Lovorike i trnje (hronika nagrađivanja)
Bez promene po vremenima

Da li smo zbog rata, krize i piščevog odlaska iz zemlje tokom devedesetih zanemarili knjige Milana Oklopdžića

Roman Ca. Blues Milana Oklopdžića (1948–2007) štampan je do sada u neverovatnom tiražu od oko 100.000 primeraka. Pisac je postao zvezda još te 1981, našavši se istovremeno u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, čiji je dobitnik ipak bio Pavao Pavličić za Večernji akt. Sledećeg leta imao je četiri izdanja, i tako dalje na skoro svake dve godine. Iako ponovo nalazimo njegova dela u knjižarama, deo javnosti u jednom trenu jeste bio zapitan: da li smo i zašto zaboravili tog darovitog pripovedača.

„Sudbine književnika i njihovih dela su nepredvidljive i rekao bih da ne podležu nekom opštem principu“, rekao je pisac Mihajlo Pantić za NIN kada smo počeli razgovor o temi ovog feljtona. Našalio se, napominjući da se slikovito kaže kako „svaka glista pojede svoj put“.

„Prošlo je vreme kada su pisci zabranjivani, bili izgnani, osuđivani i kažnjavani, danas živimo mnogo jednostavnije vreme u kojem je zaborav tradicije uobičajeno stanje, a sve se svodi na marketing i materijalni interes, pa ni književnost, odnosno `književnost`, ne ostaje od toga pošteđena.“

Skreće nam pažnju da više ne možemo da govorimo „o centru pažnje čitave javnosti“, jer taj centar ne postoji. „Saglasno tome ni o nekom pretpostavljenom dominantnom javnom ukusu.“

Dok sa uobičajenim žarom pregledamo katalog Narodne biblioteke Srbije, primećujemo da barem u tom elektronskom pretraživaču pomenutog naslova nema između 1987. i 1998.

Devedesete? Autorov ponovni odlazak iz zemlje u Ameriku?

Izmišljeni život

Reditelj i prozaista Goran Marković objavio je 2012. zbirku elektronskih pisama razmenjenih sa Milanom Oklopdžićem od 2003. do 2007, pod naslovom Izmišljeni život.

„Ja sam sa svojom porodicom, suprugom Branom i decom Damjanom i Ivom, napustio Beograd i Jugoslaviju 23. marta 1992. godine. Sa dva kofera i 2.000 dolara u džepu. Ličio sam na molera koji vodi svoju familiju u Budimpeštu na trodnevnu proslavu našeg Uskrsa. Bežao sam od očeve sudbine i Laži. Sklanjao sam decu. Pre toga sam dobio otkaz na TV Beograd. Niko nije bio zainteresovan da mi štampa priču, o romanu da ne govorim. Nismo imali šta da jedemo sem Laži“, napisao je Oklopdžić 3. juna 2005.

Nakon što mu je Marković saopštio da namerava da ga čita, nagovestio je da zna kako to neće biti lako jer se knjige ne mogu naći u prodaji.

Detalj iz mejla donekle ruši našu tezu! Zar je zaista ikada zaboravljen među čitaocima? 17. jun 2005: „Danas sam otišao u Biblioteku grada Beograda i u kartoteci našao podatke o tvojim delima. Imaju izgleda sve što si napisao. Od slobodnih knjiga imali su jedino Horseless.“

U epistoli poslatoj 25. juna 2005, reditelj kao da poništava i naš drugi zaključak. Nosi li romanopisac sopstveni svet svugde sa sobom...

„Čitajući Horseless palo mi je na pamet: kako taj čovek koji je napisao ovo može da živi u Americi? Na prvi pogled može izgledati da je autor opsednut tom zemljom, da je prosto obožava, ali čim zagrebeš malo ispod površine, shvataš kako je njegova celokupna poetika zasnovana na nečem veoma lokalnom i od Amerike veoma udaljenom. Štaviše, mislim da je Horseless neprevodiv ne samo na engleski već na bilo koji jezik osim beogradskog (zapravo, čuburskog). Ostaje, naravno, mogućnost da je pisac, po odlasku u tu prekomorsku zemlju, promenio iz osnova svoja shvatanja, stil pisanja i da se okrenuo temama koje sa Čuburom nemaju baš mnogo veze. Ali, ja u takvu promenu ne verujem. O čemu li, dakle, Milan Oklopdžić misli, šta sanja u Kaliforniji? To ostaje pitanje na koje, verovatno, ni sam M. O. nema eksplicitni odgovor.“

Osmi sprat

Podatak da su u biblioteci „sve knjige izdate“ i mejl iz Izmišljenog života u kome prenosi pismo čitateljke – poručuju koliko je od reči tiraž veći jedan primerak.

Najpre se generacija klinceza 1975–1976 (Bugojno, Bosna) zahvaljuje „Miki Oklopu“ što im je adolescenciju učinio pametnijom i duhovitijom; što im je dao toliko snova i neke lude nade i vere u njihov način razmišljanja koji je knjiga samo „podebljala“.

Zatim čitateljka ispisuje sudbinu primerka:

„U društvu se pojavila knjiga roze korica. I kako to obično biva, išla iz ruke u ruku. Otimali smo se za nju jer oni što su je pročitali prvi već su počeli da ubacuju rečenice tipa:

`Ja ne radim nigdje: suviše sam lak za težak posao, suviše sam težak za lak posao i suviše sam seksi za noćni posao.`

Koliko god rečenica sama po sebi, van konteksta, zvučala odlično, svi smo živo žudili da otkrijemo iz kojeg konteksta, koje atmosfere i kojeg ludila je izvađen taj biser.

A onda smo se jednostavno prepoznali...

Da Vas sad ne bih zamarala detaljima o našem entuzijazmu, jer vjerujem da ste se toga dovoljno naslušali, samo ću dodati da je to, jedno jedino izdanje kojim smo raspolagali, svašta proživjelo. Jednom je čak letilo sa 8. sprata jer se jedan od tata strašno naljutio (od tog momenta smo ga prozvali Komandosom).

Knjiga je išla po raznim izbjeglištvima i zemljama i danas se, koliko znam, nalazi u Torontu.

Eto toliko o Ca. Blues-u.“

Vanserijska knjiga

Pošto smo ga upitali da li je ovaj književnik nakratko zaboravljen zbog odlaska iz zemlje, Mihajlo Pantić kaže da je Milan Oklopdžić pisac jedne vanserijske knjige. „Ona je zaista obeležila vreme kada se pojavila. Ostala njegova dela (Metro, Video, novela Siv) nemaju ni taj značaj ni takvu umetničku snagu.“

Smatra da je zanimljiva i prepiska sa Svetozarom Vlajkovićem – Čubura, negde u Kaliforniji.

Ca. Blues se, međutim, i dalje zasluženo preštampava, ima nove čitaoce i tumače. Intenzitet prisustva nije – niti može biti kao nekada – ali taj roman svakako ostaje u kolektivnoj memoriji srpske književnosti.“

Važno je istrajati i dugo trajati: „Oklopdžić nije imao takvu sudbinu. Gubitak starog sistema vrednosti, nepostojanje novog, i haotična tranzicija koju godinama živimo, sklonili su iz vidnog polja mnoge pisce koji su do pre nekoliko decenija bili sinonim same književnosti. Nova vremena, novi običaji.“

Za najveću vrednost opusa uzima nekonvencionalnost, inovativnost, pisanje sa ruba. „Inventivno, donekle i subverzivno neuklapanje u zatečene književne poretke. Saglasje sa poetikom bitničke književnosti i njeno uvođenje u srpsku književnost. Podsetiću vas da je Ca. Blues bio istinski bestseler, ali da je o njemu u vreme pojave pisalo samo nekoliko kritičara.“

Prećutkuje, ali znamo da se Mihajlo Pantić oglasio prvi u listu Student.

Nije po JUS-u

U kritici objavljenoj 13. decembra 1981, Igor Mandić ističe da se Kalifornijski bluz, prvi roman Milana Oklopdžića, pojavljuje „u našoj današnjoj romansijerskoj situaciji kao djelo koje svojom upečatljivom novošću samo zasniva svoju vrstu“. Kritičar NIN-a ne stavlja ga gotovo na vrh novijeg savremenog romana u Jugoslaviji toliko zbog njegovog specifičnog i originalnog spisateljskog postupka – „koji se zasniva na pripovjedačkom parafraziranju raznih tehnika masovnih medija (npr. filma i radija)“ – koliko zbog toga što je postupak autentični izraz i jedino moguće uobličenje njegovog životnog iskustva.

„Naime, pričajući o jednoj bizarnoj epizodi za svoga življenja u SAD, sredinom sedamdesetih godina – epizodi koja je stvarno bizarna gledajući iz jugoaspekta, mada je tamo prilično u okvirima mladenačkog konformizma – Oklopdžić je porivom izvornog pisca osjetio da njegovi doživljaji zazivaju i neuobičajeni stilski oblik. Svi pripovjedači, doduše, misle da se upravo njima dešava nešto izuzetno, što apsolutno moraju saopćiti svijetu, ali su malobrojni oni koji nas u to mogu uvjeriti, a još ih je manje koji su u stanju prevladati konvencionalne granice romansijerske forme. Kod Oklopdžića riječ je o posve izuzetnom iskustvu, barem iz vizure življenja po JUS-u, a to je rezultiralo izuzetnom stilskom formom, pogotovo u okvirima romana po JUS–u. U romanu Milan Oklopdžić (Mika Oklop) priča o vremenu koje je kao asistent proveo na Univerzitetu u Kaliforniji, radeći sa studentima, pišući drame i filmske scenarije, družeći se s muzičarima, studentima i glumcima, lutajući s njima Amerikom... Da bi dosegnuo i predočio urbani duh te kulture, do srži prožete djelovanjem i smislom masovnih medija, on je svoj tekst sročio kao kovitlac epizoda, zanemarujući `čistu` fabulaciju. Njegov roman odbija ambiciju da bude prikaz ili objektivna slika jednog drukčijeg i tuđeg svijeta – kao što bi se moglo očekivati od nekoga ko je imao priliku da doživi sve ono što i `Mika` (kako se autor i pripovjedač deklarira u knjizi) – već je to radiografija njegovog duševnog stanja.“

Ocenjuje da je kompletnost doživljaja prikazana u međusobnoj povezanosti. Da bi tu sinesteziju učinio literarno delotvornom, vešto se – po Mandićevoj oceni – poslužio kombinovanjem medijskih tehnika, citiranjem radio-reklama, prepričavanjem kultnih filmova, brzom izmenom „kadrova“, direktnim uvođenjem u scenu, navođenjem novinskih i TV-vesti, „pa čak i grafičkim inovacijama na stranici, razbijanjem teksta na video i audio stupce“.

Bluz nepročitanog

Pisac Srđan Srdić podseća nas na pitanje koje fiktivni Mika u poslednjem delu Kalifornijskog bluza postavlja profesoru istorije umetnosti iz Santa Barbare: „Šta treba da uradi jedna umetnost da bi ušla u istoriju?“ Sa čitalačke distance od četiri decenije, parafraza se čini nužnom. Zato je i sam u dilemi: „Šta je ono što Milan Oklopdžić `nije` uradio, ili je uradio pogrešno, te se nije našao u lokalnim istorijama umetnosti, odnosno literature?“

U eseju Bluz nepročitanog, čija tema jeste baš „literarna zaboravljenost“, otvorenog epigrafom: Vremena se menjaju i možda ja već danas neću biti prvi – Srdić zaključuje da se ogromna popularnost ovog romana u osamdesetim, pored ostalog, zasnivala na njegovom karakteru pastiša opusa bitnika. Podseća da je u vreme objavljivanja Ca. Bluesa samo Keruakov roman Na putu bio preveden na bilo koji od (post)jugoslovenskih jezika, te se čitalačka publika, bar njen najveći deo, suočila sa do tada nezamislivim proznim slobodama.

Ne smatra ključnim pitanje zašto je neki autor zaboravljen. „Važne su činjenice teksta. A na šta nas te činjenice upućuju? Godinu dana nakon što je objavljen roman Horseless, u srpskoj književnosti pojavio se Srđan Valjarević. Ono što Oklopdžić (`kanonski pisac koji nikada nije kanonizovan`) ostavlja u amanet literaturi, u poetičkom smislu, ničim se ne može izbrisati.“

Razmišljajući o pastišu i Oklopovom napuštanju bit kulture, seća se najcitiranijeg mesta iz Kalifornijskog bluza, vezanog za meskalero jezik, u kojem se glagoli nikad ne menjaju po vremenima.

U tom jeziku ne postoji ni prošlo, ni buduće vreme.

(NIN, 6. oktobar 2022)

Ja sam Milan Oklopdžić, vi niste!

Stvarni Milan Oklopdžić, ukoliko je verovati anegdoti iz bolje prošlosti, pojavio se negde sredinom osamdesetih godina prošlog veka na početku Dnevnika Radio-televizije Beograd, u pola osam uveče, i izgovorio sledeće: „Ja sam Milan Oklopdžić. Vi niste“, i nestao. Snimak od koga se očekuje apsolutna objektivnost, verovatno ne može biti fiktivniji od ovog – piše u fusnoti svog eseja Blues nepročitanog Srđan Srdić. „Piši kamerom“, podseća nas sada na reči koje junakinja Kendra upućuje pripovedaču Oklopdžićevog trećeg romana Metro, nakon što ovaj izrazi ambiciju da postane pisac. „Video, njegova druga knjiga“, napominje naš sagovornik, „po onome što autorska napomena o njoj kaže, jeste roman snimljen na traci, a pripovedač iz Metroa profesionalni je kamerman. Ako se u Kalifornijskom bluzu opredelio za eksperiment audio (radijskog) tipa, u romanu Video pokušava da izvede nešto što se retko viđa u literaturi – pokušava da zapiše snimljeno, ili da budemo precizniji, da zapiše samo snimanje, da verbalizuje sveukupan proces vizualizacije i njegove tokove.“

понедељак, 27. април 2015.

Lovorike i trnje (hronika nagrađivanja)Očistiti priču od trikova„Mislim da su književne nagrade sas
понедељак, 27. април 2015.

Lovorike i trnje (hronika nagrađivanja)Svet iz frizerskog salonaIzdavačka kuća Laguna objavila je r
недеља, 15. март 2015.

Lovorike i trnjeNa meniju – prste da poližeš!U Gombrovičevom „Dnevniku”, čije je novo izdanje objav
понедељак, 2. март 2015.

Lovorike i trnjeRomani ne vole da im se sudiSpisateljica i kritičarka Erika Vagner, dva puta članic