Kakve podvučene rečenice, posvete i papiriće kriju knjige kupljene na
ulici
Kratki komentari na marginama knjiga, „škrabotine“ prethodnih
čitalaca, pomalo liče na poruke ostavljene na zatvorskim zidovima. Urezuju se u
čitaočevu svest, gotovo koliko i originalni tekst, ponekad iritirajući, češće
otključavajući nove prostore značenja.
Kada je reč o delu Vaclava Havela Pisma
Olgi, štampanim u Prosveti 1989, u prevodu Aleksandra Ilića – kolekciji
epistola odabranim među sto četrdeset četiri napisane od 4. juna 1979. do 4.
septembra 1982. – opaske grafitnom olovkom na našem primerku prave društvo u
samici! „Hrabri su uvek mladi, kukavice su uvek starci“, ne skriva zagonetni
čovek svoje nedoumice. Uzvikuje: „Da li Havel voli Olgu?“, ali povremeno uz
eseje disidenta pronicljivo analizira tekst, taman udario znak pitanja i
uzvika, ništa drugo.
Vaclav Havel piše o hemoroidima, kako se bori „s manjkom svetlosti
danju i manjkom mraka noću“, te da sebi nikako ne dopušta pitanje „da li je sve
vredelo tolikih nevolja“. Ima tekuću vodu, normalan klozet, svoj krevet; gleda
estradnu predstavu koju su zatvorenici izveli za zatvornike. Čita knjigu o
Etrurcima, o Kartagini. Odlazi u zatvorski bioskop. Seća se ranijih vremena:
radio je kao laborant, bio kulisni radnik, vojnik, student. „Svako veče slušam
i dečju igru s obližnjeg igrališta, tako da ipak imam nekakvu vezu sa
spoljašnjim svetom. Pokušavam da se malo bavim jogom, ali za to ovde nema
prostora; svaki pokret mora biti proračunat u milimetar.“
Premda bačen u provaliju, egzistencijalistički ponire u suštinu, ne
odstupajući od optimizma. Nabraja dobra i rđava raspoloženja – tu su poučni
redovi o nedeljnoj teskobi, takođe o ravnodušnosti, pogotovo pozorištu.
Kakvim izrazom sve postiže?
Saznajemo da rečenice poslane iz zatvora dele istu sudbinu: „Čovek ima
na umu da se pisma kontrolišu, tu je i nužnost da se piše čitljivo (dakle,
pomalo dečjim rukopisom)“. Namerava da u tim redovima na izvestan način
„razgovara sa samim sobom“; da se „samoneguje“ i ponudi „mikroeseje“ čiji kraj
katkad iznenada dođe jer nema više papira.
A kakva je uloga Olge, junakinje iz naslova?
Uglavnom dobija savete: „Ukratko, trebalo bi da živiš kao da sam ja
negde na izletu, potpuno normalno“. Ili informacije da je izašla nova ploča Bee
Geesa „koju bi svakako trebalo da kupiš“.
Otkud priča o Havelovim – ne mogu da znam! Na putu do Rovinja, počeo
sam da zapitkujem Tanju Petovar o Karelu Švarcenbergu čiji je mandat češkog
ministra spoljnih poslova istekao leto, dva ranije. Možda smo na usputnoj
benzinskoj pumpi, na odmorištu, listajući novine ugledali njegovu fotografiju
uz glupu vest da je rutinski zadremao na sastanku. Ili će pre biti da smo
spazili tipa s leptir mašnom dok se u kasno septembarsko popodne žurno vraća u
automobil, pa je iz podsvesti izronio moj stari strah da vozača slučajno ne
prevari san…
U svojstvu članice saveta Međunarodne helsinške federacije za ljudska
prava sa sedištem u Beču, beogradska pravnica Tanja Petovar, inicijatorka
osnivanja Helsinškog komiteta za ljudska prava Jugoslavije u proleće 1987, bila
je u prilici da u više navrata poseti Čehoslovačku krajem osamdesetih i
prisustvuje brojnim događajima pre pada sovjetskog režima u ovoj zemlji.
Predsednik saveta bio je upravo Karel Johanes fon Švarcenberg, crveni princ
Beča, a generalni sekretar Šveđanin Gerald Nagler, bivši biznismen, posvećen
borbi za ljudska prava.
U martu 1989, sa tročlanom delegacijom, posetila je Olgu Havel.
Pamti stari porodični stan nekada imućnih Havelovih roditelja: „Velike
sobe, visoki plafoni, prozori sa pogledom na Vltavu i Karlov most. Sve je
delovalo oronulo, bez grejanja. Dočekali su nas supruga Olga, i Havelov mlađi
brat Ivan sa ženom. Svi su pušili bez prestanka. I danas vidim Olgu kako sedi u
fotelji, mršava i sumorna, modrih podočnjaka, obavijena dimom cigarete. Malo je
govorila. Činilo mi se da je bila sita brojnih poseta i da se nije ničemu
dobrom nadala. Otišli smo potišteni, iznova suočeni sa nesrećom koja se sa
sovjetskom okupacijom svalila na tu civilizovanu i nekada demokratsku zemlju.
Nismo slutili da ćemo u tom istom gradu, krajem te iste godine, biti u masi
ozarenih Čehoslovaka koji su sa posetiocima iz celog sveta delili ushićenje
slobodom donete nakon četiri decenije plišanom revolucijom.”
Tom susretu prethodili su događaji vezani za Simpozijum Cehoslovačka 88, organizovan u novembru
1988. „Osmislila ga je grupa za ljudska prava Charter 77 sa još četiri slične
organizacije. Događaj je zamišljen kao rekapitulacija ključnih tačaka u razvoju
Čehoslovačke: 1918-38-48-68. Istovremeno je trebalo i da se ozvaniči postojanje
Helsinškog komiteta za ljudska prava Čehoslovačke na čijem čelu je bio Jirži
Hajek, ministar inostranih poslova u Dubčekovoj vladi do 1968, a među
osnivačima i Jirži Dinsbir, tada novinar. Havel je na simpozijumu i kasnije
delovao opušteno, uvek u farmerkama i sakou kada sam ga sretala.“
Organizatori su skup najavili vlastima u septembru, nakon čega su
krenuli raznovrsni pritisci i pretnje. Prilikom otvaranja, 11. novembra 1988,
pojavili su se uniformisani ljudi i odveli organizatore, Jirži Hajeka i Havela
koji je u tom trenutku otvarao skup.
„Prvi put sam prisustvovala državnom nasilju na otvorenoj sceni – pred
svim učesnicima simpozijuma, domaćim i stranim. Uprkos šoku, domaćini su se
reorganizovali i nastavilo se sa radom. Pušteni su posle nekoliko dana, nakon
brojnih intervencija.”
Tanja nas podseća da je Havel ponovo uhapšen 15. januara 1989. i
osuđen na devet meseci zatvora, usred masovnih demonstracija na godišnjicu
samospaljivanja Jana Palaha, održanih na trgu Vaclavske Namesti.
Opet su usledile brojne intervencije, uključujući i apel sa godišnje
konferencije OEBS-a iz Beča. „Pušten je u maju, dok su ostali izdržali kazne do
kraja. IHF se na svaki način zalagao da se aktivisti za ljudska prava puste iz
zatvora i da se njihove porodice zaštite od pritisaka i ucena”, ističe Tanja
Petovar.
Vaclav Havel bio je predsednik Čehoslovačke od 1989. do 1992, a potom
Češke od 1993. do 2003.
„Mene verovatno očekuje velika kibla žuči“, napisao je na 17.
stranici, 2. novembra 1979. Subota…
(Radar.rs, 29. januar 2025)