Pisac čija se knjiga našla u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, govori o svojoj poemi puta, pulsu jadranske magistrale, tehnici nastanka romana u jednoj rečenici koji usput ne sme da otkrije nijedan šav, te životu profesionalnog pisca iza berlinskog šanka
U jednoj rečenici, u jednom pasusu, na stotinu strana – mladić i devojka, glavni junaci Sampasa Ilije Đurovića (izdavači: Treći trg i Srebrno drvo) putuju od Ade Bojane do Podgorice, gde će posetiti roditelje pre nego što se vrate u Nemačku. Tako bismo mogli da pojednostavimo radnju ove „poeme puta“ da likovi usput ne posmatraju svet kroz staklo automobila, kao akvarijum; da ne polaze na putovanje sa žurke, pomalo uspavani i mamurni.
Vreli asfalt, u izuzetnom roud romanu, čini da se kapi iz šejkera postepeno preliju na telo i rastope ga, otvarajući dodatno već „spržena čula“ za ljude na ponti, zaboravljene meštane pred zaključanim crkvicama, društvo u kafanama kraj magistrale, i čitav krajolik. Spajanje tela i površine postaje potpuno tek pod morem, posle zarona, kada vam ostane isključivo šum srca, „spori puls pokreta u crnoj pasti“. Ima li igde tačke? Samo na 87. stranici, „pred spuštanje u vječnu tačku rake“.
Po sparini, na putu, u romanu Sampas postaju važne koža i kap. Spoljni svet stapa se sa onim unutrašnjim svetom koji se uvek otvara, radilo se o čoveku, larvi, smokvi, mangu... Jesu li telo i magistrala ista, začepljena, zakrčena, napeta žila?
Jesu, pogotovo ljeti. Ta magistrala lijepog imena Jadranska, ljeti zaista postaje jedna dugačka, napeta žila, zakrčena automobilima punim jednako napetih, zgrčenih ljudi željnih da pređu put do nekog zamišljenog odmora koji će se, u najboljem slučaju, pretvoriti u neudobno dosađivanje, a u najgorem u porodičnu katastrofu. Nema većeg rizika za dvoje ljudi od odlaska na zajednički odmor, kad sve to začepljeno, zakrčeno, namjeravajući da se opusti, počne da se dodatno napinje, do tačke pucanja. Divno za posmatranje i pisanje, užasno za proživljavanje.
Vaši junaci kreću se drugačije od pripovedača dela Ljudi govore Rastka Petrovića. Ipak, Sampas takođe razbija stvarnost do ćelijice. Upravo kako Rastko Petrović naposletku kaže: „Živim samo svojim ćelijicama, samo ćelijicama. Kao biljka.“
Te ćelijice Rastka Petrovića posebno su mi važne. Drago mi je da ga pominjete u kontekstu Sampasa. Jezik je moćno oružje, jer daje mogućnost da se razori realizam stvarnosti, da se ta stvarnost rasloji toliko da kroz nju „provali“ nešto što o njoj nismo znali, krećući se od najšire slike, do ćelijica koje pominjete. Ako nam već književnost dopušta da ih uhvatimo, šteta ih je propustiti.
Pisci baš ne vole kada ih pitate o angažmanu, ali kako ne misliti o angažmanu kada pomenete klasu, pa dođete do roblja. Društveni potresi uvek se odražavaju na prozu?
Nisam previše gadljiv na riječ angažman, svakako manje nego na čistu književnost, ili bilo šta sa pretenzijom na apsolutnu „čistotu“. Jezik koji rizikuje da se „zaprlja“ uvijek me privlačio. Naravno da se društveni potresi odražavaju na pisanje. Književnost je između ostalog i otisak, a često i slutnja tih potresa. Već postaviti likove u situaciju znači postaviti ih direktno u politiku, makar politiku odnosa. Zbog toga je za mene tačka gledišta posebno važna. Čak i kad se naizgled nasumično odabere kontekst, likovi su uvijek i nužno bačeni u svijet koji poznajemo, jer i ti naši čisti, unutrašnji svjetovi imaju svoju ideologiju, svoju politiku. Htjeli to ili ne, angažujemo se od onog trenutka kad počnemo da pišemo, što god pisali. Pisanje često pomaže da shvatimo za šta se zapravo angažujemo. Te spoznaje znaju i da uplaše, zato su dobre.
Šta danas znači „topla metafora tvrđava Evropa“ pomenuta u jednoj sceni?
Scena berlinske sjedeljke na kojoj se komentarišu aktuelni svjetski problemi, pa i tvrđava Evropa, prije svega je prostor da procvjetaju ti nježni cvjetovi, naši unutrašnji fašisti. Jer kad udobnosti i privilegije traju dovoljno dugo, prije ili kasnije javi se i potreba da se one nekako zaštite, od racionalnih i iracionalnih prijetnji. Taj je štit za privilegije uvijek najotvorenije nuđen sa desna, toliko vješto da ga prihvataju čak i oni koji vjeruju da su protiv njega. Nije lako skupiti hrabrost i kukavičluk u jednu tačku, pa sebi reći: Jeste, i ja sam ksenofobični šupak kakve prezirem, plašim se da će mi neko uzeti ono što mi je najvažnije. Unutrašnji, ideološki razdor mladog, privilegovanog čovjeka prilično je zanimljiva tema.
Koliko smo mi daleko od Evrope iz vaše berlinske perspektive?
Tu je perspektiva dvostruka, kao i naše udaljenosti i blizine. U smislu kulturnog nasljeđa usred smo Evrope i to ne bi trebalo zaboraviti. Isto kao što ne treba nekritički prihvatiti poziciju u koju autora ili autorku sa Istoka stavlja kulturna zatvorenost Zapada. O tome je pisao još Danilo Kiš, o tome na svoj način jednako ubjedljivo danas piše Dubravka Ugrešić, između ostalih. Kiš je takođe, u tim mnogo boljim godinama za književnost ovog jezika, žalio što jugoslovenska književna scena ne nastupa kao kontinent, po uzoru na tadašnju južnoameričku. To je vidio kao našu grešku. Ali to nije uradila ni ta generacija, koja je još i uspijevala da privuče neku pažnju, a mi smo danas vjerovatno nepovratno osuđeni na kulturnu provinciju. Za strane izdavače, prevodioce, pa i predavače na katedrama za južnoslovenske jezike, postojimo još samo kao šifra, skraćenica, BHSC, jedno komplikovano ništa ispražnjeno od sadržaja, pa i od egzotike na koju je zapadni čitalac uvijek bio slab. Naše državice u organizacionom smislu ne čine ništa da predstave svoje nacionalne ponose – svoje čiste, zatvorene jezike – stranoj publici. Naravno da više niko i ne pomišlja da nas „reklamira“ kao književnost jednog jezika ili postjugoslovenskog prostora, kao književnost koja o tim prostorima, ali i širem, evropskom prostoru, ima šta da kaže. Naše književnosti prepuštene su entuzijazmu pojedinačnih prevodilaca, izdavača, njihovoj ličnoj želji da nešto od toga predstave svojim kulturama. A to je prilično bijedna pozicija, i nije ni čudo što smo skoro pa potpuno nevidljivi.
Pred kraj, narator pretpostavlja da će na sedeljci, gde se razgovara o politici, biti proglašen za naivnog levičara iz male, bivše zemlje. Čini li vam se da vaša generacija nosi novu levičarsku ideju?
Ne znam šta nosi moja generacija, ali nova, lijeva ideja jedino je u šta vjerujem. Može i stara, samo da je dovoljno lijevo. Tu sam – u intervjuima kao i na sjedeljkama – vrlo otvoreno naivan i mislim da je moguće kapitalizam zamijeniti drugim, boljim sistemom.
Junak otkriva da traga za novim rečima. Čitalac se pita otkud sampas u naslovu...
Iz ranog sjećanja na planinska ljetovanja na Durmitoru. Tamo mi je jedan stari planinar, od kog sam imao sreću da učim o planinskom bilju, branju i hodanju, prstom pokazao stoku koja je pasla sama visoko u planini, daleko od čobana i štale. Dok mi je skretao pažnju na idilični, planinski prizor, izgovorio je tu čudnu riječ. Tada se sampas uselio u moj jezik i isplivao mnogo kasnije, kad sam bio spreman da ga upotrijebim.
David Albahari smatra da pisanje u jednom pasusu primorava autora da neprekidno pazi na ritam pripovedanja, u kom ne sme biti promene, i navodi primer: zvuk bas gitare u rege muzici.
Slažem se da je u postupku pisanja romana-rečenice najteže izbjeći grube, vidljive „šavove“. Idealno bi bilo kad bi čitalac imao osjećaj da je knjiga napisana u onom vremenu koje je potrebno za čitanje. Da bi se ta iluzija neprekinutog toka održala, potrebno je očuvati puls koji Albahari čuje kao bas gitaru u rege muzici. Rege ne bi bio moja prva asocijacija, ali da, osjećam muziku tekstova i siguran sam da svaki dobar tekst ima sopstvenu „ritam sekciju“ koja ga drži čitavog.
Kad smo već kod rege muzike, pomenimo rejv. Zuj magistrale povezan je sa zrikavcima. Ćirikavci jesu rejv.
Klasičan rejv! Čak su sposobni i za onu rejversku, naglu pauzu, kad se tenzija udesetostruči odsustvom zvuka i ritma, samo da bi sve ponovo eksplodiralo kad se ritam ponovo uključi. Ćirikavci i ćukovi izazivaju mi napade euforije kad ih čujem, i nostalgije dok ih zimi čekam da se ponovo jave.
Fokner, Beket, Bernhard, Saramago, Handke – klasici su koji pripovedaju u dugim rečenicama i pasusu. Naslanjate se na tu tradiciju?
Naravno, ali u periodu „priprema“ za Sampas posebno su mi značile neke knjige pisaca našeg jezika, koji se takođe uspješno kreću tim graničnim oblastima. Neki od njih su Ognjen Spahić (roman Calypso), Luka Bekavac (Viljevo, Policijski sat), Marko Pogačar (Slijepa karta), a u pauzama pisanja Sampasa, ne znajući zbog čega to radim baš na taj način, opsesivno sam se vraćao nekim pasažima iz djela Vladana Desnice, koji je za mene jedan od najvažnijih pisaca našeg jezika, kao i knjigama njemačkog pisca V. G. Zebalda. A još više od autora koje ste pomenuli, u „oslobađanju“ pisanja značile su mi određene autorke, recimo Ingebrog Bahman, Virdžinija Vulf, Klaris Lispektor, Elfride Jelinek, prije svega zbog perspektive i same postavke priče. Likovi u prozama mojih omiljenih autorki modernizma često odražavaju, svojom tačkom gledišta, vrlo borbenu poziciju. Ukoliko to ne čine direktno tematski, čine na nivou književnih postupaka. Zanimaju me načini da se borba za tekst pretvori u univerzalniju borbu, a da stvar i dalje ostane otvorena na način koji mi je važan.
Uspevate li da kao pisac živite u Berlinu ili radite druge poslove? Izvinite ako je pitanje suviše lično!
Sve je suviše lično, pa ću zato rado i odgovoriti. Uvijek živim kao pisac, makar kroz to što ne dopuštam da me se ubijedi da to nisam samo zato što od pisanja ne mogu baš uvijek i da preživim. Ponekad i mogu, neko vrijeme, a onda honorari iscure i ponovo se vratim usputnim poslovima za preživljavanje. Ali pisanje mi je prvi, glavni i jedini pravi posao, pa i kad od njega ne zarađujem. Ostali se mijenjaju. Posljednjih nekoliko mjeseci vratio sam se svojoj staroj „tezgi“ za krizne dane, radim dvaput nedjeljno kao šanker u jednom baru. Ali približava se proljeće, a s proljeća cvjetaju pozorišni i filmski honorari, pa ću vjerovatno napustiti šank i ponovo biti profesionalni pisac, dok honorari ne uvenu do kasne jeseni i ponovo se potraži neka topla tačka u kojoj će se prezimiti. Ukratko: lijep, ugodan život.
Ilija Đurović (Podgorica, 1990) piše poeziju, prozu, drame i scenarija. Objavio je zbirke priča Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima i Crne ribe, te knjigu pesama Brid. Sampas je njegov prvi roman. Od 2013. živi i radi u Berlinu.
(NIN, 10. mart 2022)