Strepnja da su čitaoci posle dve godine pauze zaboravili najveću
književnu manifestaciju nestala je već prvog dana. Hale je ispunila gužva
neuobičajena za otvaranje i radost čitalaca što su se vratili
Pisac sa idejom da pre pandemije
napiše „monstr–priču“ o virusu koji ubije milione ljudi, stopira planetu na
određeno vreme i sajam pretvori u privremenu bolnicu, sigurno bi se dobro
namučio da bude uverljiv, te tako nadmaši „apokalipsa–šik prozu“ (da se
poslužimo rečima Igora Mandića).
No, dok posle dve godine pauze,
upravo zbog zaraze, 23. oktobra konačno ulazimo na „65. međunarodni beogradski
sajam knjiga“, razmišljamo koliko smo se mi u međuvremenu promenili; koliko se
izmenila naša mašta, pomerile njene granice i „očekivanja“ čitalaca.
„Velika razlika između stvarnosti
i fikcije jeste u tome što ona prva – čak i onda kad je samo zamišljamo – ima
moć da nas zaprepasti, naročito ako je tragična“, rekla je za NIN ranije Ani
Erno, aktuelna dobitnica Nobelove nagrade. „Možemo probati da zamislimo
budućnost, ali nas uvek iznenađuje. Stoga može izgledati da je dokument
nadmoćan u odnosu na fikciju, ali s vremenom, radilo se o filmu ili o knjizi,
biće shvaćen, prihvaćen manje-više kao fikcija“ – objašnjava francuska
spisateljica, čiji roman Zaposednutost
odmah nalazimo na štandu izdavačke kuće Štrik, u prevodu Bojana Savića
Ostojića.
Ani Erno otvara delo citatom iz
proze Džin Ris (1890 –1979). Pa da se utešimo: šta su naše dve izgubljene
sajamske jeseni naspram dvadeset sedam leta koliko u javnosti nije bilo ove
britanske književnice, autorke klasika Široko
Sargaško more (izdavač: Agora; prevod: Alen Bešić), za koju su jedni bili
ubeđeni da je umrla, drugi – da glumi da je umrla, treći – da je genijalka, a
pojedine komšije iz sela nazivale je vešticom.
Čovek se zamisli. Nije li ovo
složeno doba za žanr stručnjake, „mračnjake“ opsednute apokalipsom, ukoliko u
gradskom prevozu, do sajma, putnici naširoko pričaju o nuklearnom ratu, olako
kao da diktiraju recept za kolače.
Kako zadržati vedro
raspoloženje...
Oana Hergenreter ponudila je
priče prozaista iz Rumunije, zemlje – počasnog gosta ovogodišnje manifestacije.
„U pričama većine autora koji su
našli put u ovu antologiju čitalac će naići na poznate mu pojmove poput mleka u
prahu ili redova za meso/hleb/ulje, ili slike bolnica ostavljenih na milost i
nemilost vremenu i glodarima“ – piše u predgovoru Antologije savremene rumunske priče (Arhipelag), napominjući da su
teme, opsezi, stil i žanrovski elementi u izabranim tekstovima zaista
raznoliki. „Opisi realnosti socijalizma (u kojem su neki od autora živeli veći
deo detinjstva, mladosti, pa i zrelog doba, a neki ga se `sećaju` više iz opisa
kolektivne traume nego one sopstvene) i opisi tranzicione kulture i društva...“
Izbor zatvara fikcija
„Inicijacija“ Kalina Torsana, sa sledećim uvodnim dijalogom:
Ko je?
Vezano za smak sveta, gospođo!
Ko?
Za smak sveta, gospođo! Ja sam
iz hrišćanske organizacije „Grlica“.
Koji Mikica?! Ne znam ja
nikakvog Mikicu! Nemojte više da zvonite!
Među sočnim naslovima, tipa „Unutra ni muve“, „Kobajagi“, „Udelite šlajmaru“ – u pomenutoj
kolekciji čitamo dve storije Mirče Kartareskua, najpopularnijeg savremenog
rumunskog pisca u svetu. U storijama: svetlo, prozor, ogledalo, odraz, tramvaj;
izlazak u grad i istovremeni ulazak u junakovo telo – motivi prepoznatljivi iz
dva romana, Zaslepljenost i Nostalgija (Kontrast), te Lepih strankinja (Areté), u prevodu
Ileane Ursu.
Šuškalo se da je Kartaresku
takođe bio kandidat za Nobela, ali mu nije „zazvonio telefon“.
Čovek se zamisli. Članovi
Komiteta deluju ozbiljno na proglašenjima, nalik ljudima „starog kova“. Zato
još ne odjavljujemo fiksni telefon.
Kako su se samo surovo „našalili“
sa Džonom Banvilom, čije Fragmente
vremena, „dablinske uspomene“, u prevodu Ksenije Todorović, pregledamo na
štandu Klija. Pamtite prevaru: neko je nazvao velikana pre jedan, lažno se
predstavio i čestitao mu, rekavši da je laureat najveće svetske nagrade.
Podvala je brzo otkrivena – rodbina je stigla da mu čestita.
Umetnicima uopšte nije lako...
Prelistavamo Put preterivanja Markusa Buna (Klio, prevele: Ivana Đurić Paunović
i Tanja Brkljač), studiju s podnaslovom „povest o piscima na drogama“,
sačinjenu od sledećih poglavlja: „Zavisni od ništavila: narkotici i književnost“,
„Glas krvi: anestetici i književnost“, „Vreme asasina: kanabis i književnost“,
„Indukovani život: stimulansi i književnost“, „Imaginarni svetovi: psihodelici
i književnost“.
Napokon, primećujemo u kakvoj
gužvi stojimo!
Godine pandemije prošle su kao onaj
dan za koji neprestano držiš da je neki drugi. Bilo je pred početak izvesne
zabrinutosti. Da li će ljudi ponovo doći na Sajam knjiga; plaše li se još
virusa korona, međutim, već su nam brojni autobusi na parkingu, do sada
neočekivani za „prvi dan“ i svečano otvaranje, nagovestili da nije trebalo
brinuti. Čitaoci su očigledno jedva dočekali da sve bude po starom.
„Kupuju!“ – doviknuo nam je
mladić zauzet poslom. Priznao je da se nije tome nadao i pokazao nam red pred
sobom. Štaviše, njegova pogrešna predviđanja delovala su upravo apokaliptično,
premda mu nismo to rekli, ali je bio radostan što je pogrešio. „U doba krize“,
rekao je, „ipak izdvajaju novac za omiljena izdanja.“
Maske? Maske su se retko mogle
videti.
U složenoj i nimalo bezopasnoj
igri susreta čitaoca s omiljenim piscem na sajmu – književnik je svakako bez
maske, takoreći razgolićen. Zum? To je više bilo kao da gledate kroz špijunku.
Proteklih godina, u vrevi, isto
nije bilo lako videti domaće književnike – naročito one prave.
S tim da postoje i majstori poput
Džeralda Marnejna, autora modernog klasika Ravnice
(Mali vrt; Miloš Mitić), što za osamdeset tri godine gotovo nije napustio svoj
australijski kraj. Pisao je prozu kakva se teško definiše, pažljivo arhivirao
stvari; neumorno učio mađarski jezik i televiziji prikazao sopstvenu grobnicu
odavno pripremljenu za budućnost.
Pojavljivanje pomenute Marnejnove
proze na srpskom jeziku potvrdilo je kakvom brzinom dobijamo prevode
najvažnijih izdanja iz sveta.
Čarobna knjiga, izdavač
Albaharijevih izabranih dela, predstavlja čak četiri romana Abdulrazaka Gurne u
prevodima Olje Petronić, Darka Tuševljakovića, Marije Pavićević i Vladimira D.
Jankovića. Pošto je objavila maltene celog Džonatana Frenzena i Kazua Išigura,
Dereta je štampala dva Dejmona Galguta, dobitnika Bukerove nagrade: U nepoznatoj sobi (Jovana Sretenov) i
nagrađeno Obećanje (Aleksandar
Milajić).
Pored Murakamija, Barnsa, De
Lila, Geopoetka zaokružuje tetralogiju ranih romana Mirče Elijadea. Tu su Roman kratkovidog adolescenta (prevod:
Đura Miočinović), Gaudeamus (Simona
Popov), Mladosti bez mladosti (Gabrijel
Babuc) i Bengalska noć / Maitreji
(Daniela Popov).
Posebna je pikanterija kada pred
sobom imate celokupan opus autora i priliku da hronološki pratite razvoj
umetnika.
Kulturni centar Novog Sada
izdavač je Sabranih dela Aleksandra
Ristovića i Vujice Rešina Tucića; celokupne poezije Milana Milišića. Pored
lirike, proze i drama Dušana Vasiljeva, Partizanska knjiga objavila je čitav
niz naslova Daše Drndić: Umiranje u
Torontu, Canzone di Guerra, April u Berlinu, Belladonna... Agora ima Dnevnik
Živojina Pavlovića, pisan između 1994. i 1998, a Jovica Aćin priređivač je i
prevodilac sabranih dela Franca Kafke u Službenom glasniku.
U dobrom raspoloženju završavamo
prvu sajamsku šetnju, započetu pričom o smaku sveta.
Nikako ne zaboravljamo da je
Laguna završila četvorotomno remek-delo Svaki
dan u godini Uvea Jonzona (prevod po tomovima Drinka Gojković; Spomenka
Krajčević i Tijana Tropin; Bojana Denić; Biljana Pajić).
Iz dana u dan, od avgusta 1967.
do avgusta 1968, na skoro 2.000 stranica, nemački klasik opisuje dane glavne
junakinje Gezine Krespal i njene kćerke Mari, s kojom se iz varošice Jerihov,
sa severa Nemačke, doselila u Njujork.
Njujork tajms je ravnopravni
junak. Junakinja novine naziva „Tetom“ i svakog je dana pažljivo čita, najčešće
zaokupljena člancima o ratu u Vijetnamu, razvrstavajući stvarnost po stupcima,
pazeći da joj ne promakne nešto opasno, što preci u prošlosti nisu videli. „Kad
bi pamćenje moglo da obuhvati prošlost u oblicima pomoću kojih razvrstavamo
stvarnost!“
Pokušavajući da ne previdimo
zamke što vrebaju društvo, izdvajamo nefikcijsku prozu o „sirenskom zovu
autoritarizma“ En Eplbaum. Na početku Sumraka
demokratije (Akademska knjiga; Predrag Milidrag), dobitnica Pulicera, sa
suprugom Radoslavom Sikorskim, organizuje novogodišnju zabavu 31. decembra
1999. Dve decenije kasnije shvata da na ulici zaobilazi dosta ljudi sa tog
žura. Zašto?
Stvarnost nas uvek zaprepasti –
da zatvorimo krug rečima Ani Erno.
---
Mirča Dinesku, rumunski pesnik
Poezija je danas pepeljuga književnosti
Za vreme komunizma, do revolucije
u Rumuniji, poezija je bila na važnom mestu, zato što su pesnici koristili reči
kao oruđe, a političari se plašili. Dolaskom kapitalizma, poezija je pala na dno,
kultura konzumerizma došla u prvi plan i sad gotovo više niko ne sluša pesnike
– kaže Mirča Dinesku u razgovoru za NIN, pošto je otvorio Sajam knjiga.
To što je poezija danas pepeljuga
književnosti i društva, po njegovom mišljenju, jeste zasluga i samih pesnika.
„Nisu izbili u širi plan, nego se
međusobno čitaju. Postoji opsesija od početka 20. veka da se s poezijom izađe
na ulice. Pokušao sam i prodao svoje knjige u tiražu od 50.000 primeraka.“
Bio je u kućnom pritvoru od 17.
marta 1989, zbog intervjua objavljenog u pariskom Liberasionu. Oslobođen je 22.
decembra. Pamti ulazak na televiziju, vest da je Čaušesku pobegao.
„Nažalost, sadašnji sajmovi
knjiga ne liče više na one od pre 1989, kada je publika bila željna
književnosti. Slično je u Rumuniji. Kada sam 1974. učestvovao na festivalu
poezije u Strugi, bilo je po 20.000 slušalaca na otvorenom. Danas pesnici
čitaju za pesnike i vrte se oko svoje ose. Sve zemlje smanjuju budžet za
kulturu. Ja sam objavljujem svoje knjige... Udaljio sam se malo od sveta
pisaca, a ranije sam bio predsednik udruženja književnika. Kupio sam zapuštenu
luku i povukao se. Tamo organizujem festivale filma, poezije, najrazličitija
kulturna dešavanja; proizvodim vino i hleb.“
Njegovu knjigu Pijanstvo s Marksom (izbor pesama i prevod
sa rumunskog Adam Puslojić) objavili su 1998. beogradski Apostrof i negotinski
Studio Ras, a Zavod za kulturu Vojvodine predstavio je 2009. pesme pod naslovom
Izlečen od pobune, koje su odabrali i
preveli Ileana Ursu i Milan Nenadić.
(NIN, 27. oktobar 2022)