Posle Braće po
duši, priče
o mladićima iz Senegala koji su se u Prvom svetskom ratu borili na evropskom
frontu, nagrađene Međunarodnim Bukerom – izdavačka kuća Geopoetika objavila je
roman Davida Diopa Vrata za put bez povratka ili tajne
sveske Mišela Adansona, takođe u prevodu Olje Petronić.
Francuski prozaista i pesnik, senegalskog
porekla, rođen 1966, izučava francusku književnost 18. veka i evropsko
predstavljanje Afrike u 17. i 18. veku. Na jugozapadu zemlje radi kao šef
Katedre za umetničko, jezičko i književno istraživanje Univerziteta Po, pa smo
se zanimali da li je zaplet i za novu storiju pronašao u tim starim tekstovima.
Izgleda da ga nije bilo strah da utone u ovo more nalik
na obrnuto nebo – da se poigramo slikom sa 135. stranice.
Pritom
nismo zaboravili odgovor o dokumentarnom temelju fikcije Braća po duši,
zabeležen u novinarskom notesu, u junu 2020, naročito poslednju podvučenu
rečenicu: „Ne, niko iz moje porodice nije bio vojnik u kolonijalnoj vojsci.
Oslanjao sam se na bogatu istorijsku dokumentaciju u Francuskoj. Čitao sam
doktorske teze istoričara o ulozi senegalskih vojnika u Velikom ratu, ali nisam
pravio beleške, što je inače moja profesorska navika. To nisam činio želeći da
u trenutku kad započnem pisanje iz afektivne memorije na površinu isplivaju oni
detalji pročitanog koji su takli moj senzibilitet. Na primer, to što sam
pročitao i zapamtio da je francuska vojska na pojasu uniforme senegalskih
kolonijalnih vojnika predvidela mesto za mačetu, pokrenulo je čitav niz
epizoda.“
Da li je glavni junak u Vratima isto istorijska ličnost…
„Da. Mišel Adanson bio je mladi francuski
botaničar koji je zaista postojao i putovao u severni Senegal od 1749. do
1754”, kaže David Diop za Radar.
Kasnije je postao član Kraljevske akademije nauka u Parizu. „Poznat je po
radovima o fauni i flori Senegala. U Parizu je 1757. objavio izveštaj o
putovanju u Senegal, što me je inspirisalo da ga uzmem za junaka.“ Ceni činjenicu
da je naučio volof, jezik koji se govori u Senegalu, kako bi mogao direktno da
komunicira sa lokalnim naučnicima. „Mišel Adanson je bio jedan od prvih evropskih naučnika
koji je cenio afričko znanje u oblasti farmakopeje i medicine.“
Metodičan, kandidat za akademika, željan slave u
profesiji, usamljen,
žedan znanja, avanture, sklon melanholiji – „Ja sam odsečena grana
botanike“ – za cilj ima štampanje Univerzalnog
sveta, enciklopedijskog remek-dela, pa dane i noći troši u brižljivom
opisivanju sto hiljada „egzistencijâ, biljaka, školjki, životinja svih vrsta“.
Bez saradnika, napisaće hiljade odrednica – „za njega su enciklopedije i
rečnici bili najisplativije knjige zato što njihovi autori, pod prinudom
kratkoće tekstova, nisu imali vremena da se dodvoravaju“. Nesumnjivo suočen s
pitanjem postoji li Arijadnina nit uz pomoć koje bi se probio kroz prirodu, a
da se naposletku ne izgubi.
Kako je naš
sagovornik razmišljao o fantastici ispisujući putešestvije obeleženo neobičnom
ljubavlju prema zagonetnoj ženi, odbegloj robinji… „Natprirodno“ u našim danima
uistinu jeste realno u dobu o kome piše. „Pola žena, pola zmija.“ Duh iz
šikare. Vračevi. Vidarke.
Odgovara da je u tradicionalnim nezapadnim društvima odnos prema
natprirodnom drugačiji: „Određene pojave koje mi u Evropi smatramo nestvarnim,
drugde se smatraju stvarnim. U romanu sam postavio stvari tako da Mišel Adanson
posumnja u stvarnost viđenog u kolibi Marama Seka. Sumnja je u osnovi zapadne
moderne filozofije, čak i kartezijanske, i hteo sam da je Adanson iskusi na
način neočekivan za racionalnog naučnika.“
Intrigantan
je zaključak pripovedača da isključivo roman može da ispriča celu istinu o
jednom životu, da ponudi „istinski pregled duboke stvarnosti života“. Vrata za put bez povratka kreću iz
dokumentarnog.
Veruje da roman uređuje živote, daje im značenje,
pravac koji je u zbilji mnogo nejasniji. „Ova konstrukcija pripovedanja može delovati potpuno
veštački, veoma daleko od realnosti života. Ali zapravo nije kada znamo da
dajemo smisao svom životu koji je veoma blizak onom koji može da poprimi
fikciona naracija.“ Predlaže nam da zamolimo nekoga da nam govori o samom sebi.
„Videćete da će
njegovo pripovedanje biti slično fikcionoj naraciji. Ne zato što laže, već što
će napraviti izbor najistaknutijih elemenata sopstvenog postojanja iz lične
perspektive. Na izvestan način, svi smo mi pisci sopstvenih života kada nas
zamole da pričamo.“
Čitalac se
naježi od malih drvenih kipova koji se kreću po noći i ubijaju po naredbi
vladara. Koliko današnji vladari manipulišu „tajanstvenim strahovima“?
Citiramo: „Povezan sa njihovom nadmoći, užas koji ulivaju srazmeran je njihovom
strahu od gubitka vlasti.“ Mišel veli: „I najmoćniji kraljevi postanu zli kad
se drznemo da im pokažemo kako mislimo da i nisu toliko žestoki koliko žele da
izgledaju.“
Potvrđuje
da se u principu
vlast oslanja na ljudske strahove: „Ljudima na vlasti je potrebna lakovernost onih kojima vladaju.
Zato se moć predstavlja kao sveta, obavijena misterijama koje čuva, i koje
nemaju svi mogućnost da razumeju. Moć se zasniva na razdvajanju znanja.“
Interesuje
nas ima li sada više predrasuda nego ranije… Pročitaćemo u knjizi da na putu u
prošlost, ka nekadašnjim verovanjima, naiđemo na neznanca ali da smo ti
neznanci u stvari – mi, niko drugi. Mišel razmišlja koliko neka zemlja, ma kako
lepa i zanimljiva u apsolutnom smislu, nije ništa kada je ne naseljavamo našim
mislima, težnjama, nadama.
„Ne verujem u napredak ljudskog duha. Čovečanstvo
danas nije bolje nego u 18. veku. Dok god postoje ljudi, postojaće i
predrasude. Ali nisam pesimista. U svakoj epohi postoje žene i muškarci koji se
bore protiv predrasuda svog vremena jer su otvorenijeg uma od drugih, jer su
jednostavno radoznali. Mišel Adanson bio je jedan od tih ljudi otvorenih prema
svetu i drugosti u 18. stoleću.“
Iskonski izvori reči
Novi roman Davida Diopa Où s'adosse le ciel (Gde se nebo naslanja) upravo se našao u
izboru za Gonkurovu nagradu, najprestižnije francusko književno priznanje.
Izdavač Julliard ovako najavljuje tu knjigu: Кrajem 19. veka, Bilal Sek
završava hodočašće u Meki i sprema se da se vrati u Sen Luj u Senegalu. Tada u
toj oblasti hara epidemija kolere, ali Bilal preživljava, izazivajući nevericu
francuskog lekara što pokušava da prodre u tajne njegovog imuniteta. Uzaludno.
Bilal je već na drugom mestu, nošen drugom pričom, onom koju neprestano peva,
ogromnim mitom koji je u njemu ostao netaknut, prenošen velikim lancem reči
koji ga povezuje sa precima. Odiseja egipatskog naroda, tada pod jarmom
Ptolomeja, koju je predvodio Unifer, visoki sveštenik Ozirisa, sanjajući da
povrati slobodu narodu, vodeći ga na zapad kroz pustinje, ka obećanoj zemlji,
lepom horizontu, tamo gde se nebo naslanja… Na taj put polazi i Bilal, ka
domovini, prolazeći kroz Đene, crveni grad, gde
se nakratko zaustavio i Unifer. Od drevnog Egipta do Senegala, Diop
potpisuje maestralnu knjigu o čoveku koji je krenuo u osvajanje svojih korena i
iskonskih izvora svoje reči.
(Radar, 2. oktobar 2025)