Gost „Beogradskog festivala evropske književnosti“ govori za NIN o
svojoj knjizi Ljubav u vazduhu i
problemu „oca nacije“ tematizovanom u romanu Poslednje Sergijevo iskušenje
Četrdeset mi je godina, ružno
doba: čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje – piše
Meša Selimović na početku dela Derviš i
smrt. Setili smo se te rečenice čitajući roman Ljubav u vazduhu (Arhipelag; prevod: Ana Ristović) i odmah je pročitali
piscu Janiju Virku, koji će 24. juna gostovati na „11. Beogradskom festivalu
evropske književnosti“.
„Od vremena Meše Selimovića
proteklo je puno vremena, pa se i to malo produžilo: ja sam počeo Ljubav u
vazduhu negde oko četrdeset i pete, kada se u mom slučaju počela ostvarivati
Selimovićeva rečenica vezana za četrdesetogodišnjake“, odgovorio je Jani Virk
za NIN.
Šta je bio okidač da se otvori
rukopis čiji je glavni junak Blaž, profesor u muzičkoj školi, skoro razvedeni
gitarista iz one generacije koja je koristila reč cepa.
„Ne sećam se šta je bio okidač,
ali možda jeste stvarno autor Virk hteo da rekapitulira razdoblje svog života
(ili života određene generacije muškaraca) – razdoblje otišlo u nepovrat.“
Međutim, dobro pamti ključne
koordinate: ljubav, erotika, smrt, prašumske dimenzije u muzici Santane i
knjigama Markesa, blaga parodija visoke kulture i umetnosti. „Odnos razvedeni
otac – kći u prvim razredima škole, i u tom kontekstu osećanje da je možda to
jedina prava ljubav, ljubav koja ne zahteva ništa, od koje egoistički ne
očekujemo nikakav reciprocitet.“
Na 150 stranica, u devet celina,
tokom devet meseci – od decembra do avgusta – pripovedač opisuje svoj rastrzani
život, ispunjen ljubavnim avanturama i čežnjom za Meksikom. Fascinira način
kako „obična“ svakodnevica ulazi u fikciju: Blaža zasipa lavina rasute
stvarnosti, ostajući u prozi naizgled tiha; čujemo je kao kada se tek dotakne
činela ili triangl.
Detalji? Razbesneće se čim vidi
da je „devojka iz oglasa“ u kupatilu upotrebila četkicu za zube njegove ćerke
Ule.
„Kunderine reči da su književni
junaci – dodajem: sa čitavom ikonografijom jednog života – moje neostvarene
mogućnosti, važe više ili manje za svaku književnost, pa i za moju... Ne znam
tačno koliko ima dimenzija ili različitih teritorija između stvarnosti i
fikcije, ali smatram da ih ima mnogo. Dosta sitnica, malih detalja, može da nas
odjednom iz jedne dimenzije prebaci na putovanje kroz druge dimenzije, ili da
se poslužim vašom suptilnom metaforom: dodir činele ili triangla iza prvog
plana stvarnosti vodi u dubinu drugih svetova.“
Pominje druge svetove dok ovaj
naš izgleda više ne zarezuje ni vanzemaljce! Po izbijanju epidemije, emitovani
su zvanični snimci NLO-a. Činilo se da je malo ljudi obratilo pažnju.
„Mislim da ne živimo u
univerzumu; živimo u poliverzumu. Naš problem ili tragedija jeste da ove
dimenzije, polifonije različitih svetova, međusobno nisu baš idealno usklađene
i da suviše preovlađuje isključivo jedan princip, princip materijalnosti,
racija, sile, patrijarhalnog uzurpiranja svega živog, od ljudi do životinja i
prirode.“
Seća se da je devedesetih godina
snimao dokumentarac o slovenačkom književniku, u kartuzijanskom samostanu
Pleterje, ranije poznatom i po tome što su u njemu na nekoliko meseci našli
azil umetnici, od sjajnih pisaca do članova NSK-a (Neue Slowenische Kunst).
Prepričava anegdotu. Dok su
kolega i on pričali s monahom, svojevrsnim samostanskim predstavnikom za
štampu, Virku je u džepu zazvonio telefon. Mobilni se tek pojavio...
„Postideo sam se pomalo. Skoro
metafizički i nestvaran mir na početku šume iznenada je presekao elektronski
zvuk, nekakva tehnološka smetnja.“ Ugasio je aparat, na šta se monah blago
nasmejao. „Samo vi slobodno pričajte, kazao je, ja mislim da tako nevidljivo,
po vazduhu, kao reči iz mobilnog telefona, putuju i anđeli; možda na sličan
način Bog razgovara s njima...“
Tu sad vidi problem: „Za neke
ljude nema rigidnih granica među dimenzijama različitih univerzuma, a mnogi
drugi su se rigidno ukočili u samoubilačkim mehanizmima drugog univerzuma, što
su nas u dvadesetom veku doveli do Prvog, do Drugog svetskog rata, pa i
trenutno haraju po sceni, preteći da uništi čitave kulture, čak Zemlju.“
Otac brine o ćerki u knjizi
Ljubav u vazduhu... Šta je s „očevima nacije“? Virkov roman Poslednje Sergijevo iskušenje
(Arhipelag; prevod: Ana Ristović) govori o tim likovima. Svaka republika imala
je osamdesetih i devedesetih barem jednog. Gde su?
„Očevi nacije sadašnjice trebalo
bi da što brže napuste scenu istorije. Na primeru Kine, Rusije, Severne Koreje,
Turske i danas vidimo da kada je reč o demokratiji i otvorenom društvu – otac
nacije nije baš lik kompatibilan sa otvorenim društvom i demokratijom.“
Ubeđen je da bi odlično bilo kada
bi svi koji znaju da čitaju i imaju glasačko pravo, u svim zemljama sveta, pred
izbore pročitali Markesov roman Jesen
patrijarha. „Ukoliko bi ova iluzija mogla postati stvarnost, nikad više
nigde na svetu ne bi bio izabran otac nacije.“
Potvrđuje da Poslednje Sergijevo iskušenje jeste kritika pomenutog fenomena,
parodija situacije nastale u svim tranzicijskim državama. „Na prelasku u
demokratiju, one su ostale na pola puta. Liče na čoveka koji je uspeo dopola da
se obuče i trči po ulici, naočigled svih bez jedne cipele, bez dela odeće, bez
gaća, iznenađen što ga ljudi čudno gledaju. Ubeđen da je s njim sve u redu, dok
drugi vide da je smešan, da deluje groteskno. Nažalost, za normalan život
drugih ljudi, za normalno funkcionisanje društvenih sistema i podsistema, on je
opasan.“
Pomenuto delo, deo biblioteke
„Sto slovenskih romana“, objavio je 1996. Evropa se od tada promenila.
„Pojedini ideali i nade otišli su
u nepovrat. Evolucija društva nije nešto što je garantovano samo po sebi –
nimalo! Nuklearna kataklizma ili buduća eksploatacija prirode, mogle bi da u ne
baš tako dalekom periodu pogoršaju stvari do takve mere da naša deca, i sledeće
generacije, neće moći normalno da žive na Zemlji. Sve su ovo sad vrlo realne
opcije.“
Ističe da živimo u doba velikih
promena – nije sigurno da ćemo krenuti ka boljoj budućnosti, s novim odnosom
prema prirodi i globalnoj kulturi saradnje.
„Na Zemlji je dovoljno svega za
sve, ali nedostaje globalna savest o krhkosti čoveka i naše Zemlje.“ Poručuje
da bi svi zajedno, i svako za sebe – morali da se angažujemo za bolji svet.
Kultura igra značajnu ulogu. No,
na internetu, u novinama, „zabava“ jede „kulturu“. Jani Virk, pisac rođen 1962.
u Ljubljani, godinama je bio odgovorni urednik kulturno-umetničkih programa, a
već deceniju uređuje igrani program na Radio-televiziji Slovenija.
„Ovaj infotejnment nije baš neki
civilizacijski bingo. Najviše me brine što kultura polako (zapravo, sve brže)
nestaje iz fokusa država koje su se sačuvale i formirale kroz vekove upravo uz
pomoć kulture. Standardi i finansijska podrška padaju i kod nas; volim da se
našalim i kažem da napredujemo unazad. Na području javnih medija, uže i šire
kulture, situacija je iz godine u godinu sve lošija i u Sloveniji, relativno
uspešnoj, prosperitetnoj državi. Sve to vodi u pravcu monolitnih, dirigovanih,
represivnih, orvelovskih društava. Do distopija Margaret Atvud iz Sluškinjine priče i drugih njenih
romana.“
Uprkos svemu, nije pesimista. Što
lošija vremena – kazaće – veći izazov za ljude da se bore za stvari koje daju
smisao našim životima. „Za lepotu, za osećaj da smo tu – sa razlogom...“
(NIN, 23. jun 2022)