Debra Levi govori za NIN o romanu Vruće mleko koji se našao u najužem izboru za Bukerovu nagradu
Sva politika počinje u
porodici
Najuži izbor za Bukera i
nagradu Goldsmit. Knjiga koja je obeležila godinu po mišljenju Spektejtora,
Gardijana, Njujork tajmsa, Fajnenšl tajmsa, gotovo svakog svetskog lista i
sajta posvećenog izdavaštvu. Šta se krije između korica romana Vruće mleko Debre Levi? Iza priče u kojoj majka pati od
misteriozne bolesti, a ćerka zaboravlja na svoj život, zarobljena njenom
hipohondrijom.
Na prvi pogled, Hot Milk liči na putopis. Odlaze na Mediteran, usred avgusta, na pomalo
čudnu, preskupu kliniku doktora Gomeza, ne bi li konačno utvrdile šta muči
majku. Ima nekakav problem s nogama. Iz glave – pomisliće čitalac i baš zato će
ova proza biti jedno od dela o našem dobu. No, kada glavna junakinja Sofija
bude u prvom poglavlju očajnički razlupala laptop („Dakle, ono što kažem jeste:
ako je on slomljen, i ja sam“), otkriće nam se cela igra. Mati čas hoda, čas
ne, ali ćerka neprekidno stoji u mestu.
„U knjigu se može ući
kao u esej o hipohondriji, nastao rigoroznim istraživanjem; priču o načinima na
koje koristimo bolest da bi nam se pružila potrebna ljubav i pažnja“, kaže
Debra Levi u razgovoru za NIN. Dodaje da je to storija o transformaciji.
„Sofija ima dvadeset pet godina i izgubljena je u životu. Postaje odvažnija i
hrabrija, i onda mitovi izlaze da odigraju svoju ulogu u današnjici i pomognu u
preobražaju. Reč je i o istraživanju srodstva, familije. Aristotel nam je
poručio da sva politika počinje u porodici.“
Mitovi? Britanska
književnica opisuje plaže, morske krajolike, uljuljkujući čitaoca u lak izraz
blizak putopisu. Ali, odmah, nenametljivo, uspeva da ga sa površine spusti do
dna, do srži, do mita. Na skrin-sejveru polupanog kompjutera nalazi se slika
noćnog neba, ispunjena zvezdama, s Mlečnim putem. Najstarija zvezda broji
otprilike trinaest milijardi godina, saopštava nam glavna junakinja,
pripovedajući u prvom licu, dok zvezde na ekranu njenog laptopa „imaju dve
godine i proizvedene su u Kini“.
Iz londonskog kafea, u
kome radi, čekajući doktorat iz antropologije (!), gde mleko penuša, sipa se u
šoljice, u papirne čaše s napomenom: „Pazi, vruće!“ – motiv se seli u Španiju i
zauzima centralno mesto. Kao i meduza koja je opeče, ali čija nas pojava, pri
svakom Sofijinom ulasku u vodu, poziva da se setimo mitske Gorgone, barem njene
odrubljene glave.
Kako
pasusi odmiču, priziva, pominje grčki svet. Pravi ceo krug: od fotografije
aktuelnog premijera Aleksisa Ciprasa na fotografiji iz novina, male rasprave o
grčkoj krizi, pa nazad, do starih filozofa.
Majka neprekidno traži
čašu vode. U izuzetno vešto postavljenoj igri motivima (imamo i psa na lancu
koga želi da oslobodi), pomišljamo na najrazličitije stvari. Život deteta u
majčinom stomaku...
„Roman je osmišljen tako
da može da se čita na više načina“, odgovara Debra Levi. „Kao psihološki
triler čije su glavne junakinje majka i ćerka koje traže lek za misterioznu
bolest na klinici u južnoj Španiji. Ali, može da bude i kritika: kako nam
staromodna shvatanja ženstvenosti i muškosti ne daju da napredujemo u životu.
Kako igramo ulogu muškarca i kako igramo ulogu žene... Da li nam takva
predstava pomaže u modernom svetu?“
Napominje
da su pisci istovremeno i čitaoci. „Neke od knjiga koje sam pročitala da bih
napisala Vruće mleko uključuju Lakana, Frojda, Ničea, Elen Siksu, kao i
krimiće, trilere. U svojim romanima želela sam da istražim dimenzije ljudskog
iskustva koje se ponekad ignorišu u realističkim delima: načine na koje smo
zbunjeni, usamljeni, eksperimentalni, krhki, sujeverni, mudri, glupi, kako
volimo, mrzimo. Kako smo beznadežno ranjivi i nepromišljeno hrabri. Možemo da
budemo sve to u isto vreme. Dakle, izazov jeste bio da kreiram narativ koji
može da drži svu ljudsku nepovezanost.“
Debra
Levi rođena je u Južnoafričkoj Republici 1959. Njen otac, čiji su roditelji
došli iz Litvanije i otvorili ribarnicu, bio je član Afričkog nacionalnog
kongresa. Završio je u zatvoru kad joj je bilo pet godina. Četiri leta kasnije,
preseli su se u Englesku. Odrasla je u kući punoj knjiga o istoriji. Tokom
osamdesetih i devedesetih, napisala je dvadesetak drama i postala važan dramski
pisac u Britaniji. Objavljivala je poeziju, sedam romana, nefikcijsko delo Stvari
koji ne želim da znam (odgovor pun varnica na
Orvelovo Zašto pišem).
U
prozi je neprekidno razmeštala junake po celom svetu. Jedan naslov sadrži reči geografija i progutati.
Ne želi da otkrije na čemu sada radi, ali saznajemo da zaplet počinje u
Berlinu, neposredno posle pada Berlinskog zida. Zašto joj je važno da likove
provuče kroz više zemalja?
„Oduvek sam bila
zainteresovana za to kako su Henri Džejms i E. M. Forster podizali svoje junake
iz Britanije i Amerike i smeštali ih negde drugde, u nameri da posmatraju kako
se ponašaju kada izgube uobičajene navike koje podrazumeva prisnost. Moje knjige istražuju načine na koje definišemo svoje
kulturne identitete ili načine na koje ih društvo definiše za nas. U romanu Swimming Home, s radnjom na francuskoj rivijeri, želela sam da nebo bude plavo,
da sunce uvek sija, jer je glavni junak depresivan i iznutra se oseća sivo.“
Važna joj je reč
eksperiment; umetnik mora da rizikuje. Kaže ranije za Vajt rivju da su ljudi skloni hipohondriji nalik piscima,
da uvek menjaju priču i uvek čikaju narativ, „Ne može ovo da bude migrena! Ne
može ovo da bude migrena, jer...“
Zanimljiva su njena
gledišta o istraživanjima pred početak pisanja. Misli da su zanimljiva,
fascinantna, ali da je važna stvar umeti stati s tim stvarima. Ukoliko na
polovini rukopisa oseti potrebu da se vrati istraživanjima, onda zna da je u
škripcu i najčešće ode da pliva.
Bitan
je i Bouvi. Sofija u romanu Hot
Milk gleda na Jutjubu stari koncert Dejvida
Bouvija čija je pojava očigledno bitna za Debru Levi. Opisuje ga: kosa crvena
kao krvava narandža; blistava košulja – okidač za razmišljanja o putovanjima
svemirom. Cipele s platformom podižu ga iznad Zemlje. „Bouvijevi obojeni kapci
su srebrni svemirski brodovi.“
Ranije
je otkrila kako radi. Nosi beležnice i
zapisuje stvari. Pre nekoliko godina, upravo u Španiji, unela je fragment pod
naslovom Opis sabljarke. Okrugle, bistre oči i ribar koga posmatra dok seče
sablju, pokretima matadora. Beleška je čekala da bude upotrebljena i sada, na
poslednjim stranicama najnovijeg dela, vidimo kako se konačno uklopila
u priču.
Više
puta pomenula je kauboje. „Ovaj deo Almerije u južnoj Španiji evropska je
polu-pustinja. Suncem spržen, prašnjav predeo u kome su snimani neki dobri i
loši kaubojski filmovi. Sofija je antropolog i ono o čemu razmišlja jeste
kultura muškosti u vesternima“, kaže za naš nedeljnik, skrećući
pažnju na odlomak iz Vrućeg mleka. Predlaže da objavimo pasus:
„Pravi kauboji mora da
su uvek imali ispucala usta jer su moje usne počele da pucaju od sunca. Da li
su zurili u beskrajno nebo i patili zbog odsustva poljubaca i zagrljaja? I da
li su njihove nesreće nestale u misterijama svemira kao što ponekad to čine
kada gledam galaksije na svom razbijenom skrin-sejveru?”
Roman je podeljen na
tridesetak kraćih poglavlja, odvojenih posebnim naslovima, između kojih
nailazimo na fragmente bliske poeziji. Plus rečenicu, sličnu refrenu: „Moja
ljubav prema majci je kao sekira. Seče vrlo duboko.“ Pita se: Mi smo majka i
ćerka, ali da li smo porodica... Sofija putuje u Grčku da bi posetila oca koji
se oženio mlađom ženom i dobio dete. Čak i takvu posetu književnica koristi da
dotakne svetsku ekonomsku krizu. Ne usložnjavajući nikada izraz, puštajući
čitaoca da lako ide duž španske obale, napominje da svi grčki mitovi govore o
nesrećnim familijama.
Mića Vujičić (NIN, 16. februar 2017.)