Njegov junak,
dečak-partizan, pa golootočanin i statista u filmovima o Vinetuu, povezao je u
epskom romanu Projektori piščevu Istočnu Nemačku i raspad Jugoslavije, gurajući
u prvi plan teme nasilja, neonacizma, monstruoznih stvari kakve je čovek kadar
da učini
Novi roman Klemensa
Majera Projektori ima više od hiljadu stranica, četrnaest poglavlja, tri uvertire, obilje
likova i radnju koja u sebe uvlači skoro ceo 20. i početak 21. veka. Fikcija
stvarana osam leta, vezana je za prošlost, raspad Jugoslavije i ujedinjenje
Nemačke, a njenu okosnicu, pored ostalog, čine filmovi o Vinetuu, poglavici
Apača, snimljeni šezdesetih u jugoslovensko-nemačkoj produkciji.
„Vinetu je osamdesetih stigao u
bioskope Istočne Nemačke“, kaže Klemens Majer, gost 14. Beogradskog festivala
evropske književnosti. „Pre
toga, nije bio poželjan. Tek dve decenije nakon premijere na Zapadu, došao je
na drugu stranu. Kada sam bio dete, gledao sam ga do besvesti“, priča nam u Geteovom institutu, u
prisustvu Bojane Denić, urednice izdavačke kuće Radni sto koja prevodi i
objavljuje njegove knjige i prevoditeljke Biljane Pajić.
Programska šema bila je
strogo kontrolisana. Pamtimo razgovor o Tucanju kamena, prozi o
prostituciji: kvart crvenih fenjera uzet je za ogledalo u kome se reflektuje
izmenjena društvena, politička i ekonomska stvarnost. „Iz Štazija u kupleraj“ – pročitaćemo u Tucanju, gde su
posebno uzbudljivi redovi o pop kulturi NDR. Alfons Citerbake, lik iz
dečje književnosti, hoće u kosmonaute i prelazi na hranu iz tube, ali u doba
okupacione zone na Istoku nije je lako nabaviti. Jede pastu za zube!
„Postojale su istočne pop
pesme, istočni TV šou programi, naši romani naučne fantastike, pioniri u
uniformama, ruski jezik, narodna milicija, prijateljstvo među narodima. I još
uvek ima nostalgije za Istokom – ostalgije.
Ljudi žele nazad tu kulturu, ali zaboravljaju loše stvari. Zaboravljaju Štazi.
Cenzuru. No, bilo je vesterna...“
Interesovali smo se za
tehniku da se vidi ponešto sa Zapada. „U mom detinjstvu već stoje zgrade s
velikim antenama. Mogao je da se uhvati signal. Osamdesetih je to bilo sasvim
normalno. Ranije znatno teže, zabranjeno.“
Kolega pisac Ingo Šulce
legao je te večeri ranije i slučajno prespavao pad Berlinskog zida. Majer je
gledao prenos, zapitan šta se događa. Imao je dvanaest. Svet se odjednom
promenio. Te slike vraća i u najnovijem delu.
Šali se, pominje Ćosićeve
Tutore: „Die Tutoren – Die
Projektoren. Parnjaci! Bora Ćosić me je inspirisao, uz brojne druge književnike.
Zaslužio je Nobelovu nagradu!“
Junaci Projektora
su Kauboj, Negosava, Pastir, Dottori, Čovek s turbanom, Umišljeni Indijanac,
Georg, Hajko, Franko Nero – ovde nije glumac. Svakako, dr Maj,
fikcionalizovani Karl Maj, tvorac sage o Vinetuu.
Upoznao je Gojka Mitića,
glumca što je igrao tog poglavicu domorodaca. „Ima malu scenu u romanu!“
Zaintrigirala ga je
činjenica da su ovi filmovi snimani u Jugoslaviji, upravo na mestu gde su Srbi
i Hrvati zaratili 1991. „Na planini Velebit, kod jezera Plitvice. Zanimljivo mi
je bilo da se tu snimao kaubojac, pa počeo pravi rat. Vinetu je naivna, u
izvesnom smislu romantična figura; bratimi belce i Indijance. Suprotnost onome
što se na tom području desilo docnije.“
Jedan od glavnih likova Projektora
statira šezdesetih u ekranizaciji Vinetua.
Meštani Velebita zovu ga Kauboj. Vojni kamion izbaciće ga ispred seoske kuće,
zajedno s drvenim sandukom, a sećanja tog čoveka odvesti u Beograd, podsetiti
na bombardovanje u Drugom svetskom ratu; baciti u svakodnevicu provedenu s ocem
od koga je nasledio strast ka knjigama i filmu. Bio je u partizanima, završio
na Golom otoku. Kasnije – čovek za sve u YU produkciji.
Ratko Dražević? – upitaće Klemensa Majera na čitanju u Domu
omladine i on će brzo proći kroz životopis tog čoveka, lako kako ume da diktira
recept za Vasinu tortu.
Jovan, ili Kauboj, pisaće
i roto-romane… Statistinog sina presrešće lik Georg i završiće u raljama
neonacista. Umešati se u naš građanski rat.
Knjigu otvara citatom
Karla Maja (1842-1912): „Ja sam hakavati, pričam bajke“, rečima nemačkog
stvaraoca za koga često govore da je nudio zaplete iz dalekih predela u koje
nikad nije nogom kročio. Bliski istok i daleki zapad. Vekovni argument tezi da
autor ne mora zaista da iskusi sve o čemu pripoveda.
„Jesam putovao, doduše, ne
u to vreme. Nisam bio na ratištima u bivšoj Jugoslaviji, ali sam zato precizno
istraživao. Verovatno više nego Maj za Vinetua!
Trebalo mi je deset godina da sprovedem istraživanje i stavim tačku na
rukopis.“
Nismo zaboravili neumoran
rad na Tucanju kamena: „Čitao
sam knjige, izučavao studije, razgovarao s devojkama. U beskraj... Slučajno,
žena u koju sam se zaljubio kao tinejdžer, rešila je da bude prostitutka. Imao
sam blizak odnos s pojedinim devojkama. Katkad sam radio slično detektivu,
premda vlasnici klubova ne žele da ih posmatrate.“
Nema utvrđenu rutinu,
trudi se da radi koliko god može. Noću, danju. U međuvremenu, razgleda grad,
švrlja naokolo zbog sledeće ideje. Teško je opisati toliku istraživačku strast!
Dok je tu, insistira da vidi izložbu Ilije Bašičevića Bosilja. Ne skriva
oduševljenost izdanjem u kome je otkrio fotografije: načinio ih je Kurcio
Malaparte. Kratko vreme bio je u Beogradu 1941. Hvata se za glavu.
„Neverovatno, zar ne?“
Sada naglašava da Projektori
jesu priznanje velikoj fantaziji koju književnost može da stvori jer ona nije
isključivo istorija: „Pokušavam
da stvorim fantastične svetove i da variram povesne događaje. Mogao bih da
kažem da je to magijski realizam, ali opet sam morao duboko da istražim prošlost,
od Kraljevine, preko SFRJ do devedesetih.“
Magija? Leks Barker
pojavljuje se među redovima i posle smrti, nalik utvari, kao glumac, mit. Ovde
dolazi iz rata, u Americi je s veteranima iz Vijetnama, s Josipom Brozom Titom.
Ne radi se jedino o
stranim, takozvanim nepoznatim realnostima. „Deo radnje smešten je u Lajpcig.
Mladić postaje neonaci. Ne odlazim isključivo u univerzume koji mi nisu bliski,
ostajem i u prostoru u kome živim.“
Autofikcija?
„Lepo, teško pitanje…
Upliće li se autofikcija u moć jezika i time postiže više od pukog pripovedanja
o samom sebi, onda me zanima. U suprotnom me uopšte ne interesuje. Verujem u
moć literature. I u moć istraživanja! Jednako u moć izmišljanja, konstrukcije,
stvaranje svetova što mogu da učinim samo kad pogledam dalje od svog tanjira.“
Balzakovski sveobuhvatan
usisava ličnosti i događaje. Deluje kao da pripada ljudima koji čim uzmu
usisivač uvuku zavesu. Ne čudi da romanesknu gromadu svrstavaju u ep. Znamo da
se može napraviti plan ali da se usput dešavaju čuda.
„Nisam imao ideju da će
da bude ovoliko.“ Na stolu je originalno izdanje Projektora nalik komadu Zida;
ne šarenim kamenčićima-lažnjacima kakvim se trguje na internetu. „Uvideo sam da
počinje da obuhvata sve više i više vremena dok sam pisao, ne pre…“
Pominje staru železničku
stanicu u Novom Sadu i građenje nove. Podišla nas je jeza od tog odlomka koji
smo čuli na Festivalu.
„Jako mi je bilo teško
kada sam pročitao da se dogodila tragedija u Novom Sadu. Bio sam na stanici, u
zgradi ispred, tražio sam staru stanicu u kojoj se dogodio strašan zločin 1942.
Više je nema… Pogodilo me je!“
Nemali broj prozaista
svedoči o strahu da će se ostvariti ono što su izmislili i štampali.
„Nemam tu bojazan“,
odriče Klemens Majer. „To bi bio znak da ima Boga. U Projektorima me kopka kakve je užasne stvari čovek u stanju da
uradi. Morao sam da prođem kroz to radeći na rukopisu, ali ne mogu da napišem
storiju koja ne ostavlja nikakvu nadu. Uistinu, imao sam ja strah od prošlosti!
Trebalo je pomiriti se s mrtvima. Nisam nipošto želeo da budem nepravedan prema
njima, ni prema jednoj opisanoj sudbini. Plašilo me je… Osećao sam oko sebe
duhove priče čitavo vreme dok sam radio.“
Podsećamo ga na tvrdnje
da danas nema nikakvih ideologija.
„Teško je reći. Tu je
ideologija novca, ideologija pohlepe, moći. Nema utopija. Po zemljama nema
istinske namere da se život učini boljim.“
Zašto je spojio Istočnu
Nemačku i Jugoslaviju? Zbog ideologije?
„Naravno, SFRJ i NDR jesu
srodni. Ali dva različita rođaka. U Istočnoj Nemačkoj nije bilo nacionalnih,
etničkih elemenata. U obe zemlje radilo se o socijalizmu koji je propao; obe su
imale svoja mračna vremena. Uprkos svemu, treba tražiti jezgro, semenku,
pokušati da se nađe šta je ostalo.“
Trenutak tišine.
„Taman ništa.“
---
Nagrade,
svetla
Klemens Majer (Hale na
Zali, 1977) studirao je nemačku književnost u Lajpcigu. Istakao se prvencem Dok smo sanjali, po kome je snimljen
istoimeni film. Zbirka priča Noć, svetla
(Samizdat B92; prevod: Drinka Gojković) proglašena je 2008. najboljom knjigom
Lajpciškog sajma knjiga. Roman Tucanje
kamena (Radni sto; prevod: Bojana Denić) odlikovan je 2014. Književnom
nagradom grada Bremena i tri leta potom nominovan za priznanje Međunarodni
Buker. Pored ostalog, objavio je zbirku pripovedaka Tihi paviljoni i prozno delo o književnici Kristi Volf… Roman Projektori nagrađen je Bavarskom
književnom nagradom 2024. i nagradom LiteraTour Nord ove godine. Ušao je i u
uži izbor za Nemačku književnu nagradu.
---
Radni
sto
Roman Tucanje kamena
Klemensa Majera je odredio estetski okvir u kojem će se kretati buduća prozna,
dramska i poetska književna produkcija u kojoj smo dosad objavili naslove
nezaobilazne za razumevanje pojma lične, društvene, akademske i intelektualne
slobode u NDR – kaže urednica Bojana Denić. „Izuzev Kriste Volf i Ane Zegers,
koje su bile prisutne u jugoslovenskoj književnoj recepciji, Radni sto je
otvorio prostor za poetike autora manje poznatih našoj javnosti, recimo:
Volfganga Hilbiga, velikog Majerovog književnog uzora, čije motive pažljivi
čitalac može pronaći i u prozi Klemensa Majera; ili, pak, kao u slučaju Hajnera Milera, opredelili smo se za
vanknjiževni materijal koji je od nesagledive važnosti za čitanje njegovog
dramskog opusa. Znamo da su Majeru, jednako kao i nama, važni Tomas Braš (Lepi 27. septembar,
Pre očeva umiru sinovi), Brigite
Rajman (Brat i sestra), Kristof
Hajn (U vezi sa strancem i Samo sam svirao tango).“ Projektori
Klemensa Majera se u Radnom stolu mogu očekivati do kraja 2026. Na prevodu, uz
podršku književne mreže Traduki, rade Bojana Denić i Elvira Veselinović.
(Radar, 10. jul 2025)