Ulična biblioteka (5): Rot je Krklecu 1939. pročitao „Legendu o svetom pijancu“ iz đačke sveske
Kakve
podvučene rečenice, posvete i papiriće kriju knjige kupljene na
ulici
Kada
smo u oktobru sreli Inga Šulcea, upitali smo ga da li zna da je
Jozef Rot (1894–1939) pročitao hrvatskom i jugoslovenskom
književniku Gustavu Krklecu (1899–1977) svoju Legendu
o svetom pijancu
dva meseca pred smrt.
Nemački
književnik, koji je u Beogradu predstavio knjigu Nema
mene bez tebe (Bulevar
Books), sačinjenu od autopoetičkih predavanja koje su on i Dževad
Karahasan odvojeno održali u Tibingenu – na stranicama ovog
esejističkog dela ističe da je roman Čestite
ubice,
objavljen 2020, počeo tokom semestra na univerzitetu u Koloradu, gde
mu se zbog „koncetrisanosti, preplitanja mitskih elemenata,
modernosti i sažetosti“ dopala posthumno štampana novela
Levijatan
Jozefa Rota; najpre zato što u stilu „legende“ piše o
sopstvenom vremenu.
Rotov
trgovac koralima, Nisen Pičenjik, pokrenuo je Šulca da počne priču
o slavnom antikvaru iz Drezdena, Norbertu Pauliniju. Kaže da mu je
kao učeniku proširene srednje škole, od 1977. do 1981, on bio
centar sveta. Paulini, reći će, posle promena 1989, iz središta
društvenog društva dospeva na sam rub i pitanje je hoće li
završiti u desničarskom miljeu…
Šulcu
je pripovedač „izronio poput kita, slično samom Levijatanu“,
toj morskoj nemani koju u Knjizi
o Jovu
njen prevodilac Đuro Daničić (1825–1882) naziva krokodilom
–
možda iz današnje perspektive, na vrhuncu popularnosti serija o
preživljavanju u divljini tipa Goli
i uplašeni,
krokodil ne deluje jednako strašno.
Rotov
pripovedač opisuje Levijatana
(Nojzac; prevod: Relja Dražić) dok vijuga „po praizvoru sve
vode“; „sam Bog je izvesno vreme, naime sve do dolaska Mesije“,
poverio njemu vlast „nad životinjama i rastinjem Okeana, posebno
nad koralima“.
Potpisan
inicijalima G. K, Gustav Krklec svedoči o susretu sa klasikom u
pogovoru Legende
o svetom pijancu (Gradac;
urednik: Branko
Kukić), napisanom 1964, koju je „oko Silvestrova preveo s
njemačkog prema prvom, amsterdamskom, emigrantskom izdanju iz 1939“.
Evo
odlomka:
„Stigao
sam ranog proljeća te godine u Pariz i prvi poznanik koga sam sreo u
Kafe de Mago bio je njemački publicist Jakob Altmajer, koji je
zajedno s Egonom Ervinom Kišom i Jozefom Rotom pobjegao iz Njemačke
u posljednjem času, tj. kada je Hitler postao kancelar Rajha,
30. siječnja 1933. Već uveče onog ožujskog dana sjedili smo u
kavani malog hotela Turnon, u Turnonskoj ulici kraj Luksemburškog
perivoja u društvu autora Radecki-marša
i Kapucinske
grobnice
i tu sam prvi put okusio omamljivi napitak perno, što se tako često
spominje u njegovoj legendi o svetom pijancu. A upravo tu legendu, u
prvoj verziji, pročitao nam je te večeri – kiša se protegla dugo
u noć – za malim mramornim stolom iz perforirane đačke
bilježnice sam autor.
Mogao
bih nadugačko o svemu tome pričati, a naročito o utisku koji je na
nas učinilo to `malo,
veliko djelo`,
ta legenda koja je više pijanstvo Apolona negoli Dioniza i koja sva
lebdi u nekom bestežinskom stanju, kao kakva tlapnja nakon žestoka
pića. Obećao sam tada, točno prije četvrt vijeka, Jozefu Rotu da
ću njegovu legendu, koja nas je sve fascinirala, prevesti na
hrvatski.
Ali,
uskoro je buknuo rat, svi su se lijepi životni planovi srušili i
moje obećanje je potonulo u zaborav. Nakon toliko godina odjednom
sam, nedavno, sanjao o tom davnom pariškom susretu i otada me stala
progoniti savijest, pa sam takoreći u jednom dahu preveo tu legendu
pisca, oko koga se, nakon njegove nagle smrti, počela stvarati nova
legenda. A ta smrt je uslijedila dva mjeseca nakon našeg susreta,
27. maja 1939, za kavanskim stolom, nakon vijesti da mu se prijatelj
Ernst Toler, također emigrant, objesio u nekom njujorškom hotelu.
Emigrantska
sudbina! A upravo ta sudbina, taj vječiti bijeg pred avetima, to
neprekidno druženje sa strahom, ta smrt na ulici u tuđem svijetu
skrivila je da je tako značajan pisac, autor četrnaest romana i
nekoliko knjiga zanimljive proze, `najveći
austrijski pisac između dva rata`,
kako za nj reče H. Linden, potonuo u zaborav za svoje zavičajno
tlo.“
Rođen
usred najdubljeg kontinenta, koraljar Nisen čeznuo je za okeanom, ne
videvši dugo čak ni zemljopisnu kartu, otvarajući dobro zapakovane
sanduke pristigle iz Odese, Hamburga ili Trsta, ispunjene sačuvanim
mirisom mora.
Nisam
pomenuo Ingu Šulceu, hodajući Knez Mihailovom, scenu kada mu se
učini da se ulicom spuštaju i dižu talasi, a da petrolejske lampe
liče na svetionike – „morao se tvrdo držati ruba da ne bi upao
u vodu“. Niti da me je slična bura jednom zatekla kod antikvara,
pod zgradom fakulteta, dok je počinjalo nevreme.
Brzim
pokretima spretnih ruku, on je pokupio stare knjige rasute po
pločniku, čije su korice i dotle ličile na korale različitih
nijansi (crvene, „rubin crvene“, „žućkasto svetlucave“,
„ciglacrvene“, „boje cinobera“), ali tek kada nas je
bukinista pokrio najlonom da ne pokisnemo, pa uključio baterijsku
lampu, prizor je nalikovao ulasku u Nisenovu kuću. Antikvarna
izdanja isijavala su i širila vonj ustajalosti, terajući nas da se
zamislimo o nekadašnjim porodičnim bibliotekama iz kakvih su
donošena:
„Vodio
je posao u svom stanu, to će reći: živeo je s koralima, danju i
noću, leti i zimi, a kako su i u sobi i u kuhinji prozori gledali na
dvorište i uz to bili zaštićeni gustom gvozdenom rešetkom, u tom
stanu je vladao prijatan sumrak koji je podsećao na morsko dno, pa
se činilo kao da korali tamo rastu, a ne da se prodaju.“
(Radar, 2. decembar 2024)