Nin
David Albahari

David Albahari govori za “Nin” o novom romanu “Ćerka”, o granici koja deli erotsko i pornografsko, o pornićima i postmodernizmu, te objašnjava do kakvih problema dovodi to što seksualni čin podrazumeva samo krupne planove, ali ne i željeni total  

Između „čednosti“ i eksplicitnosti

U bogatom proznom opusu Davida Albaharija, najnoviji roman „Ćerka“ (izdavač: Stubovi kulture), najpre bi se mogao nastaviti na niz koji čine romani „Brat“ i „Ludvig“. I ovaj narator/glavni junak prikriva svoje prekršaje tako što za njih optužuje druge, a svet predstavlja kao pakao u kome nema trunke morala. Dva fakultetska profesora, njihov sukob oko Santajaninih maksima, te ćerka jednog od njih – naći će se u složenom zapletu kompleksnog i komičnog romana o seksulanosti, moralu, maltretiranju, zloupotrebljavanju...

Nin: Izdavač je najavio roman „Ćerka“ kao delo u kome se istražuje seksualnost, „sa opisima čiju je eskplicitnost Albahari do sada retko dostizao“. Čini mi se da „eksplicitnost“ i brutalnost zaista predstavljaju nešto novo u vašem proznom opusu…

 

David Albahari: Prvu verziju romana napisao sam bez „eksplicitnosti“ i utisak je bio poražavajući, kao kada biste hteli da napišete knjigu o fudbalu a da ne pomenete reči tipa „korner“, „dribling“, „ofsajd“ i „kopačka“. Onda sam otišao u drugu krajnost i sve napravio toliko „eksplicitnim“ da je erotsko, koje je trebalo da bude privlačno, odjednom sasvim nestalo. Pokazalo se, kao i uvek, da je srednji put najbolji put, tako da u romanu zapravo i nema previše „eksplicitnosti“. Uostalom, verovatno je tako i u stvarnom životu – većina ljudi u takvim situacijama traga za srednjim rešenjima. Teško je zamisliti da bilo ko tada, u krajnje intimnoj situaciji, koristi strane, latinske reči i da bi se odlučio da pomene, recimo, penetraciju ili koitus.

 

Kada smo pre nekoliko godina razgovarali o zbirci pripovedaka „Senke“, naročito o onih nekoliko erotskih priča, pomenuli ste Jana Kota. Učinilo mi se da vas je inspirisala njegova tvrdnja da nikada ne možemo da imamo potpuni vizuelni doživljaj erotskog čina, jer tokom njega imamo samo krupni plan!

 

Glavni „krivac“ za nastanak „Ćerke“ je američka pesnikinja Ai koja ima nekoliko potresnih pesama o tome kako roditelji seksualno zloupotrebljavaju svoju decu. Tako sam u priču o apsurdnom odnosu dvojice profesora uveo novi element, slučajan erotski susret jednog od njih sa ćerkom drugog profesora. Dok sam pisao taj segment romana, imao sam na umu esej Jana Kota u kojem on ističe da u prirodnom seksualnom činu ne postoji total. Ljubavnici se međusobno vide samo u krupnim planovima, jer ako se udaljite dovoljno daleko da vidite svog partnera, tada više nema seksualnog čina, ali se zato otvaraju mogućnosti zamišljanja i drugih načina zadovoljavanja. Tada, zapravo, prestaje ljubav prema drugoj osobi a počinje da se voli i obožava neko drugi u nama.

 

Ako se ekfraza definiše kao opis umetničkog dela, onda bismo prvi deo romana „Ćerka“ mogli nazvati - (s)eksfrazom. Glavni junaci gledaju porno film u hotelu u Inđiji gde su se slučajno našli i gde počinje njihova seksualna avantura. Da li su paralelne scene sa TV-a i one iz hotelskog kreveta neka vrsta sukoba totala i krupnog plana?

 

To je, nesumnjivo, jedan od mogućih načina sagledavanja odnosa tih paralelnih zbivanja. Naravno, svaki pornografski film je i parodija stvarnog ljubavnog čina i, u isto vreme, njegova kritika. Kada pretera, kao što se događa u filmu koji junaci knjige gledaju, on se pretvara u karikaturu, u isprazno nabrajanje, mada je uvek moguće da to nekoga uzbuđuje. Tu se odmah nameće pitanje gde se povlači granica između erotskog i pornografskog, i da li se uopšte može reći da je erotsko prvi korak ka pornografskom, odnosno, da postoji neka granica između „pristojnog“ i „nepristojnog“, „prirodnog“ i „neprirodnog“? I ko uopšte odlučuje o tome? Da li se to definiše zakonom, i otkud zakonu pravo da uđe u nečiji krevet? Ako je svet prikazan u pornografskom filmu nekoj osobi prihvatljiv kao njen stvaran svet, imamo li mi prava da joj ne dopuštamo pristup u njega? Ukratko, gde počinje a gde se završava  granica između stvarnog (erotskog) i nestvarnog (pornografskog). „Boogie Nights“, film Pola Andersona o „zlatnom dobu“ pornografskog filma u Kaliforniji, pruža zanimljive uvide i nudi provokativne odgovore u vezi sa tim dilemama. To, naravno, nije osnovna tema mog kratkog romana, ali ta pitanja su svakako zanimljiva i na razne načine međusobno povezana.

 

Kako je izgledao na delu taj oštar prelaz na eksplicitne scene i nazivanje onih stvari pravim imenima? Koliko je bilo teško piscu da otvori jezički-porno registar?

 

Pisac je glumac, što znači da mora da bude otvoren i spreman za mnoge promene, odnosno, mora da pronađe u sebi način da bude mnogo različitih ljudi, pa i onih koje ne voli ili, čak, prezire u stvarnom životu. Kada sam napisao prvu, „čednu“ verziju, rezultat je bio očajan ili, tačnije rečeno, nije me zadovoljio. Onda sam rekao sebi: ako mogu drugi, onda možeš i ti. Uvek sam mislio da se Filip Rot lepo zabavljao dok je pisao „Portnojevu boljku“, pa sam se, imajući tu knjigu na umu, i ja počeo da zabavljam, odnosno, da opisujem iznova tu scenu na drugi, otvoreniji i, bez sumnje, prirodniji način. Na kraju, u poređenju sa nekim našim autorima – kao što su, recimo, Dunja Radosavljević, Marko Vidojković, Vladan Matijević i, na svoj specifičan način, Sava Damjanov – ja sam samo zagrebao po površini.

 

Čini mi se da polazite od dvostrukih, zabavnih, žanrovskih erotskih scena iz hotelske sobe u Inđiji, da biste u drugom delu otvorili najmanje dva problema. Psihoanalitički: odnos otac-ćerka kroz san i nesvesno koji su bitni elementi vašeg romana...

 

Erotska priča u romanu je, u svari, njegov drugi plan, ali je on postavljen u prvi plan za čitaoce, dok je pravi prvi plan (dakle, sukob između dvojice profesora oko Santajaninih citata) prebačen u drugi plan. Naravno, ćerka sada postaje glavni element sukoba, iako se apsurdni „dvoboj“ dvojice profesora odigrava na prostoru oko Filološkog fakulteta. U svemu tome mene je najviše zanimao lik pripovedača, koji je „iskoristio“ poznanikovu ćerku, a koji je sličan glavnim likovima, tj. pripovedačima u mojim romanima „Ludvig“ i „Brat“. Svi oni se brane za svoje moralne prekršaje tako što optužuju druge ili, pak, prikazuju svet kao pakao lišen morala. Pripovedač „Ćerke“ optužuje sve očeve za zlostavljanje i seksualno iživljavanje nad ćerkama, što, naravno, nije tačno. (Pomenuta pesnikinja Ai ide u jednoj svojoj  pesmi još dalje i opisuje muža i ženu, dakle, oca i majku koji zajedno maltretiraju svoju ćerku.) Fascinantna je ta spremnost i voljnost ljudi da pređu sve granice, a da pritom sebe vide kao izvor nevinosti.

 

A, sa druge strane, tu je, već prepoznatljivi, „književni diskurs“. Narator kaže da je ispunio glavni preduslov svake priče, „odnosno odveo je u prostor između stvarnog i nestvarnog, izmišljenog i nepobitnog, otprilike kao što je nestvarna stvarnost pornografskog filma u kojem erekcija nikada ne prestaje...“

 

Jednom postmodernista – uvek postmodernista. Naime, bez obzira na to da li svoju priču ili roman pišem na realistički ili metaprozni način, ne mogu da se pretvaram da ne primećujem stalni nemi dijalog koji se vodi između stvaraoca i dela. Sada je taj aspekt, u odnosu na moju raniju prozu, sveden na minimum, i više se pojavljuje kao neka vrsta ukrasa nego kao stilska ili poetska odlika. Takvi prodori u tkivo romana ipak imaju svoju ulogu: oni podsećaju čitaoce, pa i autora, da je pred njima jedan fiktivni proizvod koji ne bi smeli da prime zdravo za gotovo.

 

Santajanina tvrdnja da je muzika zapravo beskorisna ponavlja se kao refren?

 

Gotovo svi moji romani imaju rečenice-refrene koji su, svakako, bitni za roman, ali prvenstveno imaju zadatak da održavaju ritam romana. U „Mamcu“ su to one rečenice koje počinju rečima „kada bih bih umeo da pišem“, dok refren u „Pijavicama“ počinje rečima: „Pogledao sam levo, pogledao sam desno...“ Santajanina misao da je muzika beskorisna, kojoj on odmah dodaje i podjednako beskoristan život, ima fin apsurdan naboj naspram priče u kojoj se njeni junaci nadmeću za što preciznije i potpunije definisanje korisnosti njihovih života. Uzgred, Santajana je pomalo predstavljen kao komičan, apsurdan mislilac, gotovo klovn, ali kao takav on se savršeno uklapao u crnohumornu i apsurdnu pricu koju roman „Ćerka“ beleži. Čitaoci će, naravno, čitati ovu knjigu na svoj način, ali za mene je to možda najkomičniji  roman koji sam do sada napisao.

 

Otvorili ste gotovo sve aspekte seksualnosti. Ukoliko bismo se za čas udaljili od junaka i dela, do kakavog ste zaključka došli kada ste podvukli crtu?

 

Ako me pitate šta sam naučio, onda tu zapravo nema odgovora. Pisac piše priču koju mu diktira neki unutrašnji glas, ali on ne zna nameru tog glasa. Delo, na neki način, nije autorovo; autor je samo posrednik. A ako bih ipak pokušao da pronađem neki zaključak, on bi se najverovatnije odnosio na pomisao da je zastrašujuća spremnost i voljnost čoveka da nanosi bol drugima a da pritom bude potpun nesvestan da to čini. Doduše, sada pomišljam da možda i nije tako nesvestan kao što se može učiniti na prvi pogled. Užasno je biće čovek jer niko tako lako ne staje na stranu zla.

 

„Pokušao sam da odzviždim melodiju iz filma „Dobar, loš, zao“, međutim, usne su mi bile previše suve...“, kaže vaš glavni junak koji s vremena na vreme zvižduće muzičke numere iz filmova. Ne bih nikako propustio da završimo intervju, a da vas ne upitam šta mislite o Vudiju Alenu?

 

Vudi Alen je ranije bio jedan od mojih najomiljenijih reditelja, ali sam u jednom trenutku izgubio ritam praćenja njegovih filmova i nisam više uspeo da ga stignem. Kada je dobar, on je bravurozan, a kada je slab, onda je katastrofalan. To ga u proseku čini uvek solidnim, ali ne tako solidnim, bar za mene, kao što su braća Koen ili Džim Džarmuš.

Mića Vujičić (Nin)

петак, 26. август 2011.

Jaroslav Rudiš, jedan od najpoznatijih evropskih pisaca mlađe generacije, govori za Nin o filmu „Al
петак, 6. мај 2011.

Šon Tan, dobitnik prestižne nagrade Astrid Lindgren, govori za Nin o svojim ilustrovanim knjigama i
понедељак, 14. март 2011.

Kenet Slavenski, pisac Selindžerove biografije koja je nedavno objavljena u Americi, objašnjava ka
уторак, 22. фебруар 2011.

Poznati hrvatski pisac i novinar Ivica Đikić, autor političke biografije Stjepana Mesića, govori za