oni mogu dalje istraživati na internetu, čitati povijesne knjige i tako dalje. Međutim, klinci bi od nekoga trebali saznati da knjiga uopće postoji. Da li iz novina, od nastavnika, od roditelja, prijatelja... Znajući kako pisci stižu na popis obavezne školske literature, moram reći da nemam nade da će moju knjigu čitati u školama. Međutim, hoće u Americi, “Pingvin” priprema izdanje namijenjeno studentima.
Očigledno je da ste puno istraživali. Da li biste nam rekli nešto o radu „na terenu“ i pripremama za pisanje jedne ovako neobične i pitke knjige koja, uz sve to, zadire u najsloženija istorijska pitanja…
I ranije sam dosta pisala na tu temu , na primer u knjizi “Kako smo preživjeli komunizam smijući se”, ili u “Cafe Europa” – o novinskim člancima da i ne govorim. Naravno, i sama sam četrdeset godina živjela unutar takvog sistema vlasti, dakle posjedujem dragocjeno iskustvo!
U češkoj priči posećujemo „Muzej komunizma“, a naš vodič nije niko drugi do miš. Čini se da je u ovoj knjizi naročito složen vaš odnos prema komunizmu, jer ga, na izvestan način, urušavate, rušeći usput i sve druge moguće ideologije.
Priča o Čehoslovačkoj koju priča miš Bohumil (sve životinje imaju imena) zamišljena je kao neka vrsta uvoda u sistem komunističke vlasti, pa je zato možda više pedagoška nego ostale. Muzej komunizma stvarno postoji – a za miša ne znam, možda stvarno živi u njemu! Moj odnos je, kao i kod većine ljudi koje su živjele u to doba, dvostruk: s jedne strane su uspomene na mladost i uz to vezane emocije, a s druge činjenice, povijest, teorija, ideologija... No ne treba mistificirati, sve se to da ispričati tako da čitatelji i sami vide razliku između te dvije razine pripovjedanja.
Miš iznosi zanimljivu tezu o kojoj vredi razmisliti nakon dvadeset godina. OK, kaže, za pad komunizma su zaslužni papa Jovan Pavle II ili Mihail Gorbačov sa perestrojkom, ali je ipak presudila nestašica toalet papira u dućanu!?
Pa stvar je dosta jednostavna, očigledno da je politički sistem koji ne može osigurati zadovoljenje najnužnijih potreba dugoročno osuđen na propast. Ali, lako je to danas reći! Iako sam to i ranije mislila i o tome pisala, prije svega dvadeset godina nitko nije niti sanjao o stvarnoj propasti. Niti se, ozbiljno govoreći, sistem koji je bio dobrano podrovan, urušio sam od sebe, odozdo. Presudila je politička odluka Mihaila Gorbačova da ga reformira. Paradoksalno je zapravo da je on vjerovao zbilja u reformu i nije ni sam sanjao kuda će sve nas odvesti ta njegova odluka o glasnosti i perestrojki.
„Basna“ o Istočnoj Nemačkoj napisana je u formi naučnog predavanja krtice koja pokušava da shvati kako su i zašto ljudi kopali tajne tunele ispod Berlinskog zida. Ključno pitanje za krticu jeste kakvo se blago nalazilo sakriveno s one strane zida kada su ljudi kopali upornije od samih kritica, a odgovor je – demokratija. Zašto krtica nakon toga kaže da za sad ne postoji tehnika za delotvornu primenu demokratije?
Ne slažem se s vama, krt je naime otkrio da su banane ljudima u Istočnoj Njemačkoj bile daleko važnije od demokracije. Samo su rijetki pojedinci – kaže Tilman – prebjegli na Zapad zbog slobode, odnosno demokracije koja slobodu omogućuje. On samo uočava da iako predstavlja poboljšani sistem vlasti, demokracija nije savršena. A situaciju otežava kapitalizam, odnosno konzumerizam kao prevladavajuća vrijednost. Drugim riječima, ako nemate novaca – ili ”žetona”, kako ih naziva Tilman – uzalud vam sloboda.
Domaći mačor Gorbi – po Gorbačovu! – pripoveda nam priču o generalu Jaruzelskom i vanrednom stanju koje je uveo 1981. godine. Poljski general miluje mačku koja mu je u krilu i poverava mu svoje nedoumice. U toj basni se nekoliko puta ponavlja stav Brežnjeva da je komunizam – sistem koji je nemoguće reformisati i da će ga svaki pokušaj reformacije srušiti.
Prije svega, ne radi se o mačoru, nego o mački. Dakle, o jednoj dami, vrlo finoj i obrazovanoj ličnosti, koja se inače bavi proučavanjem ljudske psihologije. Da, ona je Generalova osoba od iznimnog povjerenja. S njezine strane gledano, on je njen udomitelj ili osoba kojem je ona dozvolila da je uzme u kuću. Mačke su naime vrlo neovisne! General joj povjerava svoje misli i osjećaje i prisjeća se kako je došao do odluke o uvođenju izvanrednog stanja u Poljskoj. U njegovoj interpretaciji , odabrao je manje zlo. A što se reforme tiče, pokazalo se da je istina da se komunizam ne može reformirati. Pa čak i kad se reforme provedu, kao u Jugoslaviji, priča ipak loše završi. Usput rečeno, kasnije od jednog drugog lika, saznajemo da se taj sistem na Zapadu pogrešno zove komunizmom, jer Marksov komunizam nikada nije niti ostvaren. Radi se naravno o socijalizmu, a naziv komunizam dolazi od toga što su u tim državama komunisti bili na vlasti.
Za kraj ste ostavili Jugoslaviju, Tita i njegovog papagaja Kokija koji kroz priču sa turistom na Brionima nudi portret „Komuniste sa stilom“. Sa kakvim ste osećanjima pisali poslednje (domaće) poglavlje – pitam vas to na tridesetogodišnjicu smrti Josipa Broza?
Prošlog sam ljeta po prvi puta posjetila Brijune i tu mi je, gledajući Kokija uživo, palo napamet da je on moj idealni “svjedok vremena”. Zanimala me malo intimnija perspektiva, iako zapravo još uvijek nema ozbiljne referencijalne biografije ove historiske ličnosti. Normalno da za nikoga od nas priča o Josipu Brozu ne može biti lišena emocija – pa tako ni za Kokija. Iako sam kroz njegovu perspektivu pokušala ocrtati razvoj Titovog kulta ličnosti, trudila sam se ostaviti prostora i za Kokijeve osjećaje. Koki je isuviše pametan da bi ostao zaveden šarmom Maršala, vidio je on i njegovu drugu stranu.
Najavili ste da će nova izdanja imati još dve priče: Mađarsku i Bugarsku. Da li biste nam otkrili ko će biti likovi te nove dve „basne“ i kakve će nam priče ponuditi?
Da, ove godine izlazi talijansko i američko izdanje knjige sa osam priča. Kao što sam već spomenula, o Bugarskoj priča Tošo, posljednji medvjed koji pleše. O Mađarskoj, u svome uvodu u mađarsku kuharicu, piše svinja Mis Pigi, koja je inače diplomirala političke nauke u Budimpešti, a sada živi u Londonu i radi kao suradnica u televizijskoj emisiji o kuhanju.
Mića Vujičić (NIN)