Nova knjiga istarskog pisca otkriva kako se primorski grad menja tokom leta i na koje se sve načine presvlačio zbog turista od osamdesetih do danas
Neven Ušumović odrastao je u Subotici, a danas živi u Kopru. Svakog radnog dana dvaput prelazi državnu granicu, jer dvadeset godina radi u gradskoj biblioteci u Umagu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je filozofiju, komparativnu književnost, bibliotekarstvo i hungarologiju, a studirao turkologiju.
Nakon što je beogradska Književna radionica Rašić štampala kolekciju njegovih priča U stočnom vagonu, proza odabranih iz dela 7 mladih, Makovo zrno, Rajske ptice – novosadska izdavačka kuća Forum (Forum könyvkiadó) predstaviće izbor pod naslovom Slavujev jezik (A csalagány nyelve), koji je načinio, i na mađarski jezik preveo Ištvan Ladanji.
Dok su na kraju sezone turisti pakovali kofere, sa Nevenom Ušumovićem razgovarali smo o novoj knjizi Zlatna opeklina, objavljenoj u Sandorfu. Sačinjena od devet proza i prelomljena kao audio-kaseta (strana A, strana B), odmotava ciklus čiji pripovedači, različitim postupcima (dnevnik, ispovest, omaž, pastiš), otkrivaju kako se menja primorski grad zbog dolaska turista.
Sagovornik NIN-a na sunce izvodi nemačke darkere i umornog mađarskog rokera, opisuje zapuštene hotele i svedoči o eksploataciji sezonskih radnica, birajući za junaka čak i (izmišljenog!) Slobodana Tišmu. Tišmin je zadatak da na hotelskoj terasi peva šlagere Dragana Stojnića. „Stojnić se uvek oglašava iz nekog vremena u kojem je sve već prošlo, u kojem je život stao“, zaključuje narator, „pa nam sada preostaje samo slika tog vremena, uspomena na trenutak u kojem se lepota događala“.
Podvlačimo te reči jer se kroz Zlatnu opeklinu, naročito u storijama smeštenim u 1989. i 1990. godinu, provlače osećanja nemira i straha pred onim što sledi, proizvodeći efekat nalik onom kada vas po najvećoj vrućini, na plaži, podiđe jeza.
Postupak nastajanja priča upoređuje sa džez improvizacijom i nastavlja da se igra. Sada intertekstualno muzicira nad turističkim vodičima Fakina i Travaša; nastavlja se na fragmente Fulvija Tomice, Milana Rakovca... Ne zaboravlja Suboticu!
Subotica
Odrastao sam u Subotici, moji su korijeni subotički. Teško se suzdržavam da u svoje priče ne upletem neki detalj, neku osobnost, odnosno fiktivni lik iz tih prostora. Tako ih i u ovoj knjizi nalazimo na više mjesta, najvažniji su subotički motivi u priči kalt & klar u kojoj glavna junakinja dolazi iz Subotice u Istru da bi preko ljeta radila kao sezonka, a sve pod utjecajem subotičkog Festivala „Omladina“ na kome je gledala pulski bend KUD Idijoti i riječki Let 3. Ubrzo shvaća da je raditi kao čistačica u istarskim hotelima sve samo ne rokenrol.
Kaseta
Ovu sam zbirku otpočetka koncipirao tako da se sastoji od dvije cjeline, prve koja grubo secira turističku Istru i druge koja se njome „zabavlja“, uz bogati soundtrack. Ideja da se to i grafički podvuče i naglasi krenula je od urednika knjige, kolege pisca Ivana Vidaka, koji je predložio da knjiga doslovno ima A i B stranu i da se pri čitanju okreće kao audio-kaseta. Taj retro dizajn potpuno je odgovarao činjenici da se radnja svih priča u drugom dijelu odvija osamdesetih godina i da su u posljednjoj priči nasnimljene audio-kasete bitan motiv. Dizajner Sandorfa Nikša Eršek i ja složili smo se odmah oko samog izgleda knjige koji je izveden u maniru albuma post-pank bendova s početka osamdesetih.
Osamdesete
Osamdesete se u današnjem kolektivnom pamćenju širom Jugoslavije mistificiraju kao zlatno doba ovih prostora, a pogotovo se to odnosi na turističko razdoblje. Većina mojih priča unosi disonancu u takvu harmonizaciju tog razdoblja. No, osim toga bilo mi je stalo i do fikcionalizacije generacijskog i intimnog sjećanja, naime veliki sam obožavatelj post-panka (koji ovih godina nije bio nikad bolji, pa poslušajte samo bend Dry Cleaning!), a koji je bio glazba generacije prije moje (rođen sam 1972. godine, tek sam ulazio u tinejdžersko razdoblje kada je post-pank odradio svoje), pa se ova proza može shvatiti i kao ironična posveta generaciji koja je našoj otvorila vrata u svijet odraslih. Istina, bilo je samo par godina za nas, a potom smo tretirani kao topovsko meso.
Plakat
Plakat iz Pule, iz 1990. godine, koji se nalazi u knjizi, jeste stvaran, ali se festival „Arena“ nije dogodio na mjestu koji je u nazivu festivala! U tom smislu već je istinitost plakata, njegove referencijalnosti samo djelomična. Upravo takva je cijela ta priča „Hej Slaveni, Neubauteni“ koja je autofikcijska i u kojoj se na sceni raspadaju legendarni berlinski Einstürzende Neubauten (Urušavajuća novogradnja), dok najbolji bend te večeri – Disciplina kičme – svira himnu zemlje koja se urušava.
Kraj
Zlatna opeklina nesavršeno oslikava različite trenutke skončavanja, dolaska do praga s kojeg više nema povratka. U tom smislu cijela zbirka je samo produžavanje i variranje ekstatičnog muzičkog tuša koji dolazi na kraju koncerta, nešto poput glazbe mađarskog noise rock benda (šamanski punk!) Vágtázó Halottkémek.
Vodiči
Intertekstualnost za mene nije tek postmodernistički trend, nego nepresušna inspiracija. U stvari, uvijek se borim sa svojim kulturološkim, analitičkim fokusom na tekst i knjiž(ev)nu baštinu, teško je iz toga doći do uvjerljive naracije. Upravo je naslovna priča Zlatna opeklina bastard takve podvojenosti. S obzirom na gore naznačeni karakter ove zbirke priča, logično je da se u njoj nalaze motivi bitnih turističkih vodiča za ovaj kraj (Fakin, Travaš), ali i nezaobilaznih istarskih pisaca kao što su Nazor, Tomica, Rakovac, Evelina Rudan i Ivona Orlić.
Tišma
Slobodan Tišma je u ovoj knjizi junak s kojim se identificiram. Njegov lik i djelo, te manje čitana knjiga, lirski dnevnik Pitoma religiozna razmišljanja u Zlatnoj opeklini ulaze u žrvanj fikcionalizacije. Koristim priliku da se kolegi Tišmi, kome se iskreno divim, ovim putem ispričam zbog svega toga. Naime, Slobodan Tišma se pokazao kao idealan junak B strane Zlatne opekline gdje se nalaze priče koje su povezane kronotopom rokerske Istre osamdesetih godina prošlog stoljeća. Danas je veza između rok festivala, „tezgi“ i turističke sezone očigledna, no, ona je već osamdesetih dobivala na zamahu i upravo sam na to, nasuprot današnjim glorifikacijama Novog vala, htio ukazati. Rok zvijezde su i tada kao i danas u popularnoj glazbi (u kojoj je sve manje roka!) nešto poput sekularnih svetaca, anegdote o njima tržišni su apokrifni dodatak njihovim žitijima. Tišma je, pak, u ulozi rokera, od početka bio autoironičan; bio je „deda“ usred sve te mladenačke imaginacije. A upravo tako se sada i ja osjećam (smijeh).
Sezonke
Na koji se način danas jedan grad na primorju rekreira za turiste ponajviše govori prva priča Lov na sezonke. Ona je brutalna i pretjerana (iako je nastala na osnovu iskaza sezonki koje sam skupio na internet forumima), ali u svakom slučaju govori o tome da se proces „rekreacije“ odvija tijekom cijele godine i da u svojim kriznim momentima ima odlike eksploatacije. Danas je veliki dio posla preseljen u virtualne sfere i vrijedilo bi proučiti sve te profile na društvenim mrežama, službene i neslužbene portale, plaćene i neplaćene influensere… da bi se došlo do odgovora na ovo pitanje. Treba nam studija kakvu je o portalima etno grupa napisao Ivan Čolović, ta bi se knjiga mogla zvati Etno 2, ili bolje: Cimerfraj ili još preciznije: Booking.com!
Destinacije
Sve moje dosadašnje prozne knjige u središtu imaju istraživanje prostora, odnosno točnije – mjesta. Naime, za razliku od apstraktnog pojma „prostora“, „mjesto“ ima sociokulturalnu dimenziju, ono je sjecište intimnih, obiteljskih i generacijskih sjećanja, poprište sukoba različitih nacionalnih politika povijesti i, s druge strane, kulturalnog pamćenja. Gledano iz te perspektive, moje su knjige autofikcijske, bave se mjestima koja se mogu povezati s mojom autobiografijom: Suboticom, Zagrebom, Zaprešićem, Koprom i Umagom. U Umagu kao bibliotekar radim već gotovo dvadeset godina, ali nikako nisam mogao naći pravi ključ za njegovu fikcionalizaciju; na kraju, napokon sam našao koautora za moju knjigu priča s Umagom i Istrom kao mjestom radnje: turistički pogon odavno je razvio različite strategije reprezentacije ove regije, a fikcija ima nemali udio u tim projektima.
(NIN, 2. septembar 2021)