Nin
David Albahari, pisac: Kralj diktira ne gubeći nit

Nakon što smo završili intervju u kome je poznati pisac objasnio zašto u novom romanu piše o Africi, krenuli smo tragom reči „filatelija“, „mapa“, „hašiš“, „rege“, „ritam“, „pasus“ – izgovorenim u našim prethodnim razgovorima, pokušavajući da tako razrešimo misteriju naslova Pogovor

Kralj je umro u noći između ponedeljka i utorka – rečenica je kojom počinje roman Pogovor Davida Albaharija, objavljen u izdavačkoj kući Čarobna knjiga. Posle tog „završnog istorijskog čina jednog malog kralja i njegove još manje kraljevine“, čije su se granice smanjivale ostavljajući mu naposletku samo sprat hotela u Cirihu, te život u samoći, u „samostalno izabranoj izolaciji“ – nastaje komešanje na gradskom trgu.

U tom metežu zatičemo glavne junake i različite naratore: haos se sa ulice prenosi na njihove glasove, na čitavu konstrukciju ove kafkijanske, kucijevske – ili bi ipak najglasnije trebalo reći – albaharijevske burleske. Najpre zato što jedan od najboljih savremenih pisaca, u „diktiranom romanu“ – kako delo definiše u podnaslovu – svome kralju daju osobinu „rođenog pripovedača“, sposobnog da „ispriča roman“ ne gubeći nit. U središtu buke, njegov lik smatra da je pravi čas za novo uobličavanje sveta. I nove priče, zajedno s tim!

Zato smo pitali Davida Albaharija zašto je Afriku odabrao za najvažniju temu (Tako je to sa Mama Afrikom: kad neko padne u njeno naručje, teško se od njega oslobađa), ili otkuda zaplet vezan za osnivačku sednicu Pokreta nesvrstanih u Beogradu.

Ali reč pogovor, ispisana na vrhu svake druge stranice po običaju ispripovedane u jednom pasusu, naterala nas je da se dobro zamislimo nad njom i iz arhive izvučemo naše stare razgovore ne bismo li odgonetnuli njeno značenje; pogotovo ukoliko se radi o onim delovima intervjua vezanim za motive provučene kroz novu prozu, uvrštenu u ovogodišnji najuži izbor za NIN-ovu nagradu.

Naime, afera vezana za izradu poštanskih markica povodom Samita nesvrstanih 1961. vodi nas do centralnog lika, strastvenog filateliste, sličnog onim iz Albaharijeve knjige za mlade pod naslovom Marke. Zar ovde samo jednom izgovorena rečenica: „Pogledao je levo, pogledao je desno“ – nije refren Pijavica, prebačen u prošlo vreme... Kralj koji o sebi „najradije voli da misli kao o geografu“, pa kopira mape čvrsto zalepljene na prozorsko okno, mogao bi da nas podseti na rečenicu iz Snežnog čoveka: „Kao da mi je neki glas šapnuo na uvo: Živiš u kući kartografa.“ Eto opet i erotskog maratona, s vrhuncem u zbirci priča Senke; takođe već razmatrane veze između stvarnosti i lakih droga. Junaci su suočeni s rasnim predrasudama. Ujedu se za jezik pre nego što zamalo izgovore sintagmu: „postmodernistički glas“. Rege, ritam, progonitelj, paranoja.

Afrika

Kada sam razmišljao o čemu bih mogao da pišem u mojoj novoj knjizi, priča o Africi mi se nametnula kao najuzbudljivije rešenje – kaže David Albahari. Nastavlja: Na jednom relativno malom prostoru mogao sam da stvorim razigrano igralište na kojem su se glavni afrički akteri neprekidno suočavali u pokušaju da dođu do prodornijeg shvatanja stvarnosti. Afrika u isto vreme postoji u svim svojim oblicima, kao kakva magična Rubikova kocka, pomoću koje svako od nas pokušava da nađe rešenje za svoje dileme.

Haos

Ono što počinje kao raspad u Pogovoru traje s podjednakom samouverenošću mnogo duže nego što to obično biva. No, tako je to sa ulogom i značajem haosa u čovekovoj strukturi sveta. Moglo bi se čak reći da je haos prvi element u kreiranju priče. Priča o nastanku i raspadu, kao i sumorno lice sveta, donosi ono neuredno i skakutavo prostranstvo istorije koja je, u stvari, ono što priču nagoni da nađe nekoga ko će je ispričati, ne misleći, pritom, na to ko u takvom jednom neredu ima najviše šanse da ostavi red i spokoj od kojih su sve priče, pa i ova naša, sakupljene, zalepljene i spremne da se ponude čitaocu na uživanje.

Nesvrstani

Svako ima prava na svoje snove. San o nesvrstanosti i dalje traje. On je izgubio mnogo od prvobitnog uspeha, ali je zato otvorio niz manjih ili većih polazišta sa kojih se u svet neprekidno šalju najraznovrsnije poruke. A sada je na nama da ocenimo da li te poruke dolaze na pomahnitalim ždrepcima mira ili kiklopima rata.

Filatelija

Šah i filatelija su moje velike strasti iz detinjstva. Deca i mladi se danas ne zanimaju za skupljanje maraka, jer isključivo komuniciraju pomoću kompjutera i drugih elektronskih sprava. S druge strane, šah je divan za pravljenje raznih priča, iako je moje poznavanje šaha daleko od onoga koje su posedovali neki pisci, pogotovo Vladimir Nabokov. Razumljiva je magija koju šah ima za mnoge pisce, jer je svaka šahovska partija priča koja polazi od utvrđenih uloga a završava se na novi, često nepredvidljiv način.

Droge

Dimovi lakih droga, kao i alkohol i bensedin, slabašne su zamene za stvarnost – tačnije rečeno, sve su to pokušaji da se pobegne od stvarnosti koja prevazilazi maštu do te mere da je u suštini potpuno kontroliše. Na kraju se, naravno, ne zna koja stvarnost je prava stvarnost, što smo svi u ovom ili onom obliku iskusili tokom devedesetih godina.

Paranoja

Problem sa paranojom jeste u tome što nikada nismo sigurni koliko je ona stvarna. S druge strane, imajući u vidu da svi verujemo u određenu povezanost stvari i zbivanja, moglo bi se reći da je paranoja – u smislu verovanja da su stvari povezane na neki način koji ih dovodi u veza sa nama – prirodno stanje našeg duha.

Fragment

Moji pokušaji pisanja romana počeli su krhkim, fragmentarnim Cinkom, a svaki naredni pokušaj bio je duži. Pijavicama prethodi Svetski putnik koji takođe nije bio kratak. Izgleda da se moj pripovedački dah zgušnjava kada nastoji da ispriča kratku priču, odnosno, da se širi kada treba da ispriča romanesknu povest. Ono, međutim, što je za mene važnije jeste da se nisu izmenili moji poetički stavovi. I priča na trista strana samo je fragment naspram duže strukture vremena i istorije.

Rege

Roman napisan u jednom pasusu odgovara mi iz više razloga. Pre svega, dopada mi se kada su stranice potpuno crne od slova. Moglo bi se reći da tada osećam čist estetski užitak koji izvire iz samog teksta. Osim toga, zadovoljava me i forma takvog teksta, u kojem nema otvora i pukotina koje nastaju kada je tekst uobličen od pasusa različite dužine, dijaloga i poglavlja. Tada se tekst pretvara u svojevrstan lavirint iz kojeg se, kada se jednom uđe u njega, može izaći jedino na kraju – nema drugih prekida, nema utočišta gde se čitalac može odmoriti i eventualno pobeći iz teksta – kada jednom uđe u taj pasus, nema mu druge nego da ide do kraja. Sa spisateljske tačke gledišta, pisanje u jednom pasusu primorava pisca da neprekidno pazi na ritam pripovedanja koji ne sme da se menja, nešto kao zvuk bas gitare u rege muzici. Dakle, pisanje u jednom pasusu je izazov za pisca u podjednakoj meri u kojoj je čitanje tog pasusa izazov za čitaoca. Ako nema takvog izazova, onda je čin pisanja, kao i čin čitanja, u suštini bezvredan. Na kraju da dodam da tom formom izražavam zahvalnost piscima koji su svojim pisanjem u dugim rečenicama i pasusima uticali na mene: Fokner, Beket, Bernhard, Saramago, Handke.

Refren

Gotovo svi moji romani imaju rečenice-refrene koji su, svakako, bitni za roman, ali prvenstveno imaju zadatak da održavaju ritam. U Mamcu su to one rečenice koje počinju rečima „kada bih umeo da pišem“, dok refren u Pijavicama počinje rečima: „Pogledao sam levo, pogledao sam desno...“

Seks

Imao sam na umu esej Jana Kota u kojem on ističe da u prirodnom seksualnom činu ne postoji total. Ljubavnici se međusobno vide samo u krupnim planovima, jer ako se udaljite dovoljno daleko da vidite svog partnera, tada više nema seksualnog čina, ali se zato otvaraju mogućnosti zamišljanja i drugih načina zadovoljavanja. Tada, zapravo, prestaje ljubav prema drugoj osobi a počinje da se voli i obožava neko drugi u nama.

Postmodernista

Jednom postmodernista – uvek postmodernista. Naime, bez obzira na to da li svoju priču ili roman pišem na realistički ili metaprozni način, ne mogu da se pretvaram da ne primećujem stalni nemi dijalog koji se vodi između stvaraoca i dela. Sada je taj aspekt, u odnosu na moju raniju prozu, sveden na minimum, i više se pojavljuje kao neka vrsta ukrasa nego kao stilska ili poetska odlika. Takvi prodori u tkivo romana ipak imaju svoju ulogu: oni podsećaju čitaoce, pa i autora, da je pred njima jedan fiktivni proizvod koji ne bi smeli da prime zdravo za gotovo.

Glas

Pisac piše priču koju mu diktira neki unutrašnji glas, ali on ne zna nameru tog glasa. Delo, na neki način, nije autorovo; autor je samo posrednik. Pisac je glumac, što znači da mora da bude otvoren i spreman za mnoge promene, odnosno, mora da pronađe u sebi način da bude mnogo različitih ljudi, pa i onih koje ne voli ili, čak, prezire u stvarnom životu.

Čaršija

Književni život je svugde isti – u Beogradu, Kalgariju ili Melburnu – i slične priče su se događale u svim tim mestima. U književnosti, kao i u drugim oblastima umetnosti, polazi se od nekih uzora, i glavni cilj umetnika (izrečen ili neizrečen, svejedno) jeste da nadmaši svoje uzore. Onog časa kada uvidi da mu to ne polazi za rukom počinje priča, koja može da bude tragična, ali mnogo češće samo služi za uveseljavanje kulturne i ostale javnosti. Drugim rečima, mogao sam, na primer, roman Ludvig da smestim bilo gde, ali smestio sam ga u Beograd jer tu književnu sredinu najbolje poznajem i mogao sam da koristim stvarne elemente koji priču čine uverljivom. Boravak daleko od Beograda omogućio mi je da se potpuno posvetim pisanju i oslobodio me briga oko tekućih političkih i kulturnih dilema, ali me je isto tako potpuno gurnuo u prostore samoće. Sve ima svoju cenu i svaki dobitak propraćen je nekim gubitkom.

Prolaz

Podzemni prolaz na Zelenom vencu je moćan simbol, pogotovo za stanovnike Zemuna i Novog Beograda koji se, da tako kažem, spuštaju u pakao da bi dospeli do svojih kuća. Istovremeno, to je svojevrsni tunel kroz koji periferija neprekidno sipi u centar, u samo srce grada. U izvesnom smislu, dakle, to je izuzetno značajno mesto za beogradsku mitologiju.

Svakodnevica

Mene je iznenadio upliv svakodnevice u moju prozu. Kada sam počeo da pišem Pijavice, imao sam na umu običnu ljubavnu priču između jednog Zemunca, Srbina, i jedne Beograđanke, Jevrejke; potom je priča krenula u pravcu istorijskog romana o zemunskoj jevrejskoj zajednici; i ta priča se na kraju preobrazila u pripovedanje o antisemitizmu. Moglo bi se reći da je stvarnost nadvladala istoriju i emocije, s tim što je antisemitizam ovde samo simbolični predstavnik sve prisutnije i sve raširenije netrpeljivosti prema osobama koje drugačije izgledaju, misle ili govore. Pijavice su zapravo roman o predrasudama koje menjaju ljude i prave od njih stvorenja koja slepo slušaju i spremna su da urade sve što se od njih traži. Takve predrasude nisu neka posebna odlika današnje Srbije već postoje u celom svetu, i moja priča je smeštena u Beograd i Zemun samo zato što to područje najbolje poznajem. Svugde postoje ljudi koji, poput kakvih pijavica duha, nastoje da isisaju iz nas svako osećanje dobrote i tako nas prepuste vladavini strane zla.

1998.

Tu 1998. godinu vidim kao poslednju godinu u kojoj su, bar za mene, ljudi i stvari isti kao i 1994. godine, odnosno, onda kada sam otišao iz Srbije. Posle bombardovanja u proleće 1999. godine došlo je do velike promene u ljudima, verovatno zbog toga što su tada doista iskusili teret rata, i kada sam došao u Beograd u decembru te godine, nisam mogao da prepoznam mnoge od mojih poznanika. Stoga se, kada pišem, još ne usuđujem da prekoračim tu crtu podele, iako sam svestan da je to možda pogrešna procena. Svi smo, na kraju, žrtve nekih zabluda, zar ne?

Angažman

Nikada nisam bio siguran šta termin „angažovana književnost“ doista označava, a sada je možda kasno da učim. Ako taj termin podrazumeva određeni politički angažman, onda toga nema ni u romanu ni u njegovom tvorcu. Ako podrazumeva bavljenje stvarnošću i aktuelnim problemima, onda toga ima u romanu, ali to za mene ima drugostepenu vrednost.

(NIN, 3. februar 2022)

Književnik, prevodilac i urednik David Albahari rođen je 1948. u Peći. Prvu knjigu, zbirku priča Porodično vreme, objavio je 1973. Autor je osamnaest knjiga priča, šesnaest romana i pet knjiga eseja. Njegov roman Mamac dobio je NIN-ovu nagradu 1996. godine. Dobitnik je Andrićeve nagrade, nagrade „Balkanika“, „Most Berlin“, te priznanja koja nose imena Stanislava Vinavera, Branka Ćopića, Isidore Sekulić, Dušana Vasiljeva, Todora Manojlovića... Knjige su mu prevedene na osamnaest jezika.

четвртак, 18. јануар 2024.

Koliko ste puta u izlogu knjižare uočili koricu na kojoj stoji rečenica: „Najuži izbor za NIN-ovu
четвртак, 21. децембар 2023.

Postoji u romanu Definicija sreće Katrin Kise sažeti životopis sporedne junakinje koja je kao beba
четвртак, 14. децембар 2023.

Prošlogodišnji dobitnik najprestižnijeg italijanskog priznanja „Strega“ govori za NIN o svom nagra
четвртак, 14. децембар 2023.

Volim pisce iz književnog predgrađa Festival PostNINovske čarolije u Domu kulture Studentski gr