Svi
koji su preživeli opsadu istočnog Mostara, na neki način su već iskusili svoju
smrt. I upravo je to granično iskustvo, kako ga naziva Jaspers, temeljno
izmenilo i njih kao ljude, i sam grad, kao mesto njihovog razorenog života –
objašnjava pisac čije je delo NIN-ov žiri uvrstio među šest najboljih romana
objavljenih prošle godine
Pisac Elvedin Nezirović, čiji se roman
Ono o čemu se ne može govoriti
(Laguna) našao u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, kaže kako važan događaj
vezan za nastanak ove knjige jeste činjenica da je sredinom 2019, na jednoj
fejsbuk-stranici, bio izložen javnom linču; da se otvoreno pretilo smrću
njegovoj porodici i njemu... To neprijatno iskustvo navelo ga je da po ko zna
koji put preispita stavove o nekim bitnim društvenim pitanjima, te uopšte o
sebi, i odnosu prema svetu. „Gdje je granica između onoga što čovjek jeste i
onoga što on nije? Je li uopće moguće doći do jasne, zaokružene cjeline
vlastitog jastva?“
Takođe, doživljaj toliko velik za
jednog prozaistu bio je kada je zimskog prepodneva, na benzinskoj pumpi u
predgrađu Mostara, slučajno ugledao nepoznatu ženu i njeno dete, „vjerovatno
majku i sina“. U njihovom odnosu zapazio je nekakvu prikrivenu, a opet snažnu napetost,
što ga je vratilo u detinjstvo i podsetilo na odnos s majkom u tim godinama,
koji je u prethodnom delu Boja zemlje
tek skicirao.
Tako je krenuo od početka sećanja,
zaronio u sebe, „otvorio slike, mirise i glasove“. Igrajući se vešto i hrabro
jednom jedinom rečenicom koju je izgovorila njegova mati, čitav prozni svet
izgradio je na odjeku ćutnje, spreman da se vrati u detinje doba, pa u ratni
Mostar, spasavajući imaginarnog junaka-imenjaka Elvedina Nezirovića od naše
svakodnevice čije su ga čeljusti držale zatočenog, sve dok se novi rukopis nije
otkrio.
Bilo
bi zgodno kada bismo mogli da ćutimo do kraja ovog razgovora. Najpre zato što
vaša knjiga otkriva ono o čemu se nikada nije govorilo u životu glavnog junaka.
Kada bi bilo moguće da ovaj razgovor bude
formatiran u vidu jedne bijele, neispisane stranice negdje na sredini vaših
novina, ne bih imao ništa protiv. Čak bismo tako, čini mi se, zatvorili jedan
neobičan krug: od šutnje kao neke vrste generatora za pisanje romana, do šutnje
kao načina da se o njemu nešto kaže. No, bez obzira na konstataciju iz vašeg
pitanja, pretpostavljam da su vaše namjere ipak ponešto drukčije.
Koliko
je negovorenje moćan način da se porekne realnost u kojoj živimo? Ili je ipak
detinja varka, dlan preko očiju koji pre ili kasnije mora da se skloni.
Prešutjeti nekome nešto, naravno, može se iz mnoštva
razloga, ovakvih ili onakvih, svejedno, ali ako govorimo o šutnji kao o
individualnom činu, onda ona uvijek ima dva lica: lice onoga koji nešto
prešujuće i lice onoga kome se nešto prešućuje. U suštini njihovog odnosa,
najšire gledano, vi imate već formiranu dramsku situaciju, koja vam, ako ste
pisac, može biti potencijalno zanimljiva. To je ono što je meni važno. Ako pak
stvari posmatrate iz perspektive glavnog junaka, koji je ujedno i pripovjedač
romana, kod njega se svijest o onome što mu je prešućeno javlja kao neka vrsta
kreativnog agensa, ona djeluje kao poticaj da se u književni tekst pretoči ono
što se nema kome reći jer nema nikog ko bi ga mogao razumjeti.
Da
ne zažmurimo pred realnošću. Kakva je danas stvarnost Mostara?
Teško da vam o Mostaru mogu reći nešto
što već nisam toliko puta kazao. U suštini, to je grad koji je u posljednjem
ratu duboko razoren iznutra i u kojem su posljedice tog razaranja takve da
nijedan od dva današnja, međusobno suprotstavljena Mostara, bošnjački i
hrvatski, nisu u stanju da u svojim identitetima izraze ono što je Mostar
nekada činilo gradom. Jer danas, Mostar je grad svojih, unutarnjih granica i
bolnih paradoksa, u kojemu slobodouman, otvoren, anacionalan čovjek već odvano
ne može pronaći sebe, svoj identitet i svoju pripadnost. Grad, u kojemu ljudski
život vrijedi onoliko koliko u očima onih drugih vrijede njegovo ime, njegova
vjera i njegova nacija.
Odakle
potiče osećaj da više nigde niste kod kuće? Izgleda da taj problem ima manje
veze sa prostorom, a više s vremenom.
Ponekad mi se, zaista, čini da mi
život ni na jednom mjestu na svijetu ne bi bio tako intenzivno obilježen
osjećanjem izgnaništva kao što je to slučaj u današnjem Mostaru. Taj osjećaj
utemeljen je na gubitku nečega intimnog, nečega suštinskog i životno
elementarnog što je Mostar nekada činilo mojim gradom, mojim domom, mjestom
koje je bilo ja. Uznemirujuće je to: živite na mjestu čiju arhitekturu i
geometriju savršeno poznajete, znate napamet grafite pored kojih svakodnevno
prolazite i tačan raspored izloga u ulici u kojoj živite, ali ne samo da ništa
od toga više ne osjećate kao svoje, nego u svemu onome što vas čitav život
okružuje, u svojoj toj istosti, vaša otuđenost nalazi svoju potvrdu. U takvom
gradu moguće je živjeti jedino ako istovremeno živite i u onom koji postoji još
samo u vašem paralelnom vremenu, onom kojeg se sjećate, kojeg nosite u sebi, i
koji jeste vaš stvarni, nedostižni dom.
Ono
o čemu se ne može govoriti jeste palimpsest; otkrivamo sloj pod slojem. Od
detinjih i porodičnih uspomena, ostavljenih na pločniku, do mesta na kojima
glavni junak, s vašim imenom, umesto onoga što zaista stoji pred njegovim
očima, vidi zločine, vojnike, logore... On je zatvoren „unutar zidova svoje
duše“.
Kada se grad u kojem ste rođeni, sa
svim svojim ulicama, alejama, trgovima i uopće: mjestima na kojima ste
ostavljali vrijeme i stvarali uspomene, preko noći preobrazi u prostor u kojem
možete da umrete praktično iza svakog ugla, u bilo koje doba dana i noći, onda
se u vašoj svijesti poslije često događa ono što se u romanu događa u svijesti
glavnoga junaka. Svi koji su preživjeli opsadu istočnog Mostara, na neki način
su već iskusili svoju smrt. I upravo je to granično iskustvo, kako ga naziva
Jaspers, temeljito izmijenilo i njih kao ljude, i sam grad, kao mjesto njihovog
razorenog života.
Ključna
mesta jesu dečakovo saznanje da će se u njihov život useliti budući očuh, a
potom i očuhova žrtva zbog koje će dečak decenijama osećati krivicu. Osećaj
krivice odjekuje prozom.
Istina je da kod pripovjedača i ujedno
glavnog protagoniste romana, postoji snažna potreba za krivicom, za pokajanjem,
iako u suštini on nema stvarnog razloga ni za jedno, ni za drugo. Sve ono zbog
čega se tako osjeća dogodilo se mimo njega i njegove volje. Pa ipak... Taj
osjećaj krivice kao da u sebi sadrži nešto organsko i sasvim egzistencijalno,
nešto što ne teži samo tome da razjasni i raspetlja moralne razloge za svoje
postojanje, nego da obuhvati i sve drugo, rekao bih, ljudski život, smrt,
sudbinu. Odnosno, kako to Zebald u jednom svom eseju kaže, da se suprotstavi
praznini.
Ovo
je roman jednog života, koji nam pokazuje šta se dogodi kada se o istom poslu
nađu intimna nevolja i velika istorija – napisao je književnik Miljenko
Jergović. Šta znači kopati po mrtvom vremenu?
Kopati po mrtvom vremenu, u kontekstu
romana, značilo bi kopati po prošlosti ili, ako vam je tako zgodnije, pisati o
prošlosti. Njeno posmatranje, tumačenje ili opisivanje počiva, prije svega, na
premisi da dublja spoznaja o događajima koji su se desili nije bila moguća u
datom trenutku, s obzirom na njihovu brzinu i totalitet, nego se do nje moglo
doći jedino kasnijom recepcijom. Jednostavno, radilo se o onoj vrsti događaja
koji su bili toliko bolni, toliko određujući, da su cijelo vrijeme ostajali
pomalo i izvan same stvarnosti. Takvi se događaji, zapravo, nikada ne prestaju
događati u onom smislu, kako to kaže Agamben, u kojem su teolozi tvrdili da Bog
neprestano stvara svijet. Dakle, postoje stvari koje od nas traže da ih stalno
i iznova razumijevamo, jer je to jedini način da preživimo prošlost koja nam se
neprestano događa.
Zato
je i pitanje sećanja jedno od ključnih.
Mi prošlost sebi predstavljamo
posredstvom sjećanja, a sjećanje i vrijeme se isključuju, reći će Vlad Zografi,
rumunski pisac. U sjećanju se nakupljaju događaji koji postoje u nekoj vrsti
paralelnog vremena. Tako u sjećanju, na primjer, mrtav čovjek može biti
prisutan i podjednako živ kao neko s kim smo upravo razgovarali. Ono o čemu se
ne može govoriti, jeste, u velikoj mjeri, roman sjećanja, ili roman nastao na
osnovu uspomena na djetinjstvo i ranu, ratom obilježenu mladost, a pogotovo na
događaj koji je odredio pripovjedačevih dvadeset osam poslijeratnih godina i
oko kojeg se formirao njegov identitet. To je rastanak s očuhom, krajem maja
1993.
Dok
prizivate stare slike, istovremeno ih i izmišljate! Setio sam se knjige Alis
Manro Pogled sa Edinburške stene u
kojoj piše o svojim precima iz Škotske. Otvara je ovim rečima: „Ovo su pripovetke.
Mogli biste reći da ovakve priče više od proze poklanjaju pažnju istini života.
Ali ne dovoljno da biste mogli da se zakunete.“
Pisac nije dokumentarist, niti je
roman dokument u onoj mjeri i na onaj način na koji bi se to moglo reći za
historijsku studiju, na primjer, što opet ne znači da romani, čak i onda kada
su u potpunosti uronjeni u fikciju, ne govore istinu. Osnovna razlika je u tome
što je načelo kojim se rukovodite u pisanju romana, ili u ovom slučaju
autofikcije, estetske prirode, dok je u slučaju pisanja historijske studije ili
nečije biografije ono zasnovano na onom što je egzaktno, činjenično,
empirijsko. Drugim riječima, piscu je dopušteno ono što historičaru ili
(auto)biografu nije, a to je da se u svojim knjigama služi imaginacijom, čak i
onda kada govori o stvarnim ljudima ili historijskim likovima. Kada govorim o
autofikciji, često navodim primjer Knausgora, kojeg naprosto obožavam. Iako se
pišući Moju borbu, kako i sam kaže, nastojao približiti svome životu što je
bliže moguće, ta je njegova šestotomna knjiga doživjela ogroman uspjeh ne zbog
tog nesvakidašnjeg eksperimenta, nego upravo zato što je odlično napisana, što
nas je svojim spisateljskim umijećem on natjerao da čitajući je, naprosto,
živimo njegov život s njim.
------------------
Elvedin Nezirović (Mostar, 1976)
objavio je zbirke poezije Bezdan, Zvijer iz hotelske sobe i Propovijedanje bluesa, zbirku priča Toliko o tome, zbirku eseja, tekstova i
kolumni Deblokada grada i romane Boja zemlje i Ništa lakše od umiranja, koji se našao u užem krugu za NIN-ovu
nagradu i dobio priznanje „Stevan Sremac“.
(NIN, 31. mart 2022)