Gošća prvog evropskog festivala Knjiga na (s)ceni u Češkom domu, čiji se
roman Ostajnica upravo našao u
najužem izboru za nagradu Međunarodni Buker, govori o svom prvencu koji
tematizuje „zavet čednosti“ i sudbinu virdžina, devojaka koje preuzimaju muški
identitet
Roman Ostajnica, objavljen u izdavačkoj kući
Heliks, u prevodu Jasmine Jovanović, otvara objašnjenje pojma iz naslova.
Devica s datom zakletvom prema Kanunu Leke Dukađina: „Počinje da živi kao
muškarac i glava porodice u patrijarhalnim sredinama... Reč je o zakonski
prihvaćenoj promeni pola posle koga žena dobija muška prava kojih su žene u tim
krajevima lišene…“
Čim smo
se sreli, po završetku njenog nastupa na festivalu Knjiga na (s)ceni, u Češkom domu, upitali smo odakle joj takva
tema. Rene Karabaš (pravo ime: Irena Ivanova), književnica, scenaristkinja i
glumica, odgovorila je da se pitala kako da ispriča ličnu priču.
„Vrlo sam
osetljiva osoba“, kazala nam je, ponavljajući katkad u šali „Važi!“, srećna što
uči srpski. „Rasla sam u bugarskom selu. Svakodnevica je na selu dosta surova…
Imam sestru, a deda je silno želeo unuka. Sestra je glumila muškaraču u
porodici, tata ju je zvao ’sinčinom’, a ja sam imala ulogu Saleta, Bekijinog
brata iz knjige. Žensko, osetljivo, sklanja se.“
Knjiga
upravo nominovana za Međunarodni Buker – proglašenje dobitnika ili dobitnice
zakazano je za 19. maj – već nagrađena priznanjem sa imenom Elijasa Kanetija i
prevedena na petnaest jezika, očito se otvorila pošto je videla žene prinuđene
da budu muškarci, preciznije dok je pregledala fotografije virdžina.
Zainteresovala se za njihovu sudbinu.
Rene je
najpre pesnikinja. Prozu započinje stihovima: „još u majčinom trbuhu / čula sam
razne stvari /dok moj otac govori / želim sina… ne razumem / možeš li mi ti
objasniti / šta znači / pusti me da čujem vesti / sem ovoga: /vanredne vesti
/devojčica se obesila / o pupčanu vrpcu?“
Potvrđuje!
„Poezija je početak svega. Pronaći ćete je i u brošurama za supermarket ako
vidite.“ Imate li dar – daće primer –
uočićete prelamanje svetlosti. „Pogledajte kako su linije na podu napravile
krst...“
Nadovezujemo
se: „svetlost što ulazi kroz roletne na prozoru reže mi oči“.
Stekli
smo utisak da je mešajući stih i prozni izraz razbijala krutu formu zakletve:
„pokoravam se ovoj svojoj zakletvi da ne pratim poročne želje svoga tela, i
danas ispred dvanaest otaca prihvatam muško ime Matja kao svoje jedino lično
ime, i neka mi žene odseku kosu, i neka moje haljine postanu pepeo, i neka
muška odeća bude na mojim leđima, nogama i koži“.
Napominje
da forma nema nikakve okvire. „Tu su poezija, roman toka svesti, epistole – sve
je samo izlazilo iz pripovedača! Slobodna forma suprotstavila se potpunoj
neslobodi, realnosti nalik onoj u zatvoru. Zakletvom se saglasite sa takvim
načinom života.“
Ističe da
se „gutljaj slobode“ oseti u pismima Bekijinog brata, Saše, dok svedoči kako
slobodno živi u Sofiji, po bekstvu: „kada mi je brat otišao, majka je nastavila
da postavlja po četiri viljuške umesto tri / navika je najgora stvar / Saletova
stolica je prazna, na njegovu stolicu je naslonjena puška, gledam u dva
udubljenja na podu u obliku cipela, na jedno je sletela muva / odleće“.
I ona
misli da mnoge stvari odnekud dolaze
dok pišete. „Čujete glas, (važi!), ne baš ono srednji vek, ali vas obuzme, pa
onda celo telo učestvuje u stvaranju. S tim da ne možete skroz racionalno da
izaberete izraz. Mora da se uključi kompletno biće.“ Skreće nam pažnju da je i
Pamuk razdvojio dva tipa naracije. Pojednostavljeno, glava i srce. „U mom
slučaju – srce.“
Veruje da
ne počinje sve našim rođenjem. „Negde u sebi ipak nosimo nekakva znanja iz
prethodnih generacija. Neko je nagomilao spisateljsko umeće i ono je isplivalo
kod mene. Ponekad sam u nedoumici da li ja smišljam temu knjige ili se sećam
nečega…“
U
intervjuima prepričava neobičan slučaj. Premda njen izdavač svakako ima
urednika, Ostajnica nije prošla kroz
uredničke ruke. Dobro mu se učinilo – šta god da pipne, raspašće se čitava
konstrukcija slično savršeno sklopljenom mehanizmu.
Uprkos
tolikoj slobodi, svim registrima naracije, praćenje određenih reči, ne jedino
refrena romana – rekao bi Albahari – poput ogledala,
senke, obrisa, siluete, čak
veznika ili (život ili smrt, rađanje
ili umiranje, žensko ili muško, cveće ili korov) – svet između korica temeljno
se organizovao.
Reči su
bitne: odlaze i vraćaju se, zavisno od toga da li se gubi ili osvaja komadić
slobode. Uopšte ne juri za zapletom, međutim peripetije se nenametljivo i
neprekidno ređaju jedna za drugom; kao bujica nose čitaoca ka kraju.
Koristi
mala slova, velika za vlastita imena…
Prekida
nas. „Imena su birana, nose simboliku. Majka se pominje bez imena. Osetite da
je prošla kroz kuću, da je pomerila zavesu. Senka, duh.“ Velikih slova nema
zato što je malo tačaka. „Ništa nisam smišljeno uradila. Došlo je u naletu.“
Bitna joj
je scena kada Matja ili Bekija odlazi u crkvu i zaklinje se da će ostati
virdžina. „Daje zakletvu u muškom rodu. I dalje je žena, no ponaša se u odnosu
na očekivanja.“
Slaže li
se s junacima koji dovode u pitanje suštinu identiteta? Uzgred, od stroge
kontrole tela, stižemo do zaključka da je „telo samo sitnica“.
Neće
protagonistkinja da sruši identitete, pre hoće da vrati svoj, naročito od trena
preuzimanja onog drugog. Više razmišlja o balansu muškog i ženskog načela
unutar svih nas. „Junakinja na kraju uspeva da se vrati sebi.“ U patrijarhatu,
dobija prava tek kada postane muško.
„Sudar.
Naizgled dobija slobodu, imanje, pravo da glasa, čak da nosi sat, ali paradoks
je što ne oseća sebe, gubi pravo da
voli kako želi da voli.“
Na kraju
bratovljevih pisama stoje 2017. i 2018. godina, izazivajući jezu. Da li je
moguće da se u određenim krajevima običaj zadržao i u našem vremenu?
„Fikcija.
Junak je izmišljen“, kaže Rene Karabaš. Uverljivo je toliko da ju je čitateljka
nazvala i pitala za Bekijin kontakt, ne bi li joj pomogla.
Da.
Postoji još nekoliko ovakvih slučajeva.
----------------------
Knjiga na (s)ceni
Od 17. do
19. aprila, u Češkom domu, održan je prvi festival evropske književnosti u
Beogradu pod nazivom Knjiga na (s)ceni,
koji zajedno organizuju članice EUNIC Srbija i izdavačka kuća Blum. Kako
objašnjavaju, ambicija je da se savremena evropska književnost vrati u sam
centar javnog prostora, podstičući živi dijalog između autora, izdavača i publike.
Osim naše sagovornice Rene Karabaš iz Bugarske, učestvovali su Norman Oler
(Nemačka), Malgožata Rejmer (Poljska), Dorota Maslovska (Poljska), Martin
Vopenka (Češka), Ljuba Arnautović (Austrija), Kristijan Njari (Mađarska), Mojca
Kumerdej (Slovenija), Morten Pape (Danska), Melanija Macuko (Italija), Franjo
Nagulov (Hrvatska), Lejla Cato (Švedska), te domaći autori Enes Halilović,
Darko Tuševljaković, Olivera Zulović, Bojan Vasić, Marko Čudić, Jasmina
Ahmetagić, Milan Tripković i Aleksandar Šurbatović.
(Radar, 23. april 2026)