Prošle godine otkriveni su Selinovi rukopisi, ukradeni iz njegovog doma
dok je bežao s drugim kolaboracionistima posle oslobođenja. Književnik Pjer
Asulin, član Akademije Gonkur, ustupio je NIN-u svoju kritiku knjige Rat,
prve objavljene u nizu koji će otkriti šta se sve nalazilo na tim stranicama
Nisu ovo ni restlovi ni smeće: Rat (uredio Paskal Fuše, predgovor
napisao Fransoa Žibo, 182 strane, 19 evra, Galimar) Luj-Ferdinana Selina
(1894–1961), prvi od njegovih neobjavljenih tekstova otkrivenih prošle godine,
nesumnjivo je deo jedne od najfascinantnijih slagalica u istoriji književnosti
prošlog veka. Karika koja nedostaje u autobiografskom nizu ovog pisca.
Ferdinan, jedini preživeli iz
čete desetkovane nemačkom granatom tokom Prvog svetskog rata, u svojim
lutanjima nailazi na engleskog vojnika sa kojim odlazi u Ipr pre nego što se
oporavio. Mada počinje na prvoj liniji fronta, ova priča se svojim najvažnijim
delom dešava u pozadini, u poljskim bolnicama nedaleko od fronta u Perdiju na
reci Lis, što je književna transpozicija grada Azbruka (u departmanu Nor), gde
se redov Detuš oporavlja od povreda.
U ovoj knjizi govori se kao u
kasarni, samo još gore. Oni koje to šokira treba samo da bace pogled na Oganj Anrija Barbisa (nagrađenu
Gonkurovom nagradom 1916). U ratu, seks kao krajnji izvor života je svuda u
univerzumu gde smrt vreba sve vreme. Žene su tu slomljene, ali to ne važi samo
za „krave“ i „kučke“; i muškarci su samo „kreteni“, ljubomorni, lažni junaci,
hvalisavci, pa još i „muslimančine“; Kaskad, lik makroa, patetičan je; ali
pokret #prijaviSelina uopšte ga ne bi uplašio, jer je iskusio i gore.
Prvi nacrt potiče iz 1934: pun
besa, oklevajući, neodlučan, neujednačen, bez interpunkcije, dopire do nas
plutajućim, nesigurnim stilom, neprodubljeno, kao da autor još uvek sumnja i
traži se. Za početnika bi to bilo razumljivo, ali intrigantno je kad to vidimo
kod nekog ko je godinu dana ranije objavio Putovanje
na kraj noći, čime je na velika vrata stupio pred književne žirije, kritiku
i publiku. Ali tu već nalazimo sve njegovo nasilje, počevši od onoga koje vrši
prema jeziku. Moćno, sumračno, sirovo, lascivno, bezobrazno… Od početka smo
uronjeni u otvorene leševe, u sirovo meso, u komade udova, u probušene stomake
iz kojih se sadržaj izliva kao pekmez iz kante, upali smo na bal mrtvaka, gde
se guli kora sa života. Blato, povraćka, krv, govna…
Paradoksalno, ovaj za
dešifrovanje težak rukopis uspeh duguje sopstvenoj nepotpunosti. Preživeo je
neverovatnu epopeju, nakon koje se nedavno ponovo pojavio pred javnošću,
sedamdeset sedam godina nakon što ga je pisac napustio, žureći u Zigmaringen, a
zatim je bio ukraden u ludilu posleratnog oslobođenja. Prilično je obiman: ima
131 stranicu (a objavljena knjiga, sa svim prilozima, čak 184). To je dovoljno
da sačuva svoju živost, zamah, brzinu. Ti kvaliteti bi možda izbledeli da je
autor imao vremena da rukopis dorađuje, da ga proširi, da ga dotera sa
strogošću koja mu nedostaje. No, rad na rukopisu je prekinuo i ostavio ga je po
strani, da bi se posvetio pisanju svog budućeg remek-dela (Smrt na kredit). Detuš se sprema da zaista postane Selin i bivši
narednik, pisac. Ali rat je još uvek u njemu. Nikada ga neće napustiti, do
poslednjeg daha. Sve ga uvek iznova vraća ratu. Rat je ključ za razumevanje
čoveka, dakle i dela. To smo već znali, posebno iz njegove prepiske. Ovde imamo
potvrdu.
Ovo je autobiografija prožeta
preuveličavanjem. Govorio je da ima „hiljadu stranica noćnih mora u rezervi”.
Nećemo ići toliko daleko da proveravamo da li su sestre zaista masturbirale
ranjenike u krevetima da im malo olakšaju, ni da li su bile razvratne kao
Espinasova, ni da li su dezerteri streljani jedan za drugim. Najčešće, on
proširivanjem zatamni već veoma mračnu sliku, to mu je običaj. Usput
potkrepljuje jednu od najraširenijih legendi, koje se nije trudio da iskoreni.
Teško ranjen metkom u desnu ruku, dok je bio sam (a ne granatom koja mu je,
navodno, pobila drugove), oštećenog sluha, zaista je pretrpeo silovite udare
koji su mu naneli „strahovite tegobe u glavi“, što je svakako moglo izazvati
neuralgiju, glavobolju, zujanje u ušima, ali nikako ne bi bilo razlog za
trepanaciju.
Rat je pripovest o ratu i roman
oporavka, u istoj meri kao i provincijska hronika; ova knjiga nas navodi na razmišljanje
o gubitku dostojanstva i humanosti, kako na bojnom polju tako i u poratnom
svetu. Bilo da se radi o poglavlju koje je isečeno iz Putovanja na kraj noći (Nagrada Reno, 1932), o najavi Smrti na kredit (1936) ili možda ipak o
prvom nacrtu kompletnog romana koji je ostao nenapisan (nekoliko puta se
ponavlja: „Pripovedao bih…“), ovo je ipak samodovoljna priča – za razliku od
čuvenih, prethodno nepoznatih, a nedavno otkrivenih i objavljenih 75 Prustovih
listova koji su od interesa samo za književne istoričare.
Prvi tiraž Rata od 80.000 primeraka, rasprodat je na dan objavljivanja. Od
tada, Selinovo ime je na vrhu liste bestselera u kategoriji nove fikcije, što
zvuči prosto nestvarno u 2022. Objavljeno je mnoštvo kritika, velikom većinom
oduševljenih, uz tek nekoliko izuzetaka. Onima koji Selina inače ne podnose ova
knjiga će se dopasti utoliko manje što se u njoj pojavljuje portret
traumatizovanog pacifiste, a ne patološkog antisemite, koga je mnogo lakše
izbaciti iz književnog kanona. Selinofobi se, dakle, uzdržavaju. Rat ih neće navesti da zavole ovog
pisca. Makar samo ovog puta, on se ne pokazuje kao krivac nego kao žrtva: ratne
rane, krađa rukopisa… Za one koji isključivo moralno sude o ovom čoveku i
njegovom delu, i drže se samo jednog suda, to predstavlja problem. Ali
postojala je hitna potreba da se ovo objavi, jer 1. januara 2032. svi njegovi
radovi će dospeti u javno vlasništvo.
Pjer Asulin (NIN, 1. septembar 2022)
Republika knjiga
Pjer Asulin, romanopisac,
istoričar i novinar, rođen 1953. u Kazablanki, autor brojnih biografija (Eržea,
Galimara, Simenona, Kartije-Bresona, urednik je sajta Republika knjiga
(larepubliquedeslivres.com). Njegov roman Klijentkinja
objavila je izdavačka kuća Albatros plus, u prevodu Ivane Hadži-Popović.