Likovi su neprekidno sputani prividnošću života. Telo je isto što i
duh, oba su gurnuta u ćošak. Crkni, ljubavi jeste roman o uterivanju u obor –
kaže za NIN gošća ovogodišnjeg festivala „Krokodil“
Najpre smo pomislili da ćemo lako
postaviti nekoliko pitanja Arijani Harviks o njenom romanu pod naslovom Crkni, ljubavi, objavljenom u izdavačkoj
kući Booka, u prevodu Vesne Vidaković. Reći ćemo da je to fikcija s elementima
horora. Ili storija s primesama gotskog...
Srećom, na vreme smo uvideli
dubinu te izuzetno čitljive priče, oštre poput noža.
Horor?! Umesto uklete kuće, imamo
„ukletu“ kamp-kućicu. Gotsko? Radilo bi se o retkoj gotskoj priči u kojoj se
pojavljuju – vatrogasci.
„Ljubav, seksualna želja,
majčinstvo, to je ovde gotika, to je zastrašujuće, to je ukleto“, kaže Arijana
Harviks za NIN. „Ne podnosim žanrovski pogled na književnost, ne volim nikakva
sputavanja, nikakva estetska ograničenja, ali horor nastaje na takav način, ne
zbog žanra, već iz same utrobe bračne i majčinske ljubavi. Sve se dešava protiv
moje volje. Plan pisanja rekoste? Nikada nije monolitno, pisanje nije ni
isključivo kontrola, niti samo intuicija, nego kombinacija te dve stvari.“
Književnica rođena u Buenos Ajresu,
sa završenim studijama filmskog scenarija, dramaturgije, izvođačkih umetnosti i
komparativne književnosti, koja od 2007. živi u Francuskoj – odgovara nalik
naratorki dela prevedenog na više od dvadeset jezika.
Glavna junakinja nalazi se u
periodu života kada treba da prihvati uloge majke i supruge, ali ne uspeva da
rastumači osećaj teskobe, pa kopa po svesti u potrazi za „trenutkom kada je
bila slobodna“. Očaj, bes, želja, nagon, naboj, odvojenost od sveta. „To su
moji dani“, pripoveda, „jedno neprestano zagušenje. Lagana propast.“ Žudnja?
„Žudnja je bombona ulepljena za vrat, za kosu, za vratnu žilu.“
Na prvim stranicama redovno
korača prema panoramskom prozoru, pretvarajući se da će proći kroz njega i cela
se iseći; ne skriva želju da zgazi sopstveni odraz.
Šta je taj prozor? Ogledalo? Da
li je povezan s najvažnijim pitanjima otvorenim između korica: sa slobodom,
ljudskim telom, identitetom i prirodom?
„Prozor, odnosno vrata na kući,
svi zastakljeni prostori, ne odnose se ni na šta konkretno jer roman, srećom,
nije napisan u metaforičkom ili simboličkom ključu, ali svakako objašnjava
teatralnost te kuće“, objašnjava naša sagovornica. „Od prvog poglavlja, od
samog početka, kuća je prisutna kao poprište radnje, a porodični život sa tom
bebom kao pozornica. Otuda prozori mogu biti mizanscen odnosa, majčinstva,
bračne ljubavi. I prozor kao bekstvo od nedaća, naravno.“
Osim da se kroz njega prođe,
staklo služi da nasloni glavu, pa diše.
Potvrđuje i vraća nas u poglavlje
gde junakinji leče rane od posekotina: „Moj muž, sit mojih povreda po kući,
postavio je torbice za prvu pomoć u kupatilo, dnevni boravak i kuhinju.“
Reći će nam da smo u pravu kad
tvrdimo da tako proverava da li je u toj „zaturenoj zabiti“ još uvek živa.
„Trajna igra sa spoljašnošću/unutrašnjošću, stvarnim/izmaštanim, sa staklom,
stvarnošću, priviđenjem, i kako sam rekla – pozorištem. Setite se Staklene menažerije Tenesija Vilijamsa.“
Setili smo se... Najpre, staklene
bašte i zbirke staklenih životinjica, suviše osetljivih i krhkih da bi se smele
pomeriti s police – lomljivih kakva postaje Vilijamsova Lora, udaljavajući se
od društva.
Životinje su nam privukle posebnu
pažnju. Arijana Harviks smestila je dom mlade porodice tik uz šumu. Ženina
bekstva u divljinu nisu samo pojačala njenu potrebu za slobodom, nego su joj
istovremeno otvorila prostor da u bolu spoji telo i prirodu, u potrazi sa
iskonskom prirodom bića. „Upere mi lampu na ležaju i vade mi komadiće stakla,
ličice, trunje. Vade mi iz tela kristale, parčiće ogledala, latice, staklene
pločice.“
Čitalac se lako „konektuje“ –
veže za komšinicu iz knjige koja pokazuje „guzove na četu“, ali iza toga
skrivena je tragedija o gubitku tela. Da li danas, na internetu, glumimo da
živimo? Cinično poručuje da treba glumiti oduševljenje i odavati takav utisak?
„U Crkni, ljubavi, svi likovi, svekar, muž, svekrva, komšija,
zavisnici, Cigani, ona sama, dakako, neprekidno su sputani prividnošću života,
životom koji nisu proživeli ili lažnim, nametnutim postojanjima. Celu prozu
prožima ta fatamorgana, da. Zato je teatralan. Telo je isto što i duh, oba su
zaključana, saterana u ćošak. Reč je o romanu o uterivanju u obor.“
Nakratko dobijamo i muškog
naratora – potencijalnog ljubavnika. Poručiće mu da zgrabi nož i raseče usta.
Brutalno pripovedanje rasečenih usta – tako bismo ukratko mogli da opišemo stil
Arijane Harviks. Dok protagonistkinja greje mužu drugi obrok za veče, iz
mikrotalasne pećnice izleću varnice. Njen jezik pun je takvih varnica.
„Definitivno omiljeno pitanje!
Bez morala, bez traganja za ideološkom porukom, neposredno sam prionula na
radnju. Da, mikrotalasna varniči, jezik takođe. Upravo je ovo privlačno,
zanimljivo kod pisanja, hvatanje tih varnica, tih smetnji, tih grešaka, onih
omaški, rupa u jeziku kojim govore likovi.“
(NIN, 16. jun 2022)